EKSKLUZIVNI INTERVJU Mišo Hrnjak: Na nastupima Azre svirali bi i preko 50 pjesama, to su bili krv, znoj i suze

Iako je prošlo više decenija od kada grupa Azra ne postoji i danas na društvenim mrežama možete naići na žučne polemike u vezi onoga što je ovaj bend ostavio iza sebe. I danas, kada se neko od njih trojice iz originalne postave oglasi, to ume da napravi odjek u medijima. Čini se da je u svemu tome basista Mišo Hrnjak, najuzdržaniji i da se uglavnom zdušno pridržava svoje davno donesene odluke da sve u vezi Azre ostavi iza sebe i krene nekim sasvim novim putem.

Kako Hrnjak sa ove vremenske distance gleda na sve ono što se događalo u tih nekoliko vrlo intezivnih godina njegovog života koje ga vezuju za ovaj kultni bend, kako je sve počelo, gde je bio i šta je radio od trenutka kada je rešio da bas gitara više ne bude u fokusu njegovog profesionalnog interesovanja, čitajte u razgovoru koji sledi.

• Ako se vratiš u detinjstvo, pamtiš li neki trenutak u kome si uvideo da te muzika ume obuzeti i privući pažnju?

Pa to potiče još iz ranog djetinjstva dok su moji mama i tata slušali muziku sa magnetofona i plesali u sobi, a ja bih plesao sa njima (smeh). Kasnije, u ranom tinejdžerstvu, bili su tu stariji dečki koji su sedeli na klupicama ispred zgrade u kojoj smo stanovali i svirali gitare, a ja bih sjedio na biciklu pored njih i sve to slušao. U tom periodu sam počeo sakupljati vlastite ploče i sa nekih četrnaest godina odlučio sam da bih htio svirati bas gitaru.

• Interesantno je da zahvaljujući spletu okolnosti već sa dvanaest godina odlaziš u Ameriku. Šta je to za tebe značilo, kako je tada u očima jednog deteta koje dolazi iz socrealizma izgledala ta zemlja?

(smeh) Dugačka je to priča. Slušaj... Došao sam tamo, bilo mi je dvanaest godina, proveo tu jedno leto i naravno bio sam više nego fasciniran sa mnogo toga. Vratio sam se iz Amerike sa par LP ploča, a potom sam krenuo u muzičku školu za klasičnu gitaru, išao sam jedno godinu dana, gitara je u bila u redu svakako, ali solfeđo mi se nije sviđao, to je trebalo učiti, a ja sam bio kampanjac, ljenčina.

• Kada si imao četrnaest godina prisustvovao si koncertima slavnih grupa Deep Purple i Earth Wind & Fire, je li to pridonelo nekoj konačnoj fascinaciji i rešenost da sviraš bas gitaru?

Ja sam iz Zapružja, novozagrebačkog kvarta u kome je bilo mnogo mladića koji su svirali gitare i to uglavnom bluz, i mi koji smo bili mlađi smo ih slušali i htjeli biti kao oni, svirati to isto, taj neki repertoar Džimija Hendriksa, Kleptona, Džonija Vintera i uopšte tu cijelu kategoriju ranog rokenrola. No uvijek je bila potraga za basistima, jer nas je samo dvoje-troje bilo u kvartu. Inače, meni te niske frekvencije puno bolje odgovaraju i tu je negdje pala odluka da neću skidati solaže na gitari već postati basista.

• Ipak si ponovo pošao u muzičku školu, da li je to bilo u tom periodu? Ovaj put je to bio odsek popularne muzike, od klasike si naravno već odustao.

Imao sam nekih petnaest-šesnaest godina kada se u čuvenoj muzičkoj školi "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu, otvorio jedan odjel gde si šest mjeseci trebao ići svaki dan po dva sata u školu i savladati gradivo kompletnog solfeđa osnovne škole koja traje šest godina. (smeh) Tek sa tim završenim solfeđom, mogao se upisati taj zabavni odjel, koji je tada  bio otvoren. Uspeo sam da zvršim solfeđo, ali kako nije postojao smer za bas gitaru, opet sam par mjeseci išao učiti gitaru, no bas mi je i dalje ostao pri srcu.

