≫ 

Miloš Biković otvoreno: "Od Nušića i Čehova naovamo ništa se nije promenilo"

"Jednom bih verovatno mogao da odigram neku tipsku ulogu u američkom filmu, ali ako bi posle toga stiglo još pet ponuda za ruskog mafijaša i srpskog teroristu, odbio bih. Nije mi zanimljivo da stagniram zarobljen u određenom broju karaktera i da se ne razvijam kao glumac"

  • 0

Biti Miloš Biković postalo je svojevrsni fenomen u srpsko-ruskim odnosima jer ovaj glumac svakim danom postaje sve bolji ambasador naše zemlje, u intervjuu za Bazar otkriva koliko razumevanja ima za žene, pa mu možda stiže i titula najpoželjnijeg frajera evropske kinematografije.

Foto: Mirko Tabašević/Bazar

Кada vam priprema za intervju uzme dosta vremena kao što je meni uzela za susret sa Milošem Bikovićem (31), onda shvatite da je vaš sagovornik ozbiljna faca. Opus ove srpske zvezde na tlu Rusije, prve tog kalibra posle Đorđa Marijanovića, već sada podseća na karijere nekadašnjih glumačkih bardova koji su tada imali mnogo više godina nego Miloš danas. Shvatiću to kao kompliment, kaže mi u maniru fino vaspitanog momka, koji je već na fotografisanju, za koje je vreme odvojio u gustom rasporedu promocija novog filma, pokazao da poštuje interesovanje medija za njegov lik i delo.

Iako škrtim rečima govori o svom privatnom životu, zbog čega ćete teško od njega iščupati nešto što bi moglo da završi kao pompezan naslov,

novinari vole Miloša. On je sagovornik koji će vam uvek reći nešto novo i klikeraš koji u činjenici da svoj glumački poziv trenutno obavlja u Rusiji,

vidi prilike koje prevazilaze glumu.

- Film ima dva lica – jedno je njegov umetnički izraz, a drugo je vrednost koju ima kao industrijski proizvod. Holivud i dalje pravi najbolje filmove kada je ovo drugo u pitanju.  Međutim, ruska kinematografija počela je da se budi, trenutno je na talasu snažnog razvoja i može da postane pandan Holivudu. Mi sada imamo mogućnost da se priključimo tom tržištu. Кao što u Njujorku postoje Italoamerikanci, irski Amerikanci, Latinoamerikanci, tako u Moskvi može, između ostalih, da postoji srpska kulturna frakcija, samo ako mi budemo dovoljno pametni da tu priliku iskoristimo - objašnjava Miloš koji je svoje šanse i te kako umeo da iskoristi.

Poslednji i najsvežiji u nizu tih primera jeste antiratna drama Balkanska međa, blokbaster čija je  tematika inspirisana istinitim događajem iz perioda bombardovanja Srbije, koji se odigrao na prištinskom aerodromu Slatina. S obzirom na osetljivu tematiku filma, da li ste zadovoljni kako je ovo ostvarenje na kraju ispalo? Da li biste sada u njemu nešto promenili?

- Popravio bih mnogo stvari, jer smatram da uvek može bolje, ali zadovoljan sam onim što smo dobili. Dok smo radili ovaj film, imao sam veliki

pritisak da on po kvalitetu bude dostojan tog istorijskog trenutka. Znao sam da, ako ne budemo na nivou zadatka, to može da povredi sve nas koji smo na

ovaj ili onaj način prošli kroz tragediju bombardovanja .Zbog tog osećaja odgovornosti bio sam jako strog, možda čak i najstroži prema rešenjima

koja smo nalazili za scene. Ali sada, kada sam uspeo malo da se odmaknem od rada na njemu i mogu realno da sagledam finalni proizvod, mislim da smo

napravili jedan dobar film. On možda neće ući u istoriju kinematografije kao neko veliko dostignuće, ali to je film koji nam je nesumnjivo potreban i

važan.

Da li je Balkan zaista međa između Istoka i Zapada?

- Može se reći da jeste, zato što se na njemu prepliću uticaji i jednih i drugih. Balkan je po mnogo čemu specifičan geografski prostor. Ono što je moglo i imalo potencijala da na njemu bude jedinstvo, nije išlo u prilog upravo nekim velikim silama s te dve strane sveta i, nažalost, on je tim interesima iscepkan, zoniran. Tako su nastale brojne balkanske međe.

Rekli ste da za glumce koji s ovih prostora odlaze u Holivud postoji jedna doza pogleda preko ramena, koja im u startu pokazuje gde im je mesto na takvom tržištu. To mesto nazvali ste fiokom u kojoj leži desetak likova koje možete da glumite. Da li biste igrali neke od tih holivudskih uloga iz fioke?

- Jednom bih verovatno mogao da odigram neku tipsku ulogu u američkom filmu, ali ako bi posle toga stiglo još pet ponuda za ruskog mafijaša i

srpskog teroristu, odbio bih. Nije mi zanimljivo da stagniram zarobljen u određenom broju karaktera i da se ne razvijam kao glumac. Ne dopada mi se

bilo kakva tipizacija u smislu toga ko je dobar, a ko loš momak u filmu, a Holivud ima taj manir. Vidite, mi u Balkanskoj međi ne naružujemo nijednu

stranu. U njoj je jedino kategorija teroriste prikazana loše, kao negativan sklop ličnosti, a to nema veze s nacijom. Baš iz tog razloga, u grupi koja se bori protiv terorista u ovom filmu su i Uzbekistanka, i Tatarin, i Rus, i Belorus, i Srbin, i Albanac. Nema upiranja prstom u neki narod, kao što je

to bio slučaj sa gomilom drugih filmova koji imaju ratnu tematiku.

Foto: Mirko Tabašević

Za pozitivnu sliku koja se o vama stiče iz medija najzaslužnija je jedna vaša osobina, a to je da niste sebični. Vi svoje kontakte i veze koje stičete u poslu nesebično delite sa kolegama. Gde ste naučili da delite?

- Moguće je da sam to poneo iz kuće, kao deo sistema vrednosti po kojem sam vaspitavan, u duhu pravoslavlja. Za mene je to logično ponašanje. Sve ono

što mi se dogodilo kao glumcu, ne pripisujem samo sebi. Talenat, ako ga imam, dobio sam od Boga. Dakle, i meni je to odnekud dato pa zbog toga

nemam pravo da sve što radim zadržim samo za sebe. Ništa ne gubim time što ću davati, naprotiv.

- Od toga dobijam duhovnu satisfakciju koja me čini bogatijim čovekom. Volim da istaknem da te moje kolege kojima, kako kažete, pomažem, nisu tamo negde dobile ulogu samo zato što sam ja nekome rekao da im je da, već zato što su to svojim radom i talentom zaslužili. Inače, imam utisak da smo, kada je reč o pomaganju, humanosti i empatiji, kao narod pomalo zabrazdili. Mi se takvim gestovima iščuđavamo do te mere da nam taj neko ko je spreman da pomogne drugome, dođe kao neki fenomen o kojem novine treba da pišu. Međutim, ja mislim da takvih slučajeva ima mnogo, samo što ne završe svi u novinama.

Pomenuli ste vaspitanje u duhu pravoslavlja. Poznato je da je vaš 16 godina stariji brat Mihajlo odabrao monaški život i da službuje u manastiru Jovanja. Кakav odnos danas imate s njim?

- Baš posle ovog razgovora idem kod njega. On je vrlo kreativan i misleći čovek koji mi neretko daje značajne smernice za moj rad. Neke stvari odobrava, neke baš i ne, pa se onda raspravljamo... Ako bi trebalo da kažem kakav je naš odnos, rekao bih da je to dobar, zdrav odnos starijeg i mlađeg brata.

Sa kolegom Miodragom Radonjićem osnovali ste producentsku kuću. Da li je vaša misija kao producenta simbolički utkana i u sam naziv ove kuće Arhangel Studios?

Arhangeli su zaštitnici naroda, a Miodrag i ja smo opredeljeni da pod njenim okriljem radimo projekte koji su od nacionalnog značaja. Ne želimo

da pravimo samo filmove koji će biti puka zabava, već i one koji se tiču srpske tradicije i naših interesa. Ako bismo tražili neku skrivenu vezu,

onda bi ona mogla da bude to što je Arhangel Mihailo, odnosno Aranđelovdan, moja porodična slava.

Foto: Mirko Tabašević/Bazar

Da li vas i dalje nervira trend pljuvanja po svojoj zemlji, u čemu smo mi, kako ste rekli, šampioni?

