Tragovima zaboravljene istorije: Boris Subašić u podkastu "Glasno" o Balkanadoliji, tajnama Svetog Save

Putovanje "u Nigde" Borisa Subašića, novinara i pisca, nije bekstvo od stvarnosti, već duboki zaron u nju – u zaboravljene staze, skrivene rukopise i prećutane veze koje spajaju Balkan i Anadoliju u jedan, jedinstven kulturni i istorijski prostor. U podkastu "Glasno", Subašić je otkrio fascinantne delove slagalice naše prošlosti, pokazujući da je istorija reka koja i dalje teče, a ne zbirka suvih činjenica.

Sve tvoje knjige su, u suštini, putopisi koji istovremeno postoje u prostoru i u predanju, primetio je voditelj. Upravo ta dvostruka perspektiva je ključ Subašićevog metoda. Za njega, biti putnik znači biti "pešak", onaj koji "učestvuje u prostoru", oseća ga i razgovara s ljudima, jer "dok pešadija ne zgazi na tlo, ono nije osvojeno".

Preporučujemo

Domentijanov tajni kod i Sava kao novi Mojsije

Priča počinje tamo gde i srpska država – u Raškoj, i prati put Svetog Save do Svete Gore i dalje. Subašić se, kako kaže, stavio u ulogu "Savinog izveštača", pokušavajući da razume ne samo njegov put, već i njegove motive. Ključ za razumevanje pronašao je u spisima Domentijana, Savinog učenika i saputnika.

"Domentijan je otac naše književnosti i on me je poveo na put", objašnjava Subašić. "Njegovo žitije nije samo beletristika, to je uputstvo. Ko hoće zaista da ga pročita, mora da ide kuda mu ono pokazuje."

Prema Subašiću, Domentijan vešto skriva dublje poruke. On povlači paralelu između Save i praoca Avrama, koji napušta sve da bi našao Boga. Još važnije, poredi ga sa Mojsijem. Kao što je Mojsije izveo svoj narod i dao mu zakon, tako je i Sava, dobijanjem autokefalnosti crkve, učinio srpski jezik biblijskim i time ujedinio narod, dajući mu jedinstven nacionalni identitet.

"Sava Srbe privede Bogu kao izabrani narod. Od tog trenutka mi pišemo o sebi, do tad su drugi pisali o nama. To je bio trenutak rođenja nacije koja je pod tim imenom opstala do danas", ističe Subašić.

Balkanadolija i grad Srba u srcu Turske

Subašićeva putovanja otkrila su i dublje, geološke i lingvističke veze. On uvodi pojam "Balkanadolije" – nekadašnjeg mikrokontinenta koji je spajao Balkan i Malu Aziju. Na tom prostoru, od Karpata do Taurusa, odvijalo se "vrenje civilizacija".

Tragovi tih veza vidljivi su i danas. U Lazistanu, na severoistoku Turske, Subašić nailazi na narod Laza, koje pominju još rimski istoričari Plinije i Ptolomej, smeštajući ih u susedstvo Srba. Tamošnji visoki, svetlooki ljudi, njihova muzika, hrana poput cicvare i sarme, pa čak i buntovnički mentalitet, neverovatno podsećaju na naše prostore.

Vrhunac ovog otkrića je priča o gradu Gordo Serbion (Grad Srba iz Gordije) u centralnoj Anadoliji. U ovaj grad, nekadašnji Julijopolis, vizantijski carevi su u 7. veku masovno naselili Srbe sa Balkana kao graničare u borbi protiv Arapa. "Oni su zauzeli lepe komade zemlje, a ime se sačuvalo. Priču o tome potvrdio je i škotski arheolog Vilijam Remzi u 19. veku, koji je na mestu današnjeg sela Čajirhan pronašao ruševine Gordo Serbiona", navodi Subašić.

Kosovska bitka iz drugog ugla: Smrt Murata kao ključni događaj

Možda i najintrigantniji deo razgovora ticao se Kosovske bitke. Oslanjajući se na osmanske izvore koje je preveo ruski orijentalista Oljesnicki, Subašić nudi potpuno drugačiju interpretaciju. Prema tim izvorima, ishod bitke nije bio jasan poraz, već strateški preokret izazvan pogibijom sultana Murata.

"Za Turke, to je bio verski rat. Kad pogine Božiji izabranik, to znači da Bog nije saglasan sa pohodom. Glavna priča u njihovim izvorima nije Lazar, već 'Biliš Kobila', odnosno Miloš Obilić, koga nazivaju 'srećnim prokletnikom'", objašnjava Subašić.

Prema turskim hroničarima, Miloš je iz gomile ranjenika ustao i nožem usmrtio Murata, što je izazvalo haos u turskom taboru. Novi sultan, Bajazit, morao je da se povuče u Jedrene kako bi ulema (vrhovno sveštenstvo) pronašla teološko objašnjenje za katastrofu. Rešenje je nađeno u tome da je sam Alah odabrao jednog nevernika da Murata pošalje u raj kao svetog ratnika.

"Da je to tako, svedočio je i diplomata Matija Ban, koji je sredinom 19. veka u Muratovoj grobnici u Bursi video sultanov oklop i usrebrenu ruku – ruku koja ga je ubila", zaključuje Subašić.

Kroz priče o Savi kao diplomati, Srbima kao graničarima u Anadoliji i Milošu kao "srećnom prokletniku" u osmanskoj tradiciji, Boris Subašić ne ispisuje novu istoriju, već nas poziva da krenemo na put – da čitamo, putujemo i, pre svega, postavljamo pitanja. Jer, kako pokazuje njegov primer, najveća otkrića često čekaju baš tamo, "u nigde".

Poslušajte i ceo razgovor između Petra V. Arbutine i Borisa Subašića:

(Telegraf.rs)