• Znači, ipak si uspeo da savladaš taj solfeđo zbog koga si odustao prvi put?

(smeh) Sad da li sam ga savladao, ne znam, ali svakako sam to prošao.

• Zanimljiva je priča o tvojoj prvoj svirci na mestu bas gitariste. Slučajnost je pomogla da uletiš u bend koji je svirao ništa manje nego džez rok?

Da i to su svirali Meklaflina i Mahavišnu Orkestra. Bili su to malo stariji dečki i oni su taj džez rok svirali skroz ozbiljno, može se reći odlično. A ja sam na bas gitari tek naučio malo bluza, znaš ono: tam-ta-tam-ta-tam-ta... (smeh). Njihov basista je imao jedinicu iz matematike, pa mu je mama zaključala bas gitaru u ormar i bio im je hitno potreban neko da ga zameni za maturalno veče na kome su trebali svirati. Ja sam se tu nekako našao i sad ajme meni, nemam pojma o džez roku, pa je pala odluka da će mi oni pokazati takt po takt i ako budem naučio šest stvari - sviram sa njima. Tako je i bilo. Onda sam još neko vreme ostao tu, a potom svirao u još dosta tih mladih, dječačkih bendova.

• Neki od njih su Sunčev splet, Eustahijevi virtouzi...

Da, da... Bio je i jedan koji se zvao Limeno oko...

• Radnička kontrola...

Daaa, sad si me podsjetio!

• Mislim da su Eustahijevi vrtouzi jednom nastupili kao predgrupa prvoj postavi Azre?

Istina. Bio je koncert na jednom od fakulteta, a mi smo im bili predgrupa. Nešto kasnije Džoni je raspustio tu prvu Azru, pa je ostao sam, a ostatak tog benda je napravio grupu Film koji su se isto pokazali na novovalnoj sceni kao vrlo dobra ekipa. Džoni je potom pronašao Leinera, znači imao je bubnjara, ali mu je trebao basista, znači opet taj j...ni basista uvjek fali i tako se sjetio mene, nas dvojica smo se u međuvremenu upoznali i družili jer smo obojica iz Novog Zagreba. Tako je stupio u kontakt sa mnom i pitao me da li hoću da se pridružim novoj Azri.

• Kakav je bio tvoj odgovor?

U tom trenutku sam sviaro u par bendova, u nekim od ovih koje smo malopre nabrojali, išao sam na fakultet, radio sam u kafiću, imao sam curu, uglavnom, bio sam zaposlen u meri koliko to jedan mladić može biti, pa sam mu na prvu rekao - Džoni, ne mogu, nemam vremena. On je rekao: "Daj uzmi gitaru, dođi kod mene svejedno, pa ćemo svirati malo". Tako sam i učinio, on je stanovao na par autobusnih stanica od mog kvarta. Kada sam stigao kod njega, uzeo je gitaru i krenuo mi svirati svoje pjesme i jednostavno fascinirao me. To su bile tako prekrasne pjesme, tako dobre stvari... Uf! Odmah me je pridobio, pa sam mu rekao: "Džoni, hajde ja ću priskočit dok ne nađeš pravog basistu, pa šta bude". Eto, ostala je iza toga povijest.

• Sve u svemu i ti si njega na neki način "kupio", jer vas trojica ubrzo započinjete zajednički rad.

Ubrzo nakon toga smo započeli probe. Tada je već izašla ta prva singlica sa kompozicijama "Balkan" i "A šta da radim" i Džoni je nakon toga dobio ugovor sa Jugotonom za snimanje albuma, tako da sam ja sa njima uvježbao te prve dvije pjesme, a potom smo nastavili i dalje raditi na repertoaru, svirke su se naslagale i to se jednostavno više nije moglo zaustaviti. Svirali smo gdje god smo mogli i ubrzo smo ušli u studio snimati taj prvi album.

• Producentskog posla na prvom singlu prihvatio se Hus iz Parnog valjka, ali on je kada ste snimali prvi album bio zauzet, pa ste angažovali Draga Mlinareca za taj posao s obzirom da je Džoni  bio nestrpljiv, nije hteo da čeka. Kako ste bili zadovoljni tom saradnjom, Dragec je zaista legenda?

