Ko jednom dođe, taj ostaje zauvek: Čudesna sudbina sela u Srbiji koje je više puta nicalo iz pepela
Kada zakoračite u Kucuru, odmah osetite specifičnu energiju mesta koje je kroz vekove naučilo najvažniju lekciju, a to je kako opstati. Naša ekipa bila je pre nekoliko dana u ovom rusinskom selu, gde smo u razgovoru sa meštanima otkrili da istorija ovde nije samo slovo na papiru, već međa koja povezuje prošlost i sadašnjost.
U rusinskoj usmenoj tradiciji, Kucura se pominje kao selo opstanka. Priča se da je naselje više puta kretalo ispočetka, podižući se iz pepela nakon ratova, gladi i velikih seoba. Stariji meštani sa ponosom ističu da je ovo „blagoslovena zemlja“, a veruje se da ko god ovde dođe spreman na rad i trpljenje, taj i ostaje.
- Zemlja u Kucuri pamti ruke - kažu ovde. Ako je obrađuješ pošteno i s ljubavlju, ona ti to uvek vrati.
Zanimljivo je i narodno verovanje o jakom vojvođanskom vetru koji šiba ovim krajem. Za Kucurane, on nije samo prirodna pojava, već „čistač sela“. Veruje se da vetar odnosi bolest, zavist i lošu sreću. „Kad vetar nosi prašinu, nosi i brige“, stara je krilatica koja se i danas može čuti.
Iako se Kucura u pisanim dokumentima pominje još u 16. veku, ključna godina za njen današnji identitet je 1763. Tada je potpisan ugovor o naseljavanju 150 rusinskih porodica iz severnih krajeva tadašnje Ugarske. Ovi vredni ljudi doneli su sa sobom specifičan jezik, običaje i nepokolebljivu veru.
Pored Rusina, koji čine većinu, Kucuru danas krase i zajednice Srba, Mađara i Crnogoraca, čineći je pravom "Vojvodinom u malom", a selom dominiraju dve impozantne crkve; grkokatolička Crkva Uspenja Presvete Bogorodice i pravoslavni hram.
(Telegraf.rs)