
Gospodar scene: Život i reči Danila Bate Stojkovića, čoveka koji je živeo pozorište
"Neko se zasiti kada odigra predstavu pet puta. A ja kada odigram 200-tu, jedva čekam 300-tu. Uvek ima posla oko uloge. To je kao kad očistiš stan, ne čistiš ga jednom za svagda."
Ovim rečima je Danilo Bata Stojković (11. avgust 1934 — 16. mart 2002) , glumački gorostas i jedan od najvoljenijih umetnika sa ovih prostora, sažeo svoju neiscrpnu strast prema pozorištu. Više od dve decenije nakon njegove smrti, sećanje na Batu ne bledi. Naprotiv, njegove uloge žive snažnije nego ikad, a priče o njemu, čoveku koji je bio veći od života, i danas se prepričavaju sa strahopoštovanjem i osmehom. Kroz svedočenja prijatelja, kolega i kroz njegove sopstvene reči, sklapa se mozaik o čoveku koji nije bio običan profesionalac, već institucija za sebe.
"Nije to tako loše kao što izgleda" – Harizma koja se ne uči
Bata Stojković nije bio samo glumac; on je bio pojava. Posedovao je nešto što se retko sreće – apsolutnu scensku dominaciju i pozorišnu harizmu.
"Bata je imao nešto što se zove pozorišna harizma. Znate, to je retko. Taj dar je redak i to je nešto što vam je Bog dao. Da kad izađete na scenu, da svi gledaju upravo u vas", opisao je jedan od njegovih savremenika suštinu Batine magije.
Ta harizma nije ostavljala nikoga ravnodušnim. Nije bilo drugog poput njega, a kolege i prijatelji se slažu u jednom: "Nije bilo nekog takvog kao što je Bata. Bata je bio Bata, prosto nije bilo dvojice Bata."
Bata Stojković kao Laki Topalović u filmu "Maratonci trče počasni krug":
Čubura, disidenti i kuća koja je oblikovala glumca
Da bi se razumeo Bata, mora se razumeti njegovo poreklo. Rođen 1934. godine na Čuburi, odrastao je u kući Alekse Stojkovića, trgovca drvima i ugljem, koji je bio prepoznat kao "patrijarh srpske intelektualne elite", kako je zapisao Mihiz. Ta kuća nije bila samo dom, već utočište za grupu disidenata predvođenu Batinim bratom, Žikom Stojkovićem.
"Istorija Batine porodice je istorija građanske klase Beograda", objašnjava jedan hroničar. "Tu je Mića Popović, cela generacija ljudi dolazila kod Alekse kući, i Bata je tu sa strane slušao priče o knjigama, literaturi, svemu onome što je bio kulturni život Beograda."
Bata je upijao tu atmosferu, što je presudno uticalo na njegov intelektualni i umetnički razvoj. Ipak, odnos sa ocem bio je složen i obeležen prećutnim razumevanjem.
"Ne znam koje su sve Aleksine pritoke ušle u mene, ali ušlo ih je mnogo", svedočio je Bata u intervjuu Feliksu Pašiću 1991. godine. "Meni je žao što sam sa ocem vrlo kasno počeo da pričam, tek kad sam imao 28-30 godina. Rano je umro. Sa majkom sam se ispričao, sa bratom sam se ispričao, sa ocem nisam. Ali što sam stariji, sve više osećam njegove osobine."
Upravo je lik svog oca, tog patrijarhalnog, mudrog i snažnog čoveka, Bata kasnije utkao u nebrojeno mnogo svojih uloga. "Igram ga u šali i u divljenju prema nekim postupcima", priznao je.
Profesionalac do srži: Od šuškanja bombona do 300. predstave
Njegova posvećenost poslu bila je legendarna. Hroničari tvrde da je u pozorište išao kao u crkvu – sa izrazitim poštovanjem, gotovo pobožno, u svom najboljem odelu. Znao je sve što se dešava na sceni, ali i ono što se dešava u mraku publike.
Novinarka Radmila Stanković zabeležila je neverovatnu anegdotu: "Sediš u 20. redu i prelistavaš program, a on ti posle kaže: 'U tom i tom trenutku vi ste čitali program. Vama je bitnije da se bavite nekim perifernim stvarima nego da gledate predstavu. Niste došli u biblioteku, nego u pozorište!'"
Znao je ko šuška kojim papirićem, razlikovao je papir od "negro" i od "mentol" bombone, i znao je tačno gde taj čovek sedi. To nije bila samo opsesija, već izraz dubokog poštovanja prema sceni, publici i sopstvenom radu. Čak i kada bi predstavu "Korešpodencija" igrao po 300. put, on bi sedeo u garderobi i prelistavao tekst, zahtevajući od svih apsolutnu tačnost.
Kultna scena iz filma "Balkanski špijun":
"Šta mogu što ličim na Marksa?" – Čovek oluja i nežnosti
Bio je poznat kao "sejač oluja". Njegova direktnost i beskompromisnost često su izazivale buru. Glumica Branka Petrić seća se jedne karakteristične situacije:
"Bili smo u društvu i tu je bila jedna devojka koja je sve vreme stiskala svoju tašnicu. Bata joj je prišao i rekao: 'Gospođice, opustite malo tu vašu tašnicu. Niko vam neće uzeti to što držite među nogama.'"
Ipak, iza te grube fasade krio se izuzetno srdačan, galantan i nežan čovek. Glumac Slavko Štimac, koji je kao dečak radio sa Batom na seriji "Salaš u malom ritu", ispričao je dirljivu priču:
"Jako sam se naljutio na njega prvog dana snimanja. Probali smo scenu i on je rekao: 'Mali ne zna tekst!' U, to me je strašno pogodilo! Kako ne znam, znao sam tekst svih uloga! Izašao sam sa scene ljut. On je onda shvatio šta je uradio, izvinio se, a sutradan se pojavio neko ko mi je doneo veliku bombonjeru koju je on poručio. I svaki dan mi je donosio bombonjeru do kraja snimanja."
Priča se da su posle njegove smrti najviše za njim žalile prodavačice cveća, jer je umeo da otkupi ceo pazar i odnese ga svojoj supruzi Olgi, koja bi ruže, nemajući gde da ih stavi, potapala u kadu.
Doba Kovačevića i uloge za večnost
Iako je bio čovek svih umetnosti, njegovu karijeru je najdublje obeležila simbioza sa piscem Dušanom Kovačevićem. Uloge koje je odigrao u njegovim komadima i filmovima – Laki Topalović u "Maratoncima", Ilija Čvorović u "Balkanskom špijunu", Sava odžačar u "Klaustrofobičnoj komediji" ili Luka Laban u "Profesionalcu" – postale su antologijski deo naše kulture.
Njihovo prijateljstvo bilo je duboko, a najlepši dokaz toga desio se na 300. izvođenju predstave "Profesionalac". U sceni gde njegov lik Luki Labanu predaje sat, Bata je umesto rekvizita izvadio pravi zlatni sat na kojem je bilo ugravirano: "Mom Diku i mom Dušanu Prvom."
Dušan Kovačević se sećao tog trenutka: "Iznenadio sam se jer sam video da je sat zlatan. Kada sam ga otvorio i ugledao posvetu, stao sam i počeo da plačem. Pošto je i sama scena takva, ja sam se tad rasplakao istinski, a Bata je morao da me smiruje."
Poslednju predstavu Velimir Bata Stojković odigrao je u februaru 2002. pred studentima u Ljubljani. Svedoci tvrde da je prvi red bio ispunjen lekarima koji nisu mogli da veruju da čovek tako narušenog zdravlja može da izdrži takav napor. Mesec dana kasnije, preminuo je.
Sa Zvezdara teatra, gde danas postoji scena koja nosi njegovo ime, ispraćen je uz omiljenu pesmu "Stani, stani, Ibar vodo".
"Zbogom gospodine", tada su mu rekli. A njegov duh, kao i likovi koje je oživeo, zauvek su ostali upisani u dušu Beograda i pozorišta koje je toliko voleo. Jer, kako je sam govorio: "Kad već izgledam kao komoda, barem da budem napunjen fiokama." Te fioke, pune talenta, mudrosti, gneva i nežnosti, ostale su otvorene za sve nas.
(Telegraf.rs/izvor: RTS, Magazin Oko)
Video: Otvorena izložba u čast Danila Bate Stojkovića u Jugoslovenskoj kinoteci
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.