Ma Dragec je legenda, ali on je bio malo na drugoj frekvenciji tada, jer je njegova svirka rokenrola bila nešto starija od tog novog vala koji se tada pojavio i kojim smo se mi i bavili. Sama snimka je bila u redu, ali je to posle produkcijski ispalo tanko, ja prije toga nisam imao nikakvih iskustava niti načina da to usporedim. Kada je ploča na koncu izašla, Džoni je bio jako ljut, ali opet je na kraju ispalo sve dobro.

• Negde u tom periodu održana je i manifestacija "Pozdrav iz Zagreba" u kojoj su učestvovali svi tada poznati bendovi iz glavnog grada Hrvatske, tako što su svirali na zajedničkom koncertu u Beogradu. Interesantno je da Azra tada nije učestvovala, jer je vam je po nekoj priči, organizator te manifestacije Vladimir Mihaljek Miha, dugovao novac za neke ranije svirke.

Mi smo neko vreme bili bez menadžera, a ploča je već bila objavljena i prodavala se po celoj onoj našoj Jugoslaviji iako to niko nije očekivao, manje-više svi su bili iznenađeni tim uspehom, pa uprkos negativnim kritikama, nas je publika prihvatila na prvu, tako reći. U tom nekom periodu, možda nekih dva mjeseca smo bili bez menadžera. Miha je u to vreme vodio svoje bendove, neka svoja imena, pa je i nas tu ubacio, organizovao nam nekoliko svirki i nije nas platio, što je ne samo Džonija ljutilo, već sve nas, trebala nam je lova, nismo imali ni instrumente ni opremu, a istovremeno "longplejka" nam je na svim prvim mjestima po top listama. Kada je Miha napravio "Pozdrav iz Zagreba", Džoni mu je rekao: "Ne! Mi ne idemo", i tako su sva imena sa zagrebačke scene otišla u Beograd osim nas. To se onda sve izvitoperilo, počela su svakojaka govorkanja, a mi smo nakon možda tri tjedna otišli sami u Beograd svirali u Domu omladine, koji smo nakrcali pet puta, stvarno je bilo fantastično i tako smo pokazali ljudima da smo tu, da volimo publiku i da su ta govorkanja bez ikakavog smisla.

• Nakon toga bilo je problema. Miha je na sve načine pokušao da omete vaš rad.

Da, Miha se naljutio na nas i onda su nam bila svugdje zatvorena vrata, niko nije htio raditi sa nama jer je od Mihaljeka stigla direktiva - ko Azri napravi svirku, on mu više neće dovodit imena koja je on tada zastupao i koja su bila prisutna, tako da nikako nismo mogli organizovati neku svirku sve dok se nije pojavio...

• Cezar!

Upravo tako. On nam je u jednom trenutku pristupio, u to vreme  bio je menadžer Dada Topića i nije ga bilo briga za Mihaljeka, pa je predložio da nam radi zajedniče svirke sa Dadom i tada smo odradili nekih četrdesetak koncerata koji su ostali u jednoj stvarno lijepoj uspomeni. Kada smo se sa te male turnejice vratili u Zagreb imali smo materijala za još jedan dupli album.

• Čuo sam da je Leineru i tebi na toj turneji Džoni gotovo svako veče predstavljao ideje za neku novu pesmu.

Slušaj... To je bila jedna provala autorstva, umjetnosti, muzike, teško je to u par riječi staviti. Na tonsku probu Džoni bi doneo nekakvu temu i on bi krenuo sa time, a mi bi se priključili. Bora sa ritmom, a ja bih gledao otkuda Džoni svira pa bih i ja učinio isto, tako da bi tokom te tonske probe imali više-manje kostur od jedne nove stvari. Isto veče Džoni bi napisao tekst i sutradan bi na tonskoj probi to odsvirali, Džoni bi to i otpevao, pa se u više navrata događalo da treće veče tu stvar već uključimo u repertoar i potom bi je svake sledeće večeri samo dorađivali, ponešto promjenili pa smo se u Zagreb vratili sa materijalom za dvostruki album.

