Sahrana Klajva Dejvisa okupila krem muzičke industrije: Dirljive priče i nezaboravni nastupi zvezda
Sahrana legendarnog muzičkog mogula Klajva Dejvisa – koji je preminuo prošlog ponedeljka u 94. godini nakon karijere duge šest decenija – bila je dostojanstvena, besprekorno izvedena i duboko emotivna, baš poput događaja koje je sam organizovao ili hitova koje je nadgledao. Uz dirljive govore Brusa Springstina, Ališe Kiz, Berija Manilova, Dion Vorvik, njegovih sinova Freda i Daga, i uz potresan nastup Dženifer Hadson, ispraćaj je okupio krem muzičke industrije. Među prisutnima su primećeni Stivi Vonder, Gejl King i brojni vodeći ljudi iz sveta muzike.
Nasuprot njegovim čuvenim višesatnim događajima, program je bio neobično sažet i trajao je nešto manje od 90 minuta. Služba je prenošena uživo iz Centralne sinagoge na Menhetnu, a počela je solo nastupom Kenija Džija. Nakon toga, prisutnima se obratila viša rabinka Andžela V. Bukdal, koja je u uvodnom delu rekla:
„Klajvu bi se ovo dopalo; bio bi dirnut što je napunio kuću i što su ovde tolike zvezde.“
Govoreći o važnosti muzike za religiju i život, rabinka je podsetila na stihove iz Tore:
„Kada Bog razdvoji Crveno more i Izraelci pređu u slobodu, šta Mojsije radi na drugoj strani? On ne drži govor, on se čak ni ne moli: On peva.“
Rabinka Bukdal je zatim pokazala izuzetan vokalni talenat otpevavši džez verziju pesme koju je Dejvis voleo, a u čijem stvaranju nije učestvovao – „Somewhere Over the Rainbow“, uz pratnju pijaniste i gudačkog kvarteta.
Dion Vorvik se prisetila decenija prijateljstva i trenutka kada je, nakon ranih uspeha, ostala bez ugovora i uživala u odgajanju sinova. Kada su se upoznali 1970-ih, Dejvis ju je pitao da li i dalje stvara muziku.
„Ma ne, mislim da ću napustiti ovaj posao“, odgovorila je ona.„Pa“, insistirao je on, „posao nije spreman da napusti tebe!“
Ubedio ju je da snimi album sa njim i Berijem Manilovom, što je rezultiralo njenim multiplatinastim povratničkim albumom „Dionne“ iz 1979. godine.
Rob Stringer, predsednik kompanije Soni mjuzik (Sony Music), govorio je o dugogodišnjem partnerstvu kompanije sa Dejvisom, napominjući da je 2008. imenovan za glavnog kreativnog direktora „doživotno“. Uz osmeh se našalio kako sumnja da je pozvan na sahranu u nadi da će rabinki Bukdal obezbediti muzički ugovor.
Beri Manilov se prisetio njihovih prvih, pomalo neprijatnih susreta. Ispričao je kako je, na Dejvisov zahtev, snimio rok verziju pesme koja je bila manji hit u Britaniji pod nazivom „Brandy“.
„Snimio sam tu rok verziju i Klajv je rekao: ’To je užasno!’. Ja sam odgovorio: ’Znam da je užasno!’“
Međutim, Manilov je napravio novi aranžman:
„Pronašao sam ljubavnu pesmu koja se skrivala u toj rok pesmi. I Klajv je rekao: ’Uradi to tako’.“
Rezultat je bila pesma kojoj je Dejvis promenio ime u „Mandy“ i koja je postala prvi veliki hit Berija Manilova.
Njegov najstariji sin, advokat Fred Dejvis, prisetio se njihovih ranih godina na Long Ajlendu:
„Možete li zamisliti Klajva Dejvisa kako živi u predgrađu?“
Opisao je oca kako svakodnevno putuje na posao advokata, pre nego što je sredinom 1960-ih postao šef Kolumbija rekordsa (Columbia Records).
Nasuprot tome, najmlađi sin Dag Dejvis, sa kojim je Klajv poslednjih 20 godina organizovao čuvenu zabavu uoči dodele Gremi nagrada, govorio je o odrastanju na Menhetnu gde mu je najbolji prijatelj bio Harper Sajmon, sin Pola Sajmona.
„Nije bio tip oca koji bi se s vama dobacivao loptom u dvorištu, ali je bio otac koji bi se postarao da povede trinaestogodišnjaka da gleda Frenka Sinatru, Džerija Luisa i Samija Dejvisa Džuniora u Grčkom teatru (Greek Theater). To detetu od 13 godina nije delovalo kul – ali gledajući unazad, koliko je to zapravo bilo neverovatno kul?“
Dag je emotivno govorio o tome kako je počeo da radi sa ocem na gala večerima jer je želeo da „izgradi vezu kao odrasla osoba koja mu je možda izmakla u detinjstvu“. Dodao je:
„Koliko sam bio blagosloven što sam postao bliži sa ocem u odraslom dobu nego u detinjstvu?“
Otkrio je i da su njegov otac i šef Gremija, Harvi Mejson Džunior, već planirali zabavu za sledeću godinu.
Takođe je pročitao dirljivu poruku Pola Sajmona, koji je na turneji, ali je poslao govor sa jednom anegdotom:
„Sećam se velikog iščekivanja koje smo Art Garfankl i ja osećali dok smo čekali da Klajv prvi put čuje ’Bridge Over Troubled Water’. Sedeo je udubljen u muziku, a onda se okrenuo ka nama i rekao: ’To je možda najneverovatniji snimak koji sam ikada čuo’. Ili se možda loše sećam, pa je rekao: ’Šta još imate?’“, što je izazvalo smeh u sinagogi. „Ali mislim da mu se dopalo.“
Nakon toga je usledio nastup Dženifer Hadson, koja je uz pratnju pijaniste i gudača izvela pesmu „Hallelujah“ Lenarda Koena, a zatim prešla na „I Will Always Love You“. Hadsonova se nekoliko puta borila sa suzama tokom a kapela uvoda, ali je na kraju izvela moćnu i nezaboravnu verziju.
Ališa Kiz je prišla govornici i provela puna dva minuta okrenuta leđima publici, pokušavajući da se sabere.
„Zapravo nisam neko ko plače, tako da se nalazim u čudnom stanju“, rekla je pre nego što se direktno obratila Dejvisu, prisećajući se svoje prve audicije sa 15 godina.„Video si nešto u meni što sam ja tek počinjala da nazirem kod sebe, i to je dar koji nikada neću moći u potpunosti da otplatim, već samo da poštujem. Nisi samo potpisao ugovor sa umetnikom, prepoznao si dušu. Video si ne samo muziku koju sam već stvorila, već i muziku koja je još uvek spavala u meni, čekajući nekoga sa mudrošću i hrabrošću da je prizove. Ti si je prizvao – prizvao si mene.“
Na kraju je na scenu stupio Brus Springstin.
„Klajv je bio veliki, bombastičan, hrabar, pun ideja i prosto je verovao, verovao, verovao, verovao“, rekao je on. „Odevao se kao kralj i bio je rođen da vlada (born to run) – svime!“
Springstin se vratio u 1972. godinu, prisećajući se treme pre audicije kod Dejvisa, koja je bila uslov za ugovor sa Kolumbijom.
„Nervozno sam udarao po žicama gitare. Mislim da sam odsvirao ’Growin’ Up’ i ’Spirit in the Night’. Pesme koje će završiti na mom prvom albumu. A kada sam završio, Klajv je, smešeći se, jednostavno rekao: ’Dobrodošao u Kolumbija rekords’.“„I u tih nekoliko reči, zauvek mi je promenio život. Zauvek. Ništa više nije bilo isto od tog dana. Tog dana, Klajv je pokazao jednom dvadesetdvogodišnjem nikogoviću istu toplinu, istu ljubaznost i isto poštovanje koje će mi ukazivati narednih 50 godina, nakon svog mog uspeha. Ništa se nikada nije promenilo.“
Zaključio je rečima:
„Vodio je publiku ka toliko moćnoj i inspirativnoj muzici. I on nije samo voleo muziku, Klajv je zapravo voleo ljude koji su stvarali tu muziku, bez obzira na to koliki su ’trn u zadnjici’ bili. Voleo je te ljude duboko i trajno, svojom lojalnošću. Stavši mi do znanja da se uvek tako osećao prema meni. I ja sam njega voleo. Nikada nisam osetio ništa osim ljubavi koja dolazi od Klajva.“
Ceremonija je završena završnim rečima i molitvom rabinke. Dok su prisutni polako izlazili, pijanista i gudački kvartet svirali su verzije pesama Vitni Hjuston „I Wanna Dance With Somebody“ – koja je u klasičnom aranžmanu zvučala neočekivano lepo – i Springstinovu „Born to Run“, uključujući i interpretaciju čuvenog saksofonskog sola Klarensa Klemonsa.
Bio je to dostojan oproštaj od čoveka koji je, kako je Springstin rekao, „promenio živote tolikih umetnika i izvođača“.
(Telegraf.rs/izvor: Variety)
Video: Pevač izneo detalje odnosa sa Anđelom Đuričić, pomenuo Gastoza
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.