"Al' dođe jedan dvoličan dan...": Tužni stihovi srpskog pesnika koji je poživeo samo 24 godine

Emotivna "Čovek peva posle rata" je bila objavljena u časopisu "Misao" 1920. godine, ali Dušan Vasiljev za života nije uspeo da objavi zbirku pesama, a napisao ih je oko 300, kao i dvadesetak novela, četiri drame, a u Narodnoj biblioteci u Beogradu se čuva i njegova bogata prepiska.
Rođen je 1900. godine u Kikindi, u gradu gde je samo 24 godine kasnije preminuo. Pored impresivnog književnog stvaralaštva, Dušan Vasiljev je služio i u Prvom svetskom ratu. Stupio je u službu kao pisar i tumač, a potom kao delovođa. Osnovao je Kolo mladih Srba i list Sloga.
Nakon rata se preselio za Beograd. Upisao se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slozi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju je vodio Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali je završio pedagoški kurs i 1920. prešao u Čenej, u Rumuniji, u mesto koje je tada kratko pripadalo Jugoslaviji, kao učitelj i iste godine se oženio Milojkom Maletić.
Ponovo su ga 1921. pozvali u vojsku u Kratovo, gde je gonio kačake i bugarske komite. Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodio je vreme u Čeneju u čitanju i pisanju, ali mu se stanje pogoršalo zbog zapaljenja plućne maramice i bronhijalnog katara. Godine 1923. je pokušao da se leči i otišao u Zagreb, ali su ga vratili sa preporukom da se javi na proleće.
Sahranjen je na Melinom groblju u Kikindi, u neposrednoj blizini Manastira Svete Trojice.
Ovom prilikom prenosimo još jednu njegovu dirljivu pesmu...
Pesma O Mojoj Duši
Moja je duša strahovito pusta,
k'o vrt u golu, poznu jesen
-
Volje sam svoje u crnu usadio zemlju,
i voćnjak je lepo cvetao,
kada je neko dig'o belu košulju zemlje.
I ja sam spokojno spavao,
jer mi je obećavao
bogat i plemenit plod.
Al' dođe jedan dvoličan dan:
mraz iza mlakog sunca se krio,
i - ja sam se prevario...
I moj se voćnjak smrznuo,
i plodovi su bili opori.
U tom trenutku besvesnog bola,
tupom sam ih sekirom posekao,
i sada pruženi leže ko crni leševi...
-
Svoje sam osećanje uduhnuo
u cvetne, mirisne aleje;
i noću sam palio polileje
da ih pazim, kao danju.
-
Jedne sam noći na mrtvoj straži zaspao.
I kada sam se probudio
oko mene je dah večne smrti bludio:
neko se mojih cvetnih aleja
otrovnim dahom dotakao.
I ja sam zalud plakao,
i zalud sam tepao
zvonkom rimom blistavih epopeja:
moji su osećaji, jesenje ruže, uveli...
-
Moja je duša strahovito prazna,
ko vrt u golu, poznu jesen
I onda: da li je bilo smisla
mirisnim je uljem pojiti,
a telo krvavim znojem znojiti?
I nepoznatim vodama broditi?
I onda: da li je bilo smisla
uopšte se i roditi?
(Telegraf.rs)
Video: Kako vrućine utiču na srce, šta se dešava kada zagrejani pipijete ledenu vodu, objašnjava kardiolog
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
neću
Dva rata mu oduzela i deo ono malo dana što stanu u 24 godine i zdravlje.:(
Podelite komentar