• Tada ste snimili "Sunčanu stranu ulice".

Tako je.

• Koncerti Azre su posebna priča. Ima ona anegdota po kojoj je nakon vašeg nastupa u Splitu Džoni izlivao znoj iz cipela, kažu da je stvarno bilo toga. Ti si bio tu, je li bilo tako?

Nije se baš izljevao, ali kapalo je. (smeh) Kapalo je i sa nas, to su bili "krv, znoj i suze", Blood, Sweat & Tears.

• Da li je tačna priča da se u nekom bekstejdžu slučajno našla vaga koja je pokazala da si pre koncerta  imao šezdeset osam, a nakon svirke šezdeset četiri kilograma?

Upravo je tako. Na toj svirci sam, a verovatno se to dogodilo i više puta, izgubio tri-četiri kila, što se događalo i Džoniju i Leineru, uglavnom kroz znoj naravno. Onda bi nakon svirke prvo popili po litru mlijeka svaki, pa onda litru vode, a ja bih potom nastavio sa pivom ili šta već, kako bi se to nadoknadilo. (smeh) Bio je to jako intezivan tempo.

• Za tri ipo godine po nekoj tvojoj evidenciji, odsvirali ste preko trista koncerata.

Imam to negdje zapisano, vodio sam svoju osobnu evidenciju, kada smo i gdje svirali. Imam dio toga i dan-danas.

• Kada su po tebi krenuli ti međuljudski odnosi u Azri da pomalo izmiču kontroli? Tih nekoliko godina živeli ste kao porodica, putovali, svirali i snimali. Stoji neka priča da su ta razmimoilaženja postala vidljiva kada je Džoni doneo odluku da pola zarade od kocerata uzima sebi, tako da ste ti i Leiner delili po četvrtinu?

Mi smo od samog početka pa do tog trenutka, lovom koju bi zaradili prvo plaćali sve troškove, a ono što ostane bi djelili na tri djela. Ponekad smo bili u minusu, ponekad smo i zaradili nešto, pa se to nekako iznivelira, a onda valjda negdje treće godine naših putovanja, Džoni je donio takvu odluku. Teško je u par riječi objasniti kako je to kada si svaki dan ili na putu, ili na koncertu, ili na probama, ili u studiju, to je strašno intenzivno i to te svakako "ogrebe", ostavi ožiljke. Nismo se mi svađali, nego je jednostavno taj pritisak ostavio traga i onda je nakon četvrtog albuma Boris dobio poziv za vojsku, par mjesci kasnije i ja isto i to nas je jednostavno zaustavilo. Boris se naravno prvi vratio, potom i ja, ali već je bilo teško uhvatiti onaj tempo i nastaviti kao ona Azra kakva smo bili do tada. To je bio glavni razlog zašto smo tada prestali svirati zajedno u toj postavi. Boris je ostao sa Džonijem još neko vrijeme, a ja sam krenuo nekim svojim putem.

• Džoni i danas često ističe neka, po njegovom mišljenju, nerešena pitanja u vezi novca. Da li je i tvoje mišljenje slično?

Pa što se svirki tiče, bilo je da tu i tamo neka lova kapne i to se naravno potroši, platim račune, počastim društvo i tu ostane nešto malo do sledeće svirke. A što se tiče ovih autorskih i izvođačkih honorara sa ploča, oko toga je bilo jako puno problema, i mnogi još uvijek nisu rješeni. Ne bih htio previše o tome pričati jer Džoni se o tome raspričao na mnogo načina. Prodali smo jako, jako puno ploča, neko mi je jednom rekao da je to cifra od preko milion i pol "plejki", što je za jednu relativno malu državu, kakva smo mi bili, velika tiraža, a od toga smo nas trojica vidjeli jako, jako, malo novaca.

• Snimanje "uživo" albuma "Ravno do dna" u "Kulušiću", je takođe važna epozoda u krijeri Azre?

"Ravno do dna" je ono što ljudi pamte i znaju najbolje, iako smo nakon toga snimili još jedan dupli album, a takođe smo imali još puno pjesama na lageru koje tada nismo ni svirali uživo jer su bile mirnije, laganije, ili se tematski nisu uklapale u našu živu svirku. Na tom trostrukom "uživo" albumu nalaze se četrdeset četiri pjesme poređane onako od početka do kraja kako smo i inače svirali koncerte, mada smo mi u to vrijeme na našim nastupima svirali i preko pedeset stvari.

• Kada si dobio poziv za vojsku, već si tvrdo rešio da se više ne baviš muzikom, ipak dogodilo se da si na tu odluku morao malo da pričekaš jer si za vreme služenja vojnog roka ipak svirao, ali kada si se vratio definitivno si prestao da se baviš muzikom. Zašto si doneo takvu odluku?

Moram se opet vratit na ono kada sam govorio da je takav život vrlo, vrlo zahtjevan. Ja sam bio jako mlad, u vojsku sam otišao sa dvadeset i dvije godine, a iza mene je ostala cijela Azra, svi ti koncerti, snimci. Neću reć da te to oštjeti, ali osjetio sam da ako nastavavim tim putem da će me sigurno oštjetiti. U vojsku sam otišao sa odlukom da se više neću profesionalno baviti muzikom, međutim dogodilo se da sam u vojsci svirao u našem armijskom orkestru. (smeh)

• Kako je to izgledalo?

Tu sam imao intenzivniji tempo nego sa Azrom. Svirali smo četiri puta tjedno, a ponekad čak i više. Dosta toga sam u vojsci prošao, jer to nije više bio samo rokenrol, tu je bio jedan konglomerat svakakvih stilova, gdje sam naučio puno više i zapravo se vratio iz vojske kao bolji muzičar nego što sam bio prije, ali odluka je ostala ista, a to je da se više ne želim baviti muzikom, a i nije bilo onih sa kime bi to mogao raditi. Nakon što sam svirao sa Džonijem i sa Leinerom, sa kime bih sad mogao da sviram, da idem po letnjim gažama, po terasama, po svadbama? To definitivno nisam htio.

• Nakon toga proputovao si zaista puno, bavio se raznim poslovima, nekako te to i htelo, jer kao što smo na samom početku ove priče rekli, još kao dvanaestogodišnjak jedno leto provodiš u Americi. Na tim  putovanjima jednom si u Amsterdamu išao da posetiš Džonija. To je bilo 1985. godine. Jeste li se nakon toga ikada videli?

Nismo, to je bio poslednji put da smo se i čuli i vidjeli.

• Kako je izgledao taj susret?

Eh... Ja sam sa prijateljem otišao autostopom do Amsterdama. U naše vrijeme to je bilo kul (smeh), jer je tamošnja scena bila posve drugačija i život je bio drugačiji. Džoni nije bio u Amsterdamu već u Roterdamu, što i nije daleko i tako sam sjeo na lokalni "vlakić" i otišao do Roterdama da ga potražim. Nisam znao gdje je, nisam imao adresu, ništa od toga. Igrom slučaja dođem do Kluba Jugoslavena, ušao sam unutra i pitam da li možda neko znade gdje je on i ispostavilo se da je neko znao. Tako sam našao Džonija, pozvonio mu na vrata, proveo par sati sa njime tamo, ali on je bio malo čudan, nije to bio susret starih prijatelja, suboraca, kolega... To je više-manje bio njegov monolog o situaciji u svijetu, nemam pojma, ne sjećam se više. Bio sam razočaran i tužan kada sam otišao od njega i nakon toga se više nikada nismo ni čuli ni vidjeli.

• Je li ti to u neku ruku pomoglo u odluci da rasprodaš sve svoje instrumente i pojačala do kojih si ipak teško došao i na kraju krajeva kao dete maštao da do toga dođeš, ili je to odluka koja je doneta onog trenutka kada si rešio da više ne sviraš? Nisi to čak želeo ostaviti ni kao uspomenu?

