Od siromašnog dečaka do holivudske legende: Silvester Stalone otkriva kako su nastali Roki Balboa, Rambo...

V. Đ.
V. Đ.    
Čitanje: oko 7 min.
  • 0

Silvester Stalone, ime koje je sinonim za akcione heroje, borce i nepokolebljivi duh, nedavno je u dubinskom intervjuu za GQ magazin ponudio redak uvid u složeni mozaik svoje karijere. Kroz prizmu svojih najikoničnijih uloga - od znojnog boksera Rokija Balboe do samotnog ratnika Ramba - Stalone razotkriva ne samo kreativne procese, već i lične borbe, filozofiju života i neočekivane trenutke ranjivosti koji su oblikovali njegovu legendu. Njegov narativ je svedočanstvo o neprekinutoj potrazi za autentičnošću, sposobnosti da se prilagodi i istrajnosti koja ga je učinila jednom od najdugovečnijih zvezda Holivuda.

Roki Balboa: Ne samo bokserska priča, već i životna istina iz Filadelfije

U srcu Staloneove karijere leži Roki Balboa, lik koji je Stalonea katapultirao u stratosferu zvezda. Iako je Roki bio borac, Stalone priznaje da se nikada nije osećao "potpuno komforno" sa svetom boksa. Njegova veza sa likom proizašla je iz dubljeg, ličnog iskustva Filadelfije, grada koji je Stalone upoznao u teškim trenucima svog života. Nakon razvoda roditelja, kao petnaestogodišnjak, napustio je školu i radio na dokovima, vozeći viljuškar za očuhovu firmu.

"Kada je došlo vreme da pišem Rokija," priseća se Stalone, "rekao sam sebi: 'Znaš Filadelfiju. Njujork više ne poznaješ toliko.' Filadelfija je, zaista, težak grad, a svi sportisti tamo su žilavi. Uvek su bili 'siromašni rođaci' Njujorka. Filadelfija uvek nosi taj 'čip na ramenu'." Ova lična povezanost sa radničkom etikom i borbenim duhom grada dala je Rokiju autentičnost koja je prevazišla okvire sportskog filma.

Stalone naglašava da Roki ne bi bio Roki bez svojih sporednih likova. Apolou Kridu, Mikiju Goldmilu i Poliju pripisuje ulogu "pozitivnih karaktera" koji su "dali smisao" Rokiju. Bez njih, Roki bi ostao "samo dobar borac". Upravo je ova filozofija o važnosti podrške i zajednice presudna i u kasnijem radu, posebno u franšizi "Krid". Kada je radio sa Majklom B. Džordanom, Stalone se prisetio emotivne scene u kojoj se Roki oseća loše tokom treninga: "Kamera se nije ni okretala. Pet minuta je nekontrolisano plakao. Dotaklo ga je nešto iz njegove prošlosti." Ova improvizovana scena, iako neobjavljena, svedoči o moćnoj vezi koja se može stvoriti između glumaca, prevazilazeći puki scenario.

Stalone izražava posebnu naklonost prema "Rokiju II", smatrajući ga "prirodnim nastavkom" originala, bez vremenskog skoka. "Roki III" je, pak, uveo nove elemente – Mistera T-ja kao Klaba Lenga i tragičnu smrt Apoloa Krida. Stalone je priznao da je morao da se suoči sa izazovom da skrati borbu na tri runde, jer "nije bilo moguće snimiti film od pet sati". Ovakva kompresija je borbi dala "maničan" i intenzivan ritam, neophodan za tempo filma.

Rambo: Preispitivanje traume i transformacija heroja

Lik Džona Ramba, simbola posttraumatskog stresnog poremećaja i zaboravljenih vijetnamskih veterana, takođe je prošao kroz značajnu Staloneovu intervenciju. Originalni scenario je Ramba prikazivao kao "homicidnog manijaka" sa PTSP-om, koji ubija decu i ribare, i na kraju ga ubija pukovnik Trautman. "Rekao sam, ovo nije baš ohrabrujuć film," priseća se Stalone. Njegova vizija je bila fundamentalno drugačija - želeo je da Rambo nosi "nadu", da pokušava da izbegne borbu, da "samo želi da ode".

Šerifov lik, vođen "lažnim ponosom", poslužio je kao složen odraz Rambove sopstvene patnje. Stalone je otkrio da je iz scenarija izbačen ključni detalj: šerif je mrzeo Ramba jer se borio u Korejskom ratu, sukobu koji je u senci Vijetnama često bio zaboravljen. Ova paralela bi dodatno produbila sukob između likova, dajući mu istorijsku i ličnu težinu.

"Rambo III" je bio vrhunac fizičke i tehničke izvedbe. "Apsolutno nije bilo specijalnih efekata. Sve je to bilo bez CGI-ja," naglašava Stalone, ističući da je snimanje bilo "vrlo, vrlo opasno, vrlo, vrlo vrelo." Međutim, film se suočio sa nezapamćenim političkim izazovom. Od trenutka snimanja do izlaska, geostrateška situacija se dramatično promenila: Rusija i SAD su prešle iz Hladnog rata u period pomirenja. "I sada svi kažu: 'Šta to Stalone radi? Pokušava da započne još jedan rat sa Rusijom?'" Glumac se suočavao sa negodovanjem publike na konferencijama za štampu. "Zar se iko seća Hladnog rata? Šta ja pokušavam da uradim?", ironično je pitao. Ova epizoda je bila snažan podsetnik na opasnosti bavljenja "topikalnim" temama u filmu.

Plaćenici (The Expendables): Proslava akcione ere kroz "oldies" sočivo

Inspiracija za "Plaćenike" je stigla sa sasvim neočekivanog mesta: koncerta starih muzičkih zvezda. Stalone je shvatio da je to bio "koncert oldies zvezda", gde publika dolazi da vidi brojne zvezde prošlosti na jednom mestu. "Shvatio sam da ako se dovedu svi ovi akcioni momci, koji su uglavnom završili svoju karijeru, to je kao 'oldies' koncert," objašnjava. "Pojedinačno, niko neće doći. Ali ako ih sve dovedete zajedno, ljudi će doći." Ovo "faktori znatiželje" je bilo ključno za uspeh franšize.

Rad sa legendama akcije, poput Arnolda Švarcenegera, bio je, kako i očekivano, "vrlo takmičarski". "Takmičili smo se od trenutka kada smo prvi put videli jedan drugog," kaže Stalone, priznajući da to nije uvek bilo na najzdraviji način. Međutim, vremenom su prevazišli rivalstvo, posebno kada je Švarceneger postao guverner. "Postali smo sjajni 'frenemiji'," zaključuje Stalone, ističući da i danas neguju tu jedinstvenu vezu.

Zemlja policajaca (Cop Land): Izlazak iz senke mišića i potraga za glumačkom dubinom

"Zemlja policajaca" predstavljao je ključnu prekretnicu u Staloneovoj karijeri, pružajući mu priliku da razbije stereotip akcionog heroja. "To je najbolja stvar koju sam ikada uradio u životu," izjavio je o filmu. Holivud ga je u tom periodu etiketirao kao glumca koji se oslanja isključivo na fizičku formu. "Znao sam da u meni ima mnogo više," objašnjava.

Za ulogu šerifa Fredija Heflina, Stalone je morao proći kroz značajnu fizičku transformaciju: udebljao se 30-35 funti i dozvolio da mu pola sluha, koje je već oslabljeno, postane deo karaktera. "Morao sam da se odreknem svega što sam imao, što sam koristio za život, a to je da budem u formi. Biti neuredan, van forme, imati pola sluha," objašnjava. Bilo je to "ranjivo mesto" koje ga je privuklo ulozi, omogućavajući mu da istraži dubinu lika.

Stalone se prisetio dve ključne scene. Prva, scena sa devojkom koju je uvek želeo, a koja ga nikada nije primećivala, postala je dirljiv trenutak ranjivosti. "Zašto se nikada nisi oženio?" pita ga ona. "Zato što su sve dobre devojke bile zauzete," odgovara, misleći na nju. Druga je bila scena sa Robertom De Nirom, koja je postala lekcija iz glume. Stalone je osećao da mu De Niro "ne daje svoj maksimum". "Držao sam se improvizacije, iritirajući ga," kaže Stalone. "Sve dok mi na kraju nije nešto dao. Dao mi je De Nira." Ovo ga je naučilo fundamentalnom principu: "Nikada ne odustajte od scene, ozbiljne scene, samo zato što drugi glumac nije u potpunosti sinhronizovan sa vama. Nastavite da radite na tome."

Kobra: Viteštvo ulice i neiskorišćeni potencijal

"Kobra" je nastala inspirisana manje poznatim "eskadronom policajaca" iz 40-ih i 50-ih godina, koji su uzimali pravdu u svoje ruke. "Vi ste bolest, ja sam lek," opisuje Stalone mentalitet svog lika. Film je imao "gotski, stripovski" osećaj, sa preteranim scenama i naglašenom stilizacijom.

Ideju za naslov, "Kobra", Stalone je pronašao u analogiji: "Pomišljam na Brusa Springstina sa značkom. To je to. To je vaš koncept." Ipak, Stalone žali što film nije postao franšiza, verujući da je imao potencijal za bar tri nastavka, kao i "Demoliton Man" i "Tango i Keš". "Možda sam bio previše lenj," iskreno kaže, shvatajući da je propustio priliku da istraži ove filmske svetove.

Kralj Tulse (Tulsa King): Nova era u televiziji i "glumljenje samog sebe"

Staloneov najnoviji poduhvat, TV serija "Kralj Tulse", ponudila mu je dugo željenu priliku da igra gangstera, ali na "malo drugačiji način". "Uvek sam želeo da igram gangstera, ali da ga igram malo drugačije, jer je već urađeno tako briljantno," kaže, misleći na "Sopranove" i "Kazino".

Serija mu je omogućila da "igra samog sebe" - koncept buđenja jednog jutra kao gangster, ali sa svojom poznatom ličnošću. "Ono što vidite na ekranu, to sam prilično ja," naglašava. Međutim, rad na televiziji pokazao se daleko zahtevnijim od filma. "TV je mnogo teži, mnogo brži, mnogo više nemilosrdan," objašnjava. Snimanje nije u kontinuitetu, a tempo je frenetičan. Stalone to sumira: "Jedna sezona 'Kralja Tulse' je ekvivalentna pet filmova 'Roki' u vremenu."

(Telegraf.rs/izvor: GQ)

Video: Monumentalno delo Đulija Tremontija "Rat ili mir" na Sajmu knjiga

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA