Ivan Piko Stančić (7. april 1952 - 2. jun 2025.), odlazak večitog sanjara jugoslovenskog rokenrola

Juče je preminuo Ivan Piko Stančić, vrlo važna figura, kako jugoslovenskog, tako i hrvatskog rokenrola. Kada bi u nekoliko reči trebali da istaknemo ono što je Piko radio, možda bi bilo dovoljno reći da je imao samo devetnaest godina kada je postao član Grupe 220 potom da je bio i u grupi Time, a zatim se nakon intezivnog druženja sa Jurom Stublićem, našao i u redovima grupe Film.

No to ni izdaleka nije sve u čemu je Piko učestvovao i doprineo, bilo kao instrumentalista, pisac aranžmana ili producent na jugoslovenskoj, a kasnije i hrvatskoj rokenrol sceni.

Preporučujemo

Rođen je u Dalju, u porodici koja je bila okrenuta umetnosti. Otac i majka su se bavili i slikarstvom, dok je u njegovoj široj familiji bilo i muzičara.

Ivan je pohađao muzičku školu, gde je učio da svira gitaru i udaraljke, a već sa dvanaest godina, počeo je sa raznim grupama krčiti puteve rokenrola. Njegova prva značajnija sviračka iskustva bila su u zagrebačkim postavama UFO, Ab ovo, Hart Of Soul i WooDoo, da bi nakon toga počeo da svira bubnjeve sa splitskom grupom Atlantik, tako da sa samo petnaest godina već postaje profesionalni muzičar.

Potom je u Zagrebu zajedno sa Matom Došenom bio član grupe "3 koji žive od muzike i sendviča u 10 sati", u kojoj su svirali isključivo svoju, autorsku muziku, ali bez nekog značajnijeg uspeha.

Preokret se dogodio kada je grupa Ab ovo, u kojoj su pored Pika bili još i Nenad Zubak, Husein Hasanefendić, Branko Vukmanović i Tihomir Varga, pobedila na jednom muzičkom takmičenju u Zagrebu. U publici je tom prilikom bio i Drago Mlinarec koji im potom nudi saradnju, tako da svi postaju članovi Grupe 220. To će Piku omogućiti da zableži i svoje prve studijske radove, snimajući singlove "Povratak" i "Prva ljubav", a potom i album "A ti se ne daj" koji će uz njihov dogovor ipak biti objavljen kao Mlinarčev solo projekat, pa svako od njih tada kreće svojim putem. Mlinarec kao samostalni izvođač, dok ostatak ekipe zadržava isto ime i nastavlja svirajući tvrđi rok.

No bez obzira na to, Piko i dalje sarađuje sa Mlinarcem pa učestvuje u snimanju njegovih albuma "Pjesme sa planine" i "Rođenje", dok sa Grupom 220 snima njihov sledeći singl na kome se nalazi Husova kompozicija "Kiši i malo je hladno" koja u to vreme postaje veliki hit. Malo kasnije, tačnije 1974. godine, pridružuje im se i Jurica Pađen, pa drugi album Grupe 220 pod nazivom "Slike" snimaju u postavi: Hasanefendić, Pađen, Zubak, Stančić, ali ubrzo nakon toga grupa se raspada.

Piko u tom periodu sarađuje i sa drugim muzičarima, između ostalog i sa Vedranom Božićem u grupi Super Session, a potom dobija poziv da se priključi grupi Time, pa s njima odlazi u Nemačku gde sudeluje u snimanju njihovog trećeg albuma "Život u čizmama s visokom petom" ali i predano uči o načinima snimanja i produkcijskim zahvatima. U grupi Time, ostaje sve do jeseni 1977. godine, kada se razilaze.

Jako je teško pobrojati sve ono što je Piko nakon toga radio. Dobio je poziv da se priključi Parnom valjku, sa kojima snima singl "Od motela do motela", da bi u proleće 1979. godine postao član grupe Film, pa tada i producira njihov prvi singl na kome su pesme "Kad si mlad" i "Zajedno". I njihove sledeće albume producirao je Stančić, tako da ubrzo stiče ime najboljeg novotalasnog producenta na ovim prostorima, mada je to njega jako nerviralo što je i uvek podcrtavao u svojim intervjuima:

Govorili su mi da treba da radim samo novi talas, samo ono što mi je blisko, što je avangardno. A šta je avangardno? Šta je to novi talas? To mi je tako išlo na jaja, to s novim talasom. Ako ga je i bilo, dobro je što je prošlo. Svi bendovi koji su ostali, koji su nastavili, bili su bendovi normalnog profila. To novotalsno u njima bilo je određeno samo zbog vremena u kojem su stasali.

Leta 1984. godine, Piko napušta Film sa željom da započne solo karijeru, ali tada dobija poziv od Vlade Divljana da se priključi Idolima pa s njima snima album "6 dana juna" i muziku za istoimeni film, a Idoli se potom razilaze.

Već sledeće godine započinje saradnju sa Davorem Gopcem i grupom Psihomodo pop. Iz te saradnje prizašao je i album "Godine zmaja" i veliki jugoslovenski hit "Ja volim samo sebe", a nakon šest godina zajedničkog delovanja njih dvojica prekidaju saradnju.

Iako nikada nije bio član Prlajvog kazališta, Stančićev doprinos je bio nemerljiv za sam početak njihove karijere, o čemu je takođe govorio:

Sa Prljavim kazalištem sam počeo raditi, kada je to bilo ravno učiti ih kineskom. Niko zapravo nije ni znao šta s njima da radi. A ja sam s njima vežbao, sa svakim pojedinačno prijateljski razgovarao. Možda sam im bio suviše blizu, ali to je onda bilo neophodno.

Vrhunac Pikove saradnje sa Jasenkom Hourom bio je album "Crno bijeli svijet" koji dostiže veliku popularnost. Pikov doprinos je ogroman, jer je pored producentskih zahvata, uradio aranžmane za sedam od deset kompozicija, dok je za jednu i kompozitor.

Ovde svakako treba napomenuti da je Piko i diplomirani slikar,  čime je nastavio porodičnu tradiciju s obzirom da mu je otac poznati slikar Miljenko Stančić, no on je otišao i dalje jer je u Parizu upisao postdiplomske studije crtanja, a takođe se oprobao i kao dizajner nekih važnih omota LP ploča jugoslovenske diskografije.

Tokom karijere ostvario je saradnju i sa grupama Aerodrom, Xenia, Bijelo dugme, Električni orgazam, napisao je muziku za TV film "Mjesec u djevici", da bi 1990. godine završio svoj prvi solo album "Bubnjevi na suncu". Iste godine zajedno sa Sinišom Škaricom radio je na projektu "Perfect Music" gde njih dvojica objavljuju razne originalne snimke iz prvih dana domaćeg rokenrola. Godine 1991. zajedno za Vladom Divljanom, Srđanom Gojkovićem i Zoranom Radomirevićem Švabom osnovao je supergrupu Vlada, Gile, Piko & Švaba, pa je iza te saradnje ostao album "Lutka koja kaže ne".

Godine 1994. dobio je nagradu "Porin" za grafički dizajn na albumu "Ljubavne priče" grupe Neki to vole vruće, a potom je sa rok novinarom Draženom Vrdoljakom osmislio antologiju novog talasa za izdavačku kuću Perfect music, da bi '97. objavio i svoj drugi album pod nazivom "Peaceful World". U narednim godinama sarađuje sa Anjom Šovagović Despot i Sašom Zalepuginom, ali radi muziku za film "Grad što se svjetlom budi", u kome je glavna tema Mostar.

Godine 2002. na dodeli rok nagrade "Crni mačak" dobio je priznanje "Stari mačak" za životno delo, a iste godine objavljuje i singl "Zabriskie Point/Groovin".

Poslednje godine života proveo je na ostrvu Brač, daleko od javnosti.

I kao što sam već napomenuo - jako je teško pobrojati sve ono što je Ivan Piko Stančić uradio, ali jedno je sigurno: njegov doprinos istoriji popularne muzike ovih prostora gotovo da je nemerljiv.

Možda taj pristup večitog zaljubljenika i sanjara rokenrola najbolje oslikavaju njegove sledeće reči:

Mislim da smo svi mi jedna velika prljava kaša u kojoj plivamo. Znaš, ja sam u stvari spreman da tolerišem svačiji posao. Ja ni protiv koga ništa nemam. Ali kad neko izda rok ideale, onda pop..dim.