Pre USB-a svaki uređaj imao je svoje priključke, a onda je jedan standard promenio sve

Danas pomoću USB-a povezujemo miševe, tastature, štampače, eksterne diskove i monitore, a isti standard koristimo i za punjenje telefona i laptopova. Međutim, početkom devedesetih godina povezivanje računarskih uređaja bilo je mnogo komplikovanije. USB je razvijen kako bi objedinio različite priključke i pojednostavio prenos podataka i napajanje uređaja.

Miševi i tastature koristili su PS/2 i serijske priključke, štampači su se često povezivali preko paralelnih portova, dok su drugi uređaji zahtevali posebne interfejse. Korisnici su morali da vode računa o kompatibilnosti, kablovima, adapterima i instalaciji odgovarajućih upravljačkih programa.

Preporučujemo

Cilj USB-a bio je da pojednostavi taj proces kroz princip "plug and play", odnosno mogućnost da računar prepozna povezani uređaj i pripremi ga za upotrebu bez komplikovanog podešavanja.

Kako je nastao USB standard

Među ključnim ljudima koji su radili na razvoju USB-a bio je Ađej Bat, inženjer kompanije Intel. Ideja je bila da se napravi jednostavan i pristupačan standard koji bi omogućio povezivanje različitih uređaja bez potrebe za posebnim priključkom za svaku namenu.

Prve verzije USB standarda pojavile su se sredinom devedesetih godina, a njegovo prihvatanje ubrzali su proizvođači računara i periferija.

Važnu ulogu imao je i Apple iMac G3 iz 1998. godine, koji se oslanjao na USB za povezivanje periferija umesto na brojne starije priključke. Takav pristup pomogao je da proizvođači dodatne opreme i korisnici prihvate novi standard.

USB 2.0 doneo je veliki skok u brzini

Prve verzije USB-a bile su dovoljne za osnovne periferije, ali su imale ograničene brzine prenosa. USB 1.1 podržavao je maksimalno 12 megabita u sekundi, dok je USB 2.0, predstavljen 2000. godine, tu granicu podigao na 480 megabita u sekundi.

Veća brzina omogućila je praktičniji prenos većih datoteka i povezivanje uređaja poput digitalnih kamera i eksternih diskova. Kasnije generacije dodatno su unapredile brzinu prenosa i mogućnosti napajanja.

USB je tako postao mnogo više od priključka za tastaturu i miš: počeo je da objedinjuje sve veći broj funkcija na računarima i drugim uređajima.

USB-C promenio je način povezivanja

USB-C predstavljen je 2014. godine, a njegov najprepoznatljiviji detalj jeste konektor koji može da se priključi u oba smera. Za razliku od starijeg USB-A priključka, korisnik više ne mora da proverava njegovu orijentaciju.

U zavisnosti od uređaja i podržanih specifikacija, USB-C može da omogući prenos podataka, punjenje i povezivanje sa spoljnim monitorima. Time jedan priključak može da zameni nekoliko različitih veza koje su ranije bile potrebne.

Ipak, USB-C ne garantuje iste mogućnosti na svakom uređaju. Sam oblik konektora ne određuje brzinu prenosa, snagu punjenja ili podršku za video-signal. Te mogućnosti zavise od konkretnog uređaja, kabla i podržanih standarda.

Od rešenja koje je trebalo da ukloni zbrku sa priključcima, USB je postao jedan od temelja savremene elektronike. Njegov najveći doprinos nije samo u većim brzinama prenosa, već i u tome što je povezivanje i napajanje različitih uređaja učinio jednostavnijim.

(Telegraf.rs)