Ko je Staša Nikolić, glumica koja je u filmu oživela Milevu Marić? Otkriva šta je od čuvene naučnice naučila
U Novom Sadu održana je premijera filma "Mileva Ajnštajn" o Milevi Marić Ajnštajnu. Čuvenu srpsku naučnicu odglumila je sjajno Staša Nikolić.
U intervjuu za Telegraf.rs, glumica je govorila o ulozi Mileve, radu u pozorištu, kao i drugim ostvarenjima.
- Za početak, šta publika može da očekuje o filmu o Milevi Marić? Da li nešto možete da otkrijete?
Mislim da publika može da očekuje radnju koja je dosta slojevitija i koja ispunjava gledaoca na više nivoa. Film se prati i na intelektualnom nivou i na jednom emotivnom nivou, i na oba nivoa pogađa gledaoce. Tako da mislim da će biti zanimljivo i ljudima koji su u nauci, a i ljudima koji nisu jer mogu da nauče. S druge strane, nije toliko komplikovano, tako da mislim da je zaista dosta sadržajan film i da će širokoj publici biti zanimljiv.
- Kako je došlo do toga da dobijete ulogu Mileve Marić?
Dobila sam ulogu na kastingu i nekako čim sam dobila te scene koje je trebalo da pripremim za kasting, bilo mi je poprilično jasno šta tu treba da uradim. Ja sam završila tu bilingvalnu gimnaziju, ali je to ipak bio matematički smer, tako da sam u gimnaziji imala i matematiku i fiziku na jednom višem nivou. Tako da mi je predznanje bilo veliko i onda sam tu pretpostavila da možda u odnosu na neke druge ljude kojima baš i ne idu tako te prirodne nauke, imam veće šanse da dobijem ulogu.
- Kako ste se spremali za samu ulogu?
To je jako zanimljivo zato što sam se ja spremala za ulogu tako što sam išla na časove fizike i matematike koji su trajali satima kod mog tate. Tako da možemo da ga ovaj, pomenemo i da se zahvalimo zato što mi je držao zaista dugotrajne časove i objašnjavao šta sve ja tu treba da rešavam od tih zadataka, objašnjavao mi je Ajnštajnovu teoriju, objašnjavao mi je šta su oni učili na fakultetima, tako da sam ja zaista dosta bila upoznata sa tom materijom jer zaista nisam želela da u filmu delujem nekako nemoćno u odnosu na sve te zadatke.
- Šta ste naučili od same Mileve Marić? Da li postoje neke sličnosti između Mileve i Vas, Staše? Da li Vas nešto karakterno povezuje?
Naučila sam mnogo toga, pogotovo taj poslednji monolog u filmu gde ona kaže da je ona jedna borbena žena koja je mnogo volela. Naučila sam da život nekako ide dalje, i da on ide napred uprkos svemu i da se uvek treba boriti za sebe. E sad, njene okolnosti su bile naravno mnogo teže od mojih i mnogo teže od ovih koje mi danas možemo da zamislimo, jer to je ipak jedna epoha gde žene još uvek nisu imale sva prava kao što imaju danas. Tako da je ona imala mnogo prepreka na tom svom putu, ali mi je potpuno inspirativno to koliko ona ni u jednom trenutku nije odustala. Možda se ona povukla iz nauke, ali ni u jednom trenutku nije odustala od života, ne, pre svega borbe.
Sve to što sam naučila od nje su neke osobine koje ja se trudim kod sebe da nekako negujem i unapredim i potenciram. Uvek smatram da je pre svega zaslužan za svaki uspeh rad, pa tek onda u mnogo manjoj meri talenat koji je samo neki preduslov.
- Kakva Vam je bila saradnja sa Teodorom Vinčićem, koji glumi Alberta Ajnštajna?
Ja sam se jako obradovala kad su mi rekli da će Ajnštajn biti Teodor, pošto su tu bili na kastingu neki sjajni, sjajni mladi glumci - najbolji kod nas, ali je Teodor mislim bio savršen za tu ulogu zato što on toliko dobro kreira likove. Gledala sam ga dosta u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i zaista svaki put napravi glumačku bravuru i znala sam da on, kada dobije ovakvog lika, da će se on time pozabaviti i uraditi na najspecifičniji i autentičniji način. I bilo je zaista predivno raditi s njim i radila bih s njim uvek, ovaj, ponovo.
- Zašto publika treba da pogleda film o Milevi Marić?
