≫ 

Autorka knjige "Dnevnik jedne majke": Pričajte deci bajke sa srećnim krajem, život će ih kasnije naučiti da postoje i ružne stvari (FOTO) (VIDEO)

U pripremi je druga knjiga o roditeljstvu koja će se baviti tinejdžerima

  • 5

Ko kaže da u bajkama dobri likovi moraju da pate da bi na kraju bili srećni? Ili da neko mora da umre, bude siromašan, šikaniran ili slično? Majka, ekonomista i magistar profesor jezika i književnosti Sanja Radenković (43) pokazala je da može i drugačije u svojoj knjizi "Pazi, mama sluša - dnevnik jedne majke". I nije pogrešila uopšte. Njene ćerke su dve predivne tinejdžerke, ništa manje savesne i odgovorne od svojih vršnjakinja. Naprotiv.

Dnevnik jedne majke koji svi treba da pročitaju: Zašto sam promenila kraj svakoj bajci

Anđela (18) i Teodora (15) Radenković nisu imale ništa drugačije detinjstvo, samo su imale tatu Zorana i mamu Sanju da ih saslušaju kad god treba...

Ideja za knjigu koja je pomogla mnogim roditeljima, ali i deci, nastala je dok je autorka bila još mala, ali je knjiga objavljena pre dve godine.

- Pronašla sam neke podatke o sestri i meni koje je pisala majka. To su bile one osnovne informacije tipa rođena tad i tad, imala toliko i toliko kilograma, bila lepa beba i kraj. Zapravo mi je bilo krivo što sam našla samo dve ispisane stranice, tako da kada sam ja dobila svoje prvo, a potom i drugo dete, opisivala sam kratke situacije koje su meni bile zanimljive da ne bih zaboravila. Na kraju se rodila ideja o knjizi jer sam celog života razmišljala o tome da bih volela da njih dve jednog dana pročitaju o sebi mnogo više nego kad sam ja bila mala.

Foto: Stefan Gvozdić

Koliko je knjiga dnevnik roditeljstva, a koliko priručnik?

- Može biti priručnik, a može biti i neka vrsta dnevnika koji može pročitati bilo koja mama ili neko ko to planira da bude zbog toga što se svi susrećemo sa raznim situacijama i brinemo se da li radimo neke stvari dobro. Deca, takođe, na osnovu nekih situacija opisanih u knjizi vide da se određene situacije svima dešavaju i da nijedna nije toliko strašna, ni suviše dobra. Prosto, svi imamo situacije koje su manje-više negde slične.

Foto: Stefan Gvozdić

Kako je došlo do toga da vaše bajke imaju srećan kraj?

- Bilo mi je strašno da pričam bajke jer su mi sve one imale strašan kraj. Bilo mi je previše teško da deci njihovog uzrasta pričam da je, recimo, mama umrla, da dete ima maćehu, da su deca ostavljena u šumi zbog toga što roditelji nisu imali dovoljno novca ili da je vuk srušio kuću... Jesu me neki kritikovali govoreći mi da nemam taj odnos sa decom da im pokažem kakva je stvarnost zaista, ali sam razgovarala sa drugim mamama koje su mi otkrile da su imale istu potrebu, ali da nisu imale ideju ili maštu da naprave takvo nešto. Ja sam pričala svoje bajke sa svojim krajem koji je mnogo lepši jer smatram da deca treba da čuju svoju priču, a da ih život nauči kasnije da postoje ružne stvari.

- One su super reagovale na to, čak su dovodile drugarice, pa su onda one slušale te bajke, sve dok nismo prešli na višu fazu kada sam počela sama da smišljam svoje bajke. U njima sam ih upoznavala sa situacijama koje mogu da im se dogode, ali sam to predstavljala kao bajke. Tako se, recimo, događalo da devojčicama, koje su morale ranije da krenu same do škole, "slučajno" približi neka vrsta manijaka, ali kako su one već čule od mene šta mogu da urade, reagovale su na pravi način.

Foto: Stefan Gvozdić

Šta su rekle Vaše ćerke kada su pročitale knjigu?

- Prvo su bile iznenađene da sam toliko stvari napisala o njima, insistirale su na tome da ne navodim njihova imena kako društvo iz škole ne bi shvatilo da je knjga o njima. Kasnije im je bilo svejedno i dosta društva ih je kontaktiralo konstatujući da su se i njima neke stvari dešavale i bili su pozitivni komentari.

Da li ste pominjali njihovog oca?

- Naravno. Očevi imaju veliku ulogu u vaspitavanju dece. Pošto sam ja malo stroža, on je osoba koja me usmerava i kaže mi: "Nemoj sad da preteruješ", "Pusti ih neka izađu", "Nema veze što izlaze do toliko i toliko", tako da i tu treba da postoji ravnoteža i da ako jedna osoba preteruje, da ova druga može da je smiri. Njih dve mogu da nam kažu sve, bez obzira na to da li je to nešto loše ili dobro. Nekad znam da osudim i da preteram, ali znam da kažem i da sam pogrešila i mislim da je to ključno.

Foto: Stefan Gvozdić

- Očevi greše što vaspitavaju svoje sinove da budu jaki i da u svakoj situaciji moraju da reaguju, a svi smo mi emotivna bića i nije strašno ni ako dečak zaplače ili ako treba da se obrati nekome. Prema devojčicama ne treba da budu bagonakloni, ali ni da kažu: "Mama treba tobom da se bavi". I jedni i drugi treba da učestvuju u vaspitavanju.

Koje greške roditelji najčešće prave?

Foto: Stefan Gvozdić

- Iz mog ugla gledano, to je to što hoćemo da pokažemo deci da smo nepogrešivi i što, i kad pogrešimo, nikad im ne kažemo: "Izvini, pogrešila sam." Evo, meni se baš pre neko veče dogodilo da je mlađa ćerka kretala do grada, na šta sam joj rekla: "Nemoj kasno da dođeš". Pri tom su moja i njena percepcija kasnog potpuno različite. Kad je došla, imala sam baš neki ružan komentar tipa: "Zar ne možeš nikad da me ispoštuješ?!". Ona je rekla: "Da, mama, ali moje društvo izlazi tad i tad, ja sam prva došla kući". Shvatila sam i rekla joj: "Da, moja greška je, trebalo je da drugačije definišemo kad treba da dođeš i da te ja ne čekam".

U pripremi je vaša druga knjiga o roditeljstvu. Po čemu će biti drugačija?

- Ona opisuje drugi period moje dece, od osnovne škole na ovamo jer su one sad tinejdžerke. Jedna od tema kojima će se baviti je - kako roditelji koji su odrastali u jednom vremenu da se prilagode ovom trenutnom vremenu savremenih tehnologija, kako u njemu raditi, živeti i potruditi se da se ne napravi greška. Konkretno, moje ćerke sada upoznaju mladiće preko Instagrama i bilo mi je strašno dok sam razmišljala kakva je ta druga osoba koja se nalazi sa njihove druge strane, da li je ta osoba zaista takva kako se predstavlja... Najveći izazov za roditelje je kako u jednom trenutku dobro posavetovati dete, pustiti ga i zaštititi.

Foto: Stefan Gvozdić

Kad će se knjiga pojaviti?

- Krajem decembra ili u januaru.

Koji biste savet dali roditeljima - kako da brinu o deci usled manjka slobodnog vremena?

U suštini najbolje je obaviti razgovor sa detetom, ali ne u trenutku kad mi mislimo da to treba. Čini mi se da mi roditelji grešimo što kad dođemo sa posla usput pitamo dete: "Kako ti je bilo u školi?" ili "Jel ti se danas nešto događalo?" i deca nam obično ne kažu sve ono što bi trebalo da znamo. Moja ćerka zna da mi ispriča neke situacije za koje ni ne znam da su se dogodile i to dok se fenira, dok ruča... Tako da je najbolje da kada nam se dete obrati sa: "Mama, imam nešto da ti kažem", tog trenutka ostavimo sve i čujemo šta imaju da nam kažu - poručuje Radenkovićeva.

Knjigu možete poručiti na Fejsbuk strani "Pazi, mama sluša.", a najbržim čitaocima koji nam pošalju e-mail na s.vasic@telegraf.rs poklanjamo tri puta po jednu knjigu.

Daljinac baner

(Slađana Vasić - s.vasic@telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA