Kako je nekada davno najveći hrvatski pisac Krleža zamišljao da će izgledati naš 21. vek

„Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema“, duhovito je komentarisao Miroslav Krleža

Miroslav Krleža (1893-1981) svakako je najveći hrvatski pisac prošlog veka, i jedan od najvećih jugoslovenskih. Osporavan u Srbiji nakon raspada bivše nam zemlje, pre svega kroz maliciozno čupanje iz konteksta rečenica iz njegovih dela, on ostaje jedna književna gromada našeg podneblja kojem, kako se to kaže, „mogu samo da pljunu pod prozor“.

Ko? Oni koji, recimo, citiraju njegove „Zapise iz godine...“ koje je „Republika“ objavljivala 1954. U njima, na jednom mestu, Krleža se 1919. godine vraća iz Slavonije i na železničkoj stanici u Jasenovcu posmatra evakuaciju austrijskih činovnika i njihovih porodica koji beže u Beč. Bira pogledom jednog među njima, zamišlja njegov bes i mržnju, daje mu generičko ime „B. H. Sektionschef“ i u usta mu stavlja sledeći unutrašnji monolog, potpuno realan za jednog poraženog bečkog službenika: „A tko je nas pobijedio? Ovi ušljivi balkanski Cigani, koji čitave dane žvaću luk i pljuckaju po apsanama, ova nepismena bagra za vješala, toj danas Evropa vjeruje i dala joj je u ruke nekakve barjake.“

Oni koji ovo čupaju iz konteksta pa kažu da je „Krleža Srbe zvao ušljivim balkanskim Ciganima“ jednako tome mogu da kažu i da je Dostojevski ubio babu-lihvarku a ne Raskoljnikov. Mogu da ignorišu, šta više, upravo i ignorišu činjenicu da je u samo jednom broju „Republike“ ranije, Krleža povodom 150. godišnjice Prvog srpskog ustanka napisao: „Srpski je ustanak progresivan signal naše historije, jedan od najslavnijih barjaka u dugotrajnim bitkama za ujedinjenje naših naroda. (...) Uspomena na te slavne dane ostat će u našoj svijesti živa dok nam bude roda i jezika.“

Ali dosta o prošlosti i nebuloznoj priči o Krležinoj srbofobiji. Šta je imao da kaže o budućnosti? U svom dnevniku na dan 21. decembra 1967. godine zapisao je, kako on zamišlja da će izgledati ovaj naš XXI vek. Bio je prilično optimističan, u duhu tog vremena; njegova budućnost poseduje elemente komunističke utopije. Sa druge strane, možda je bio sarkastičan. Nismo sigurni.

„Desalinizacijom morska voda pretvorit će se u slatkovodno piće i, prema tome, pitanje zagađivanja kontinentalnih voda ne dolazi više u obzir. Plodnost tla bit će edenska: na sve strane klijat će banane i dinje, a plug i brana ostat će u muzeju kao svjedočanstvo na davna trogloditska vremena kada je čovjek još obrađivao zemlju, rujući po njoj kao nerast kljovama i kad je bio vezan o brazdu (glebae adscriptus), kao kmet u feudumu, kao rodoljub u građanskoj eri, kad je svoju oranicu obožavao kao domovinu i za ovu svoju bijedu i zaostalu agrarnu produkciju ubijao i dao se ubijati lijevo i desno u masama.

Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičnim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode badava gdje i kako hoće, tako će se i hraniti: imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion.

Imat će sve što mu srce želi po individualnom izboru i ukusu, neće trebati da kupuje jer robe u trgovinama biti neće pošto će zagarantirano obilje raznih produkata isključiti bilo kakvu konkurenciju.

Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema. Oduvijek zagonetno pitanje karaktera novorođenčadi bit će već u začetku riješeno u ženskoj utrobi, a nadljudi stvarat će se po poznatom faustovskom receptu.

Od najranijeg djetinjstva ljudi bit će sveznadari jer će na ljudsku svijest djelovati sinhrono ogromna masa najraznovrsnijih znanja i vještina od najranijih dana. Današnji način komunikacija takozvanog masmedija spada među sasvim primitivne metode odgoja u polupismenom začetku. Određivat će se tjelesna građa, tako sudbonosna po udes čovjeka: od ciklotimika postat će flegmatici, od abuličara voluntaristi, već prema potrebi, po načelu ravnoteže medicinskih tipova, da ne bi došlo do poremećenja između genija i kretena.

Termonuklearna energija bit će svrstana u prethistoriju i sve će zamijeniti laseri sa zrakama iks i gama. In vitro stvarat će se razni živi oblici, od najprimitivnijih do najsavršenijih bića.

Oplođivanje molekula, koje se danas reklamira kao grandiozan izum, bit će kronološki svrstano u sasvim primitivne početne, gotovo medijevalne metode naučnih pokusa iz druge polovine XX stoljeća. Ukoliko netko neće da se hrani sintetičnim ugljikohidratima, hranit će se faunom i florom morskom po izboru i po specijalno ukusnim jelovnicima koji će po svome bogatstvu nadvisiti sva čudesa barbarske kuhinje XX stoljeća.

Genijalnost gajit će se u epruvetama, kao danas orhideje u staklenicima. Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama, jer kome bi uopće palo na pamet da se služi staromodnim klepetalima od računara u vrijeme kad će čiste sublimne ideje vladati mislima i djelom. Elektromagnetski interfaktori uspostavit će direktnu vezu između mozga i nagomilanog znanja.

Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditne preživjelosti iz jadnog XX stoljeća.

Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevolucije, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje odnosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom Pravde.

Prevladavat će čovjek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalaktičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje svemira.“

Zanimljivo i ono što je Miroslav Krleža imao da kaže baš o toj mogućnosti međuzvezdanih, intergalaktičkih putovanja, o naivnom besmišlju maštanja o njima u ovom primitivnom dobu u kojem živimo. To je zapisao u svom dnevniku 2. oktobra 1967. godine.

„’Interastralna’ pustolovina za nas majmune ostat će blef dok živimo. Ovaj trik zaboravlja, upravo smeće s uma neke općepoznate floskule, da čovjek na zemlji, na primjer, prčka nekoga đavola već milijune godina, pa kad bi dodir sa galaksijama bio vjerojatan, valjda bi oni drugi po svoj prilici bili već doprli do nas. Zašto da smo baš mi najpametniji? A kod nas nije baš tako veselo te bismo se trebali spremati na međuzvjezdane vikende.

Dok se ’ovdje dolje’, kod nas, tako ratuje i tako gladuje kao što se ratuje i gladuje, kakvog smisla ima obmanjivati se ovom vrstom izleta? Bez obzira na ’nerazvijene’ kontinente, ni u Evropi nije pitanje odnosa grada i sela riješeno. I Evropa živi još uvijek između patrijarhalnog Srednjeg vijeka i ovog izlišnog raketiranja, koje nema nikakve svrhe više od najbanalnijeg zveketa oružjem, te nije nego sijanje vjetra. (Recimo da je doista tako!)“

(Telegraf.rs / Izvor: Yugopapir.com)