Zašto publika treba da pogleda ovaj film? Pa ima dosta zaista razloga, ali pre svega zbog toga što se bavi tom nekom borbom za ljudska prava. E sad, kod nas je više priča okrenuta ka toj borbi za ženska prava, ali ja zaista mislim da je to - nema veze što je Mileva bila žena, to su samo drugačije okolnosti - ali mislim da se tu radi o borbi za sva ljudska prava. To je jedan um koji ide dalje i jedna žena koja uprkos svemu i svima pokušava da ostvari to nešto što je ona naumila. Imala je puno poteškoća, ne samo to što je u to vreme bila žena, već i to što je imala iščašenje kuka, mnogi u njenoj porodici su imali šizofreniju tako da je imala i te predispozicije. Imala je tu jednu nogu koja je bila dosta kraća. Tako da, nekako ona je sa svim tim svojim manama se trudila da ide dalje. Mislim da je to dosta nekako inspirativno za publiku i može da im da neku veliku motivaciju.
- Nakon svega, kako biste Vi opisali Milevu Marić? Da li ona zaslužuje veće zasluge?
To je jedna tema, pitanje zasluga. Mii pretpostavljamo da su oni zajedno radili, mi pretpostavljamo da je ona njemu pomogla u otkrivanju te njegove teorije relativiteta, poznate, kao i ovaj, u svim njegovim radovima, ali mi nemamo pisane dokaze za to. Tako da to čije su zasluge ne možemo mi sa sigurnošću da tvrdimo, ali svakako smatram da je trebalo na tim radovima svim da budu potpisani zajedno. Ali eto, on je bio potpisan kao Ajnštajn, ona je svakako nosila to prezime tako da može se reći da su i bili potpisani zajedno, ali da smatram da zaslužuje veću pažnju u istoriji - to svakako.
- Koja scena, ako možete da otkrijete Vam je bila najizazovnija, koja najemotivnija, koja da Vas je ostavila bez teksta?
Najizazovnija scena je definitivno bila scena kada u gimnaziji rešavam zadatak iz fizike i ispisujem celu tablu formulama i paralelno govorim tekst. To je zahtevalo ogromnu koncentraciju i jako veliku pripremu zato što su te formule zaista nešto što apsolutno prevazilazi moje znanje fizike i to nešto se radi na fakultetu, bile su vrlo zahtevne i ja sam to morala sve da savladam i da to posle iz jednog prolaza, pa sad u različitim kadrovima, ali da svaki put iz jednog cuga, da kažem tako, ponovim u jednom cugu. Ovaj, i to je bilo najizazovnije.
Najemotivnija je definitivno za mene bila scena kada ona čita to pismo kada joj kažu da treba da ide u ludnicu. Eto, to je bilo dosta onako emotivno i čini mi se, dobro, sad različita su mišljenja, nekima je najemotivniji taj poslednji monolog u filmu, nekima je najemotivniji monolog kada ona čita njegove uslove, njegova pisma, meni je taj kada čita pismo da treba da ide, rešenje da ide u ludnicu, to mi je bilo emotivnije.
- Akticni ste i u pozorištu, pre svega sa predstavom "Anđela". Bili ste sa ovim komadom u Londonu. Kakva je reakcija strane publike na ovu predstavu, ako su je pogledali? Da li ste Vi zadovoljni ovim komadom i šta Vas je ova predstava naučila? I kakva Vam je bila saradnja sa Mimom Karadžićem i Goranom Šušljikom?
Da, predstava „Anđela“ je putovala svuda i tek treba, čekaju nas putovanja i gostovanja po svetu, po Evropi. Publika obožava ovu predstavu, to je pravi hit. I ja sam zaista oduševljena, mnogo mi je drago da sam radila sa Milanom Karadžićem, naravno sa glumcima Goranom Šušljikom i Mimom Karadžićem. Ja sam jako zadovoljna kako je to ispalo na kraju, mi smo to unapredili. To je drugačija predstava nego hit predstava isto „Anđela“ koja se igrala u Zvezdari pre ne znam ni ja koliko godina. Pa ova predstava me naučila da se malo oslobodim u tom nekom žanru komedije i u tom nekom liku koji nije sličan meni, ona je dosta prostija i drskija od mene i nekako primitivnija, da tako kažem. Tako da me u tom nekom smislu otvorilo i to je jedna takođe glumačka transformacija i kreacija kakvu do sad nisam imala prilike da pravim i zadovoljna sam tom ulogom, radujem joj se, sve je to vrlo efektno i lepo i mi zaista uživamo.
- Takođe glumite u inostranstvu. Da li postoji razlika između rada sa domaćom produkcijom, s jedne strane, i stranom, sa druge?
Upravo sam završila snimanje jednog američkog filma. Dosta sam radila sa Amerikancima i uvek se radujem. Nekako razlika je možda u tome što njihov scenario, sama polazna tačka tog scenarija, je uvek bolja nego kod nas jer imaju više vremena da se bave scenarijom i čini mi se da nekako imaju neke tehnike prosto pisanja scenarija koje su razrađenije nego možda kod nas, ali opet kažem ne smatram da je to zato što oni to bolje rade nego samo zato što imaju više vremena da se tome posvete i zato što je kod njih film apsolutno biznis i prosto je to sve unapređenije. I naravno razlika je i u tome što imate više ljudi na setu i u nekoj možda eventualno disciplini, manje se ćaska, nije atmosfera toliko opuštena nego atmosfera onako malo stroža i više je radna atmosfera na setu konstantno.
- Da li postoji neka uloga koju priželjkujete? S kim biste voleli da radite?
Ja priželjkujem sve uloge u kojima me reditelji vide. Ja smatram da mi često i ne znamo šta priželjkujemo, jer ja tako nešto želim, a onda mi se otvori nešto drugo i shvatim koliko je to bolje. Nekako otvorena sam za bilo kakve sugestije, za bilo šta što ja do sad nisam radila, za bilo kakva istraživanja, pomeranje granica, izlazak iz zone komfora. Smatram da glumac uvek treba da se transformiše, da bude nov, da ponudi nešto novo, da osvaja nove likove, da ne treba da se ponavlja. Tako da to priželjkujem nešto novo, možda neki triler kao žanr ili neku možda dramu ali koja možda nije toliko vezana za epohu nego neku možda savremenu građansku ili socijalnu dramu, to bi, to bih volela da se oprobam definitivno.
- Da li možda postoji neka uloga koju nikada ne biste prihvatili?
Od uloga... pa nisam sigurna. Ja uglavnom, ako sam do sada odbijala uloge, to je bilo samo zato što ne mogu da postignem da je prihvatim jer u tom trenutku već imam dogovorene neke druge projekte ili prosto smatram da bi mi oduzelo previše vremena pa da ne bih mogla da radim te stvari, koje koje sam već dogovorila i da bih bila preumorna, ali retko kada odbijem zato što mi se nešto ne dopada. Trudim se da u svemu nađem izazov, jedino mi je bezveze kada uloga zahteva nešto što je neopravdano. Šta god to bilo, ako nije opravdano i ako je samo radi nekog efekta i senzacionalizma, to eto ne bih prihvatila da se prosto eto nešto radi neke uloge uradi čisto da bi podiglo gledanost. Pa šta to bilo, da li je to neko glupiranje, da li je to skidanje, da li je to zaista bilo koji postupak koji je bezveze, koji bi samo, koji je samo tu da privuče pažnju publike a nije opravdano.
- Kako biste se sebe opisali? Ko je Staša Nikolić?
Nezgodno tako reći, ali pa definitivno disciplinovana i radna, sosa u poslu i volim ga.
- Za kraj, u kojim narednim projektima możemo da Vas gledamo i da li nešto snimate? Bilo da je reč domaći projekat ili inostrani.
Svakako me možete gledati u pozorištu. Evo sada pevam u Ateljeu u ovom mjuziklu „Brod plovi za Beograd“, igram u mjuziklu „Violinista na krovu“, igram u predstavi „Anđela“ koja ako ovo čita neko ko nije iz Beograda, verovatno ćemo doći u vaš grad, pa pratite nas na društvenim mrežama. Predstava „Prafaust“, Šarlota Kasteli, „Čarli Čaplin“ - zaista jedna magična predstava.
Čini mi se da je to to što se tiče pozorišta. Što se tiče serija i filmova, čekam ovaj film da izađe, čekam da izađe film „Deadline“ u režiji Ivice Vidanovića, čekam da izađe nekoliko stranih projekata... Tako da, ovaj, ima tu dosta projekata ali da ne žurimo, njih ćemo najavljivati kad kad budu izašli.
(Telegraf.rs)
Video: Željko Joksimović: Vukova nagrada obavezuje da i dalje budeš radan
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.