To je bilo nevezano za Azru, makar ona jeste bila dio mog života i to intenzivan dio, ali opet samo jedan dio. Ja sam prolazio kroz neka svoja vlastita razmišljanja, promjene, bio sam u nekom neobičnom stanju i jednostavno ostavio sve iza sebe, sjeo na prvi vlak i otputovao i potom nisam nikad ni prestao putovati. (smeh)

• Putovao si po celoj Evropi, ali dobar deo svog života nakon Azre, proveo si u Mađarskoj?

Da, tamo sam se oženio, sagradio kuću, pa sam iz Mađarske putovao lijevo-desno. Imam petero prekrasne djece koji su tu odrasli prije nego što su i oni otputovali dalje, sad su svi već svoji ljudi, zdravi, pametni i na njih sam jako ponosan. Dakle, taj period od nekih dvadesetak godina koliko sam bio u Mađarskoj je bio uglavnom posvećen mojoj djeci. Sad ja čekam njih da se i oni prime posla pa da mi donesu unuke. Ja ih ne požurujem, sve u svoje vrijeme, kako Bog da nek se tako i desi.

• Koliko najstarije dete ima godina?

Martin je najstariji, njemu je dvadeset sedam, Matija je najmlađi, njemu je dvadeset jedna. Imam četiri sina i curicu, odnosno djevojku, baš sam sad neki dan pričao sa njom, oni su malo raštrkani, njih četvoro je u Danskoj, a Martin je u Holandiji. Ja sam tu preko puta, u Engleskoj.

• Koliko dugo si već tu?

Skoro četiri godine. Prije toga sam bio par godina u Kanadi, a neko vrijeme, nakon što sam otišao iz Mađarske, bio sam i u Zagrebu. Prije nekih petnaestak godina sam se našao sa Borisom Leinerom, pa smo on i ja snimili još jedan album kao Leiner i Hrnjak bend.

• Kako je izgledao taj susret starih prijatelja nakon dvadeset godina?

Našli su me u Mađarskoj, pa je ekipa iz Zagreba tu došla da me vidi i da napravi intervju, a sve u vezi filma "Sretno dijete". (Dokumentarni film režisera Igora Mirkovića i producenta Rajka Grlića iz 2003. godine, o pojavi pank i novotalasne scene u Zagrebu i Hrvatskoj, op. autora.) Oni su me povezali sa Borisom, pa smo nas dvojica ostali u kontaktu, napravili kasnije bend, snimili taj jedan album ("Viša sila", 2010. op. autora), potom smo proputovali još dva puta od Vardara pa do Triglava, to je bila stvarno odlična ekipa. Nažalost, to smo morali zaustavit i bend raspustit jer se Boris razbolio, pa je i mene potom "lupilo", imao sam unatrag dvije godine dva moždana udara i to me je usporilo, što se muzike tiče, ali nisam stao. (smeh)

• Kako si sada?

Pa evo, ne dam se, polako se oporavljam i sakupljam snagu da opet nešto stvorim i da krenem u nekom smjeru.

• Misliš li da se danas u odnosu na onaj period Azre, dosta toga promenilo u vezi umetnosti pa tako i muzike?

Promjenilo se dosta toga, to bez daljnjeg. Ove mlađe generacije odrastaju drugačije, "hrane se" nečim drugačijim u odnosu na nas, slušaju drugačiju muziku, a mi malo stariji još uvjek se sjećamo tog perioda kada smo imali tu sreću i taj blagoslov da budemo prisutni kada je sve to bilo u zamahu. Muzika je svakako neuništiva i još uvjek jako neiscrpna, tu i dalje ima jako, jako puno toga što se može napraviti. Kad si u dobrom društvu i sa dobrom ekipom inspiracija krene i tada se nešto i desi.

• Planiraš li možda uskoro da dođeš do Zagreba?

Trebao sam već par puta ići, međutim dogodila se ova cijela zavrzlama sa kovidom koja je sve zakomplicirala, nakon toga su stigli ovi zdravstveni problemi koje sam već pomenuo. U svakom slučaju, nadam se da će to biti čim prije, volio bih da posjetim stare prijatelje, da proputujem malo i da vidim šta se zbiva, a imam tamo i nekih obaveza koje moram riješit, tako da bez obzira na sve drugo, moram se pojaviti u Zagrebu.

(Telegraf.rs)