Mi putnici između kontrolora GSP-a i pokvarenih automata

Gde prestaje naša odgovornost kao putnika u javnom prevozu, a gde počinje odgovornost GSP-a? Zašto se institucije u ovoj zemlji ponašaju kao i obični ljudi: svi žele svoja prava, ali niko ne želi da snosi odgovornost?

  • 15

Beograd, sredina januara 2012. godine. Na trafici kupujem autobusku kartu sa jasnom namerom da je otkucam. Ulazim u autobus i prilazim automatu, ubacujem kartu i povlačim ručku, ali ništa se ne dešava, karta nije otkucana. Vraćam je u džep i ostajem gde sam bio.

Nekoliko stanica kasnije nailazi kontrola.

Ja sam spreman da se prepirem.

Momak mi traži da mu pokažem kartu, što ja rado činim. Na njegovu konstataciju da karta nije otkucana, razložno odgovaram objašnjenjem.  On međutim insistira na tome da je moja dužnost da kartu otkucam: ako ne radi ovaj automat, trebalo je da odem na neki drugi.

Nikako se sa ovim nisam mogao složiti. Moja dužnost je da kupim kartu, ubacim je u automat i povučem ručicu za kucanje. Tu moja dužnost prestaje. Upravo u tom trenutku počinju dužnosti i obaveze Gradskog saobraćajnog preduzeća. Muka mi je od institucija koje vode pojedinci koji svoj karakter projektuju u javne ustanove: u ovoj zemlji svi hoće svoja prava, ali niko nije spreman da preuzme odgovornost za ono što radi – ljudi, ni kada deluju pojedinačno ni kada preuzmu rukovođenje institucijama, nisu svesni da sa pravima dolaze i obaveze. To su dve potpuno neodvojive stvari.

Zašto bih se ja šetao po autobusu, u potrazi za ispravnim automatom? Zašto bi mene trebalo da zanima što GSP nije sposoban da održava ni svoj vozni park u ispravnom stanju, a kamoli automate za otkucavanje karata? Šta ako ni jedan automat u autobusu nije ispravan: da li bi trebalo da izađem iz autobusa i da sačekam sledeći?

Šta ako ja sa poslednjih šezdeset dinara kupim kartu, uđem u autobus, otkucam je, a autobus se pokvari? Zašto mi GSP ne bi priznao tu otkucanu kartu u narednom autobusu u koji budem ušao? Imam svako pravo da to očekujem jer me GSP nije prevezao od tačke A do tačke B, nije ispunio svoj deo dogovora: jer kupovina karte i njeno kucanje u zamenu za prevoz je upravo to, dogovor, nepisani pravni ugovor, kupovina usluge u kojoj sam ja potrošač sa svim pravima i odgovornostima koje to sa sobom nosi. Imam prava da očekujem da, ako prodavac Samsung televizora može da mi zameni uređaj koji ne radi, to isto može i treba da uradi i javni prevoznik.

Uzgred, kontrolor je odustao. Nadam se zbog snage argumenata, a ne zato što ga je mrzelo da se dalje prepire.

M. B.

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • MagdaJanjic

    21. januar 2012 | 15:14

    RT @MarkoBozic: Napisao sam prošle nedelje nešto za @TelegrafRS. Marko Božić vs Kontrola GSP-a http://t.co/3p32kYSn

  • Aleksa

    21. januar 2012 | 15:29

    Bravo! I ja sam se puno puta nalazila u sličnoj situaciji i bila vrlo spremna za prepirke sa kontrolorima sa punim ustima ovakvih argumenata, ali nijednom nisu naišli. Bilo mi je, moram priznati, pomalo žao, premda nešto nisam sigurna koliko bi zaposleni u GSP-u shvatili ovakve stvari iako se podrazumevaju... Da ih shvataju i da ih zanima, ovakvih situacija ne bi ni bilo.

  • HKomljenovic

    21. januar 2012 | 19:55

    Nema prava bez odgovornosti. To su dva kraja iste poluge. Jednostavan primjer by @MarkoBozic http://t.co/8phLrjwf

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA