• 11

Hrvatski pesnik napisao najpotresniju pesmu o stradanju Srba u NDH: "Majka pravoslavna"

“Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

  • 11
Dara iz jasenovca

Printskrin: YT/Filmoviva Klipovi

Hrvatski pesnik, pisac i političar Vladimir Nazor (1876-1949) pridružio se tokom Drugog svetskog rata partizanima i bio živi svedok pokolja koji su u srpskim selima izvršili pripadnici ustaških formacija. Zgranut prizorima popaljenog Korduna i masovnih ustaških zločina nad pravoslavnim stanovništvom, on je u januaru 1943. godine napisao pesmu "Majka pravoslavna".

"Majka pravoslavna"

Majka pravoslavna
Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
– Oh, ta kuća bijedna!
Tražeć okom i rukama kolivčicu malog Jove,
Ikonicu Svetog Đurđa
i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel,
sve proguta čađa tavana,
Ti, slomljena krepka grana,
najbednija međ ženama,
Majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose,
-Oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rulgu, kravu svoju,
Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l je vuci rastrgoše, il je sakri šuma travna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko,
Majko pravoslavna.

Jesi li se zaplakala nad sudbinom druga svoga,
– O druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše,
Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on, koga srce vuklo djela vršit teška slavna,
Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama,
Ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
– O jamo prokleta!
Gdje s grkljanom prerezanim
djeca tvoja sada leže
Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tamna.
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
Majko pravoslavna.

Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
-Bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,
I nek traje vjekovima.
Neka čuju u što sada
Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,
Majko pravoslavna.

U popaljenom srpskom selu
kod Vrginmosta, januara 1943.

O ovoj pesmi, ali i nastojanju nekih hrvatskih akademika da Vladimira Nazora "očiste" od ideološkog konteksta, pa samim tim i spominjući ovu pesmu kada govore o njemu, pisao je 2009. godine ugledni hrvatsku pisac Miljenko Jergović.

"Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje - oh, ta kuća b'jedna! - tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

Patrijarh Porfirije Jasenovac liturgija

Foto: Tanjug/AP

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka", napisao je Jergović tada, prenosi Jutarnji list.

Video: Defile ratnih zastava Kraljevine Srbije i NOB-a na paradi u Nišu

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • jandemill

    Према проценама комисија за ратну штету 1945. око 15.000 грађана Краљевине Југославије православне вероисповести, који су живели у Далмацији, нестали су у дубинама Јадранског мора. Они су отимани из својих кућа, везани и затим чамцима одвожени на пучину. Усташе су имале проблем са лешевима утопљених Срба које је плима враћала ка копну, па су примењивали разне досетке, попут групног везивања уз додатак камења или других тешких предмета. Неки историчари су проширеним истраживањима сматрали да је процењени број знатно умањен - али, комунистичка власт није желела да након првог послератног пописа становништва направи бар орјентациони број жртава. Њихова имовина је била важна ставка у ратном плену победника.

    10
    3

    Podelite komentar

  • Vera

    Vrati se Bogu i Papi braći svojoj, majko popravoslavljena.

    5
    36

    Podelite komentar

  • Mile

    Voleo bih čuti ovu oesmu u izvođenju Bećkovića.

    24
    1

    Podelite komentar

Google preporuke

Najnovije vesti

Dozvoljavam da mi Telegraf.rs šalje obaveštenja o najnovijim vestima