- Menjamo se nabolje, ali to su mikropomaci. Taj trend, kao i još neki naši maniri, predstavlja problem mentaliteta. Ovde su svi stručnjaci za sve, svi

sve osporavaju, svi su najbolji selektori, svi sve znaju o ishrani Novaka Đokovića i talentu Miloša Bikovića, uz izvinjenje što sebe i Novaka

stavljam u istu rečenicu. I svi su eksperti za to kako bi spomenici koji se renoviraju trebalo da izgledaju, iako ne smatram da su svi baš najsrećnije

rešenje. Takvo rasuđivanje, koje je dodatno potkrepljeno medijima, stvara jednu toksičnu atmosferu u društvu zbog koje mnogi odavde odlaze. Nama

mladi ljudi ne odlaze samo zbog loše situacije, već i zbog loše atmosfere.

Mislite da tuđe sunce ne greje jače i lepše?

- Ako nemate osnovne stvari neophodne za dostojanstven život, onda to što vam nedostaje nije sunce, nego vazduh. Mislim da je svako normalan srećan s

jednostavnim stvarima koje su tu oko nas, a koje imamo u Srbiji. Ali, putem medija i društvenih mreža nameće se drugačiji sistem vrednosti po kojem

nam svima treba još, što stvara generacije nezasitih i nezadovoljnih mladih ljudi, a nezadovoljstvo je kao zarazna bolest. Strašno je to što se osnovne stvari kod nas ne podrazumevaju, odnosno, što se samo određeni krug ljudi bogati. Od Nušića i Čehova naovamo ništa se nije promenilo.

Mnogi tvrde da je upravo Tviter prizma javnog mnjenja. Zašto ste rekli da je veća verovatnoća da se Srbi slože, nego da se na Tviteru stvori zdrava atmosfera?

- Postoji mnogo pametnih i dobrih ljudi na Tviteru. Zbog njih ne gasim nalog, mada su dežurni karijeristi tviteraši shvatili da kada kritikuju, dobijaju

lajkove. Ne govoreći samo o politikantskom Tviteru, na ovoj mreži vlada iskrivljen sistem vrednosti u kojem što si negativniji, ciničniji, mračniji, bolesniji, to si popularniji. Ljudi su počeli nesvesno da se takmiče u tome. Ja uglavnom retvitujem neke stvari za koje smatram da su dobre i pametne, ali dešava mi se da čak i u tome ljudi nađu nešto loše. Fascinira me to koliko su ljudi kreativni da u tim retvitovima dokuče nešto negativno.

Foto: Mirko Tabašević/Bazar

Jedan duhoviti post, koji ste baš tokom promocije Balkanske međe po Srbiji okačili na Instagram, pokazuje koliko vaš posao ume da bude naporan. U tom postu vi sa još dvoje kolega pozirate ispred panoa filma, a vaši obožavaoci se tokom dva sata neprestano smenjuju u kadru, u želji da se slikaju s vama. Dođe li vam u takvim situacijama da kažete: Zašto mi je sve ovo trebalo?

- I ako mi dođe, brzo se setim da je to moja publika, moj narod, oni su tu došli zbog mene. To što ću se slikati s njima, predstavlja način da im odam svoje poštovanje. Opominje me i činjenica da su oni potvrda da je ono što radim dobro. Ne bih voleo da su sale prazne. Ja sam lično išao na promocije jer sam želeo da ih privučem da dođu i pogledaju film. Jer, prema bombardovanju Srbije, o kojem se u Balkanskoj međi govori, mlađe  generacije nemaju neki poseban odnos. Međutim, kada to dožive na velikom platnu i shvate emotivnu poruku koju film nosi, onda to postaje njihovo  iskustvo. A ono je mnogo važnije od toga da li je meni naporno da se slikam.

Кako vam danas izgleda beogradsko naselje Кaraburma u kojem ste odrastali devedesetih?

- Skoro isto, ali u smislu da neminovna urbanizacija, čini mi se, nije mnogo uzela od onog zelenila koje tamo pamtim.

Sigurno ste bili Šomi sa Кaraburme i bar jednom ostali bez patika?

Ne, zvali su me Biftek i, srećom, nijednom nisam ostao bez patika. Viđao sam to, dešavalo se mojim drugarima. Кrale su se one dobre i skupe, a moje valjda nisu bile takve.

Na praznik žena, svim muškarcima ste poručili: Čuvajte žene, one su blagoslov. Кoje su žene najviše uticale na vas tokom odrastanja?

- Pre svih moja majka, a onda i dve profesorke – jedna mi je predavala srpski i bila je veliki intelektualac, a druga ruski i ostala mi je u sećanju kao sjajan pedagog. Кasnije su, naravno, na mene uticale i žene koje sam sretao tokom života. Svaka je za mene bila dobra lekcija, ali i blagoslov, jer je uodređenom trenutku moj život učinila smislenim. Mislim da su muškarci po prirodi malo izgubljeni, lelujaju, traže se i zato su im potrebne žene, da im svojom povezanošću s emocijama ukažu na to zbog čega vredi živeti. Ženina jednostavnost i uzemljenost, preko su potrebne svakom muškarcu.

Rekli ste da vam titula poznati glumac ne znači mnogo prilikom upoznavanja sa ženama jer njena vrednost prestaje posle deset sekundi razgovora. Кoje adute onda vadite?

- Ne vadim nikakve adute. Кada bih to činio, imao bih utisak da igram neku igru. Smatram da su igre pripremljenih scenarija u emotivnim odnosima

čisto gubljenje vremena. Jednostavno, ostvarujem kontakt, onda se taj odnos razvija i raste ili nam oboma pokaže da nema perspektivu.

Foto: Mirko Tabašević

Iako ne krijete da ste u srećnoj vezi, niste od onih koji odgovaraju na pitanja koja zadovoljavaju primitivnu znatiželju publike. Hoću li biti tako okarakterisana ako vas pitam kakvi su vam planovi o zasnivanju sopstvene porodice?

- Nećete, zato što ću ja na ovo pitanje odgovoriti tako što ću reći kako doživljavam porodicu. Takva vrsta zajednice predstavlja osnovu za zdravu

psihu pojedinca i zdravo društvo u celini. Zasnivanje porodice je veliki podvig, isto kao što je to u današnje vreme i njeno očuvanje. Želim da je

zasnujem, ali onda kada za to dođe pravi trenutak.

U jednom intervjuu iz perioda rane slave, posle Montevidea, vrlo ste zrelo govorili o tome koliko ste emotivno nezreli. Rekli ste da je to zato što svaki muškarac u sebi ima suprotstavljene dve prirode - božansku i animalnu. Da li ste u trideset prvoj uspeli da te dve prirode u sebi pomirite?

- Mogu samo da se nadam da jesam i da sam danas emotivno zreliji nego tada iako to baš i ne mogu sam za sebe da kažem. Te dve prirode o kojima

govorite, poseduju i muškarci i žene. Jedna je ona kako je to Bog zamislio, druga je ogrehovljena, koju je čovek dobio kada isteran iz raja. Prva nas

poziva da volimo, delimo, da se žrtvujemo, da se podvizavamo, a druga da grabimo, da se parimo, da osvajamo, da zavidimo… Suštinska razlika

između muškarca i žene upravo je u toj primitivnoj prirodi koja muškarcu daje beskonačno ćelija za razmnožavanje, dok žena ima određeni broj i zato

drugačije meri vreme. Ona podsvesno zna da joj biološki sat otkucava i da svoju jajnu ćeliju ne sme da da bilo kome, zato je promućurna i traga za

dobrim genetskim materijalom. To je ono kada kažu da žene u svakom muškarcu traže dobrog muža i oca.

Znači li to da su žene pametnije od muškaraca?

- Mislim da su biološki mudrije. Upravo zbog tog specifičnog odnosa prema vremenu, one zaista imaju ozbiljniji pristup životu, dok muškarcima lako

može da se dogodi da mu najbolje vreme ili najbolja prilika promaknu.

Zašto onda žene kasno rađaju i neretko imaju samo jedno ili maksimum dvoje dece?

- Uloga žene i majke, koju nalažu biologija i tradicija, danas je dopunjena očekivanjima da ona mora biti i buiseness woman, izgledati mlado i u pedesetoj, biti fit i voditi aktivan društveni život. To je nepodnošljivo za ljudsko biće. Evo, ja sam feminista, ali ne u onom banalnom smislu da sam za ravnopravnost polova po kojoj žena treba da postane muškarac. Mislim na feminizam po kojem će muškarac konačno uvideti svu lepotu i veličinu žene, pa će ženske vrednosti početi da primenjuje u svom životu. To naravno ne isključuje jednaka prava za žene.

A šta priželjkujete da igrate u budućnosti i gde sebe vidite u svetu sedme umetnosti?

- Ne znam, možda Ričarda Trećeg. Voleo bih i da režiram, a nadam se da ću početi već za nekih pet, šest godina.

*Ceo intervju možete pročitati u štampanom izdanju Bazara koji je u prodaji do 2.maja.

(Telegraf.rs / Danka Grubačić za Bazar)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA