Priče o pesmama: Pop mašina - "Rekvijem za prijatelja" ili kada tuđi nemar prekine san

No jedan događaj iz prošlosti jugoslovenskog rokenrola, nije nažalost nikakav mit i spada u nešto najtragičnije što se dogodilo u celokupnoj njegovoj istoriji

  • 0
Koncert Foto: Pixabay

Postoji mnogo mitova koji su vezani za rokenrol. Od onih po kojima bi se, puštanjem nekih pesama unazad čuo neki sasvim drugačiji tekst, preko onog o smrti Pola Makartnija koga je potom zamenio dvojnik, pa nadalje.

Naravno, neretko su i same grupe sve to podgrevale zarad što veće popularnosti.

Kada je jugoslovenski rok u pitanju, takvih priča ako je i imalo, ipak su bile mnogo manjeg kalibra odnosno, često su to bile samo preuveličane istine koje su putujući od usta do usta polako prelazile u domen legende.

No jedan događaj iz prošlosti jugoslovenskog rokenrola, nije nažalost nikakav mit i spada u nešto najtragičnije što se dogodilo u celokupnoj njegovoj istoriji.

Ali kako se stvarnost ovde ionako prečesto gura u zapećak i to je vrlo brzo prekrio glib svakodnevnice.

I dok su drugi od lažnih smrti gradili mit, ovde su i one prave prebrzo zaboravljane.

No pođimo redom.

Aleksandar Sanja Ilić je bio učenik Treće beogradske gimnazije, ali je uporedo pohađao i muzičku školu "Josip Slavenski", odsek klavir.

Kao gimnazijalac odlazi sa roditeljima u Italiju, kako bi kupio svoju prvu klavijaturu, ali kako su takvi instrumenti tada bili jako skupi, roditelji mu kupuju električnu gitaru. Po njegovoj priči, ekipa zaluđena rokenrolom u Trećoj beogradskoj, ga je sumnjičavo gledala, ne verujući mu da uopšte zna da svira i da ide u muzičku školu, sve dok se nije pohvalio činjenicom da je vlasnik električne gitare sa četiri magneta. To je bila propusnica, koja mu je omogućila ulazak u svet onih koji maštaju o osnivanju grupe. Ubrzo su to i učinili, a Nikola Karaklajić im postaje kum i daje ne baš rokersko ime - Vragolani.

Nastupali su na školskim priredbama i igrankama, da bi 1971. u postavu pristigli muzičari iz poznatih grupa šezdesetih godina prošlog veka - Bele višnje, Smeli i Samonikli. Tada postaju grupa SAN i kreću u ozbiljniji prodor na jugoslovensku scenu.

Za četiri godine postojanja objavili su pet singlova, ali su snimali matrice i drugim izvođačima kao što su Bisera Veletanlić i u to vreme poznati akustičarski duet Tamara i Nenad.

Dodatni vetar u leđa dobijaju 1974. godine, osvajanjem drugog mesta na tada jako važnom Omladinskom festivalu u Subotici.

Tada su izveli pesmu "Legenda" koju je napisao njihov pevač i kompozitor Predrag Peđa Jovičić.

Već početkom 1975. godine, po sistemu "gvožđe se kuje dok je vruće", grupa počinje pripreme za snimanje svog prvog albuma. Posla je preko glave, jer ujedno kreću i na turneju po Makedoniji i Srbiji, a takođe dobijaju poziv koji se ne odbija, tj. da krenu na veliku turneju po Sovjetskom Savezu gde bi izvodili svoj repertoar, a ujedno i pratili Mikija Jevremovića.

To je bio onaj sudbinski i presudan momenat, da Peđa Jovičić odluči da otputuje u inostranstvo kako bi kupio gitaru i pojačalo. Na čuđenje drugova iz benda, odgovorio je da pošto gitaru ionako svira, ne želi da sedi iza bine dok oni prate Mikija Jevremovića na brojnim koncertima po Sovjetskom Savezu, već mu je želja da sve vreme sa njima provede na bini.

Naravno, ostali nisu imali ništa protiv, pa je ono što je rečeno i učinjeno.

U međuvremenu, rad na albumu je poprilično odmakao, svi instrumenti su već nasnimljeni i ostalo je još samo da Peđa nasnimi vokale.

Nažalost, to se nikada nije dogodilo.

2. februara 1975. godine na koncetu u niškoj hali "Čair", Peđa Jovičić gine na bini od udara struje.

Dok mu je jedna ruka bila ni gitari, koju je tek nekoliko meseci pre kupio u inostranstvu, drugom rukom se uhvatio za stalak od mikrofona, što se pokazalo kao fatalno, jer instalacije u hali nisu bile u redu.

Poginuo je na mestu, tu na bini, pred publikom.

Nikom nije bilo jasno šta se uopšte događa.

Posetioci su u početku mislili da je sve to deo predstave, da je sve samo šou.

Nažalost, nije bilo tako.

Ubrzo su shvatili otrežnjujuće bolnu istinu.

U trenutku kada je Peđa ili Trta, kako su ga prijatelji zvali, poginuo, Pop mašina je u Ljubljani snimala svoj album "Na izvoru svetlosti". Gosti na tom albumu su bili klavijaturista Sloba Marković i Ljuba Ninković.

Pa iako je povod bio i više nego tužan, interesantna je priča kako je nastala kompozicija "Rekvijem za prijatelja".

Sloba Marković je, a to se malo zna, još ranije sarađivao sa Nebojšom Ignjatovićem Nebetom u grupi Vakum, gde su svirali jednu temu od koje je i nastala kompozicija "Rekvijem za prijatelja".

Nemeček i Marković su, kada su čuli za tragičan događaj u Nišu, odlučili da tu kompoziciju donekle izmene i posvete je svom tragično nastradalom prijatelju Peđi Jovičiću, što je i naznačeno na samom albumu "Na izvoru svetlosti".

Ljuba Ninković je napisao tekst, Robi je iste večeri u hotelskoj sobi raspisao aranžman za gudače, sutradan je predočio odgovornim u RTV Ljubljana razloge zbog kojih su mu bile potrebne violine, oboe i čela.

Zahvaljujući profesionalnosti ljudi iz te izdavačke kuće, gudačka sekcija je već posle nekoliko sati bila spremna za početak snimanja. Ali pošto je grupa imala zakazan termin za nastavak rada negde u podne, a ta kompozicija nije bila planirana, mogli su da je snime jedino ako Robi i Sloba dođu u osam sati ujutru u studio.

Tako su i uradili.

Robi je snimio akustičnu gitaru, Sloba orgulje i sintisajzer, pa su na red došli pomenuti gudači. Ali tu je već bilo dvanaest sati i u studio ulaze Bata i Zoran koji su se našli u čudu, jer ništa o tome nisu znali. Čuju neke orgulje, vide neke gudače i ništa im apsolutno nije bilo jasno, no ubrzo su i sami bili oduševljeni idejom i onim što je urađeno.

Tako je nastala fenomenalna balada Pop mašine "Rekvijem za prijatelja", koja se je posvećena njihovom tragično preminulom prijatelju Peđi Jovičiću, a koju je kasnije RTV Ljubljana objavila i na singl ploči.

Sanja Ilić je, kao i svi drugi iz benda, jako teško podneo gubitak svog najboljeg prijatelja.

Posebno im je teško palo to što se sve odigralo tu, pred njihovim očima.

Ilić se tada zarekao da nikada više neće svirati u nekoj grupi.

Nešto kasnije, u Peđinu čast, odlučio je da iskoristi snimke koje su spremali za prvi album grupe SAN, pa je pozvao nekoliko pevača da otpevaju Peđine deonice.

Tako je na albumu "Uspomene", ono što je trebao da peva Jovičić, otpevala prva liga tadašnjih jugoslovenskih pevača: Dado Topić, Zdravko Čolić, Bisera Veletanlić, Zlatko Pejaković, Zdenka Kovačiček i grupa MAJ.

Aleksandar Sanja Ilić se sve negde do Novog milenijuma držao svog obećanja vezanog za svog svog prijatelja, Peđu Jovičića.

U međuvremenu je završio arhitekturu, a muzikom je nastavio da se bavi kao uspešan kompozitor.

2000. godine uz podršku brata Dragana Ilića Ilketa, klavijaturise i vođe grupe "Generacija 5", pokreće "Balkaniku", jako specifičan sastav sa kojim će obići gotovo čitav svet.

7. marta 2021. godine, nažalost, odlazi na svoje večno putovanje i susret sa starim prijateljom Peđom.

Peđina smrt ostaće zabeležena kao tragična i nesrećna posledica izazvana tuđim nemarom i nestručnošću, ali sa druge strane, ako znamo kako se nekada radilo, na svu sreću i kao jedina takva u istoriji jugoslovenske muzike.

Koncerti u hali "Čair" danas se vrlo retko održavaju.

Nažalost, na njenim ulazima nikada nije postavljena spomen ploča koja bi podsećala da je tu život izgubio Peđa Jovičić.

A hteo je samo da razveseli i usreći druge.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA