Duša stare carske Rusije na tri slavne slike Aleksandra Litovčenka

Neobično je teško slikaru da uhvati dušu svoje zemlje, a takvih je slikara Rusija imala nekoliko u svojoj slavnoj prošlosti. Jedan od njih je Aleksandar Dmitrijevič Litovčenko, rodom Ukrajinac iz Kremenčuga

  • 0
„Ivan Grozni pokazuje svoja skrivena blaga engleskome poslaniku seru Džeromu Horsiju“, Aleksandar Dmitrijevič Litovčenko, 1875. Foto: Wikimedia Commons/Ghirlandajo/Dmitry Rozhkov

Aleksandar Dmitrijevič Litovčenko rodio se 26. marta 1835. godine u Kremenčugu, danas gradu u Poltavskoj oblasti u središnjoj Ukrajini a tada na zapadnom obodu Ruske imperije. Preminuo je u Sankt Peterburgu, slučaj je hteo na najveći srpski praznik Vidovdan, godine 1890, kada je imao svega 55.

U međuvremenu, mnogo se toga izdešavalo, a trag koji je ostavio u ruskom slikarstvu — trajan je. A bez obzira na to što je bio ukrajinskog porekla, gro njegovog stvaralaštva nosi tematiku moskovitske Rusije iz perioda XVI-XVII veka, što je očigledno bio period koji ga je opčinjavao.

Studirao je na elitnoj Imperijalnoj akademiji umetnosti u Sankt Peterburgu, ustanovi utemeljenoj 1757. pod imenom Akademija tri plemenite umetnosti, koja danas nosi naziv Ruska akademija umetnosti; utemeljena je bila od strane Ivana Ivanoviča Šuvalova, inače zvanog „Mecena ruskog prosvetiteljstva“, čoveka koji je bio prvi ruski ministar prosvete i osnivač prvog ruskog pozorišta i univerziteta.

Litovčenko je, skupa sa drugim mlađim slikarima, izazivao svojim radovima duh akademizma koji je dominirao na Akademiji, među starijim i uglednijim kolegama onog doba, da bi 1863. napustio tu instituciju i postao slobodni slikar.

„Italijanski poslanik Kaljvuči skicira omiljene sokolove cara Alekseja Mihajloviča“, Aleksandar Dmitrijevič Litovčenko, 1889. Foto: Wikimedia Commons/Kharkiv Art Museum, Kharkov, Ukraine

No, pet godina docnije priznat je kao akademac zbog slike sokolara na dvoru cara Alekseja. To je bila prva od nekoliko verzija date teme; u ovom tekstu priložena je slika „Italijanski poslanik Kaljvuči skicira omiljene sokolove cara Alekseja Mihajloviča“ iz 1889. godine. U pitanju je prizor sa dvora pomenutog vladara, drugog Romanova na prestolu. Danas se čuva u Harkovskom muzeju umetnosti u Ukrajini.

Takođe u ovom tekstu, nalazi se i slika Ivan Grozni pokazuje svoja skrivena blaga engleskome poslaniku seru Džeromu Horsiju“ iz 1875. godine, koju je sveruski imperator Nikolaj II kupio za Ruski muzej imperatora Aleksandra III (danas Državni ruski muzej), koji je osnovao 1895. u čast svoga oca.

Na njoj vidimo cara Ivana IV kako sedi u kremaljskoj Palati oružja, vidimo njegovog zaostalog sina Fjodora kako stoji iza njega, vidimo desno grupu nepoverljivih boljara kako se sašaptavaju u uglu, i vidimo levo carsku ludu koja na glavi nosi skoromošku kapu i nešto priča Englezu koji zagleda sadržaj škrinjice.

1876. priključio se pokretu peredvižnjika, predstavnika ruskog kritičkog realizma iz druge polovine XIX veka, čiji je najznačniji pripadnik bio verovatno najznačniji ruski slikar onog vremena uopšte: Ilja Rjepin. Treća slika u ovom tekstu nastala je deset godina kasnije, 1886, a zove „Car Aleksej Mihajlovič i Nikon, arhiepiskop novgorodski, na grobu čudotvorca Filipa, mitropolita moskovskoga“.

„Car Aleksej Mihajlovič i Nikon, arhiepiskop novgorodski, na grobu čudotvorca Filipa, mitropolita moskovskoga“, Aleksandar Dmitrijevič Litovčenko, 1886. Foto: Wikimedia Commons/Dmitry Rozhkov

Radi se o čuvenom poglavaru ruske crkve, Svetom Filipu II, kojeg je car Ivan IV Grozni doveo na mitropolitski presto pa sa njega zbacio (tako što je upao sa opričnicima u crkvu tokom bogosluženja i odveo ga) jer ga je ovaj javno kritikovao; carski agent Maljuta Skuratov ugušio ga je jastukom, ali je nekoliko godina kasnije iskopano njegovo netruležno telo.

Ova slika otkupljena je od strane Pavela Tretjakova nedugo nakon njene izrade, i danas se čuva u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. Što se tiče njegovih sedam murala u Hramu Hrista Spasitelja na severnoj obali reke Moskve, par stotina metara daleko od zidina Kremlja, oni više ne postoje.

A ne postoje zato, što ne postoji više ni izvorni Hram: komunisti su ga srušili 1931. po nalogu Staljinovom da bi se tu sagradila grandiozna Palata Sovjeta, koja nikada nije otišla dalje od temelja, koji su 1958. pretvoreni u najveći otvoreni bazen na svetu s prečnikom od 129,5 metara, koji je radio sve do 1994. godine. Naredne je počela gradnja novog Hrama, koji je dovršen 2000.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA