Ove pesme Desanke Maksimović odsada se neće učiti u školi, a možda nam trebaju više nego ikad
Vest da je Desanka Maksimović izbačena iz školskog programa za treći i četvrti razred gimnazije izazvala je gomilu negodovanja kako među prosvetnim radnicima, tako i među piscima i kritičarima književnosti i postavila pitanje - ko to, i sa kakvim ciljem, uređuje školske programe novim naraštajima?
Desanka Maksimović, zajedno sa Isidorom Sekulić, najznačajnija je pesnikinja koju je srpska književnost XX veka dala. Stvarala je od ranog detinjstva (provedenog u Brankovini kod Valjeva), pa sve do smrti, postavši tako jedna od naših najplodnijih stvaralaca.
- Da se nisam sordila već u detinjstvu sa jezičkim blagom našeg jezika, ko zna da li bih ispevala onolike meldoije slične melodijama kakve se čuju u prirodi. Bez moga detinjstva ko zna da li bi bilo stvaralačko utočište, inspiracija, najprisniji životni prostor - govorila je.
Veoma svesna svog detinjstva, ali i u čestom kontaktu sa decom kojima je predavala upravo u srednjim školama, Desanka je umela da prepozna psihologiju i tananost mladih osećanja. Njene pesme su jednostavne, bistre i nadasve iskrene, a njene teme raznovrsne. Pisala je o ljubavi, rodoljublju, Srbiji, životu...
Pevala je o svojim zemljacima, ljudima iz Brankovine, o seljačkim brigama i nevoljama koje ne prestaju ni u času smrti, o volovskim kolima na kojima umiru porodilje na putu od sela do grada, o srdačnosti i spontanosti običnih ljudi iz naroda. Kada je pisala o rodoljublju, u njenim pesmama dominirala je ustanička tema, a glavni junak je bila Srbija, zemlja velikih tajni, u kojoj neprijatelja uvek očekuju neprijatna i opasna iznenađenja.
"Tražim pomilovanje", "Predosećanje", "Verujem"...
Jedno takvo rodoljubivo delo upravo je "Tražim pomilovanje", koje je Komisija Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja odlučila da izbaci iz školskog programa.
U pitanju je nesvakidašnja zbirka pesama, svojevrsna diskusija sa Dušanovim zakonikom. U zbirci se smenjuju dva glasa: glas cara Dušana i glas pesnikinje. Glas cara simboliše zakon, propis, normu, a glas pesnikinje čovečnost, razumevanje i praštanje. Car propisuje zakone, a pesnikinja traži pomilovanje. Njen glas je glas naroda, duh humanizma, dobrote i shvatanja drugog. Sve ono što nam, u svetlu događaja koji trenutno kroje istoriju i međuljudske odnose, treba više nego ikada do sada.
"Za neshvaćene" (Tražim pomilovanje)
Tražim pomilovanje
za neshvaćene
koji ne umeju da premoste
ni kapilarskih razdaljina
do majke i sina,
do svakodnevne stvari proste;
za one koji ostaju strani
rukama što ih drže u naručju,
suncu pred kojim se sve razdani,
sobnoj, kao košulja bliskoj, tami.
Za sopstvene duše tamničare,
za radosti svojih trovače,
za one što viču kad im se plače,
kad u nežnosti greznu,
što uhode sebe kao tuđina,
za puškarnice srca njina,
za svačiju dušu zatvorenu
i opreznu.
"Tražim pomilovanje" dosada je bila u programu za četvrti razred srednje škole, dok se na spisku lektira za treći razred nalaze neke od njenih najpoznatiji pesama - "Predosećanje", "Verujem" i "Prolećna pesma".
"Predosećanje"
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
"Verujem"
Stala sam poslednji put pred staru slikovnicu
i ispovedila se šapatom:
verujem u proleće ljubavi i njegove bujice,
verujem u nebesa lepote,
verujem u dušu duge, praskozorja i sutona,
verujem u antene što ih nosim u snovima,
verujem u slutnje, strepnje i nagoveštaje,
verujem u prizvuke,
verujem u bolove koji se zorama leče,
verujem u srca koja može sve raniti,
verujem u sećanja na detinjstvo omađijano,
verujem u radost praštanja,
verujem u bezazlenost ljudi, zmija i zveri,
verujem u nevinost prvih grehova,
verujem u časovnik što kuca u zemljinom središtu,
verujem u duhove koji žive u osmesima,
verujem u vasionu srca koja se bude,
verujem u nepovratnost i rastanke kraj voda,
verujem u reku zaborava i njenu beskonačnost.
Poslušajte kako je Desanka Maksimović recitovala svoju "Prolećnu pesmu":
Video: Video dana: Ovako je bilo u ranim jutarnjim satima ispred Narodnog muzeja
(Telegraf.rs)
Video: Mrtav pijan NAGAZIO 200 NA SAT! Presretači zaustavili vozača (39) kod Loznice, odmah priveden
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Novica Randjelovic
E moja SRBIJO sta si docekal da ti POLUPISMENA RIJALITI KOMISIJA ODLUCUJE koje ce VANVREMENSKE STIHOVE PLEMENITE DESANKE da uce srpska deca ili sam ja pogresio ovde se radi o Hrvatskoj ili Crnoj Gori gde to ja zivim i moja porodica???
Podelite komentar
Srkimaja
Da bi se nesto ubacili ili izbacilo iz skolskih uzdbenika odluku ne treba da donosi jedan covek vec komisija sastavljena od akademika ,ovdje se radi o nasoj buducnosti o nasoj djeci kakvo sjeme sad zasadimo takvo ce nam i zito nici, ljudi sa kupljenim diplomama , klimarosi koji ste dovedeni tu gdje jeste samo zato sto klimate glavom , ne pravite se da ste najpametni poslusajte učene ljude ,Desanka je jedna i ona je za sva vremena ( bilo je to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu) umrece nam cela Srbija u jednom danu!!!
Podelite komentar
FANTOM
Krah Srpske knjevnosti u nastavnom planu školovanja neće biti sve dok postoje biblioteke. Udžbenike koristimo za učenje, žvrljanje a i za cepanje i to je potrošni papir gde pojedinci treniraju svoje znanje ili neznanje. Čuvajmo naše biblioteke riznice bogatstva pisane reči naših a i inostranih pisaca svih poznatih stilova pisanja. Desanku, Miru, Šantića i ostale naše pisce i poete možete izbrisati iz školskog programa ali oni ostaju u našim srcima i nema te sile koja ih može izbrisati. Samo čitanjem i obrazovanjem mimo školskih klupa u bibliotekama i zdravoj porodilnoj sredini možemo da pobedimo ove koji su na korak od onog što smo gledali dalekih tridesetih godina prošlog veka u Nemačkoj.
Podelite komentar