≫ 

Majka i ćerka žive u zarđalom beogradskom vagonu, bez kupatila i vode, u uslovima koji nisu ni za životinje (VIDEO)

Zarastao u travu i korenje, sakriven od očiju, zaboravljen - vagon u Stublinskoj ulici u Železniku liči na sve osim na nečiji dom.

  • 66

Možda vam Železnik zvuči kao mesto iz kojeg vozovi polaze. Ali, baš u ovom beogradskom naselju nalazi se vagon koji nikada nije pošao sa odredišta. U tom vagonu vreme je stalo, a neki bi rekli da je čak i krenulo unazad. U njegovih 15 kvadrata žive dve žene... Ako se to uopšte može nazvati životom.

Kartu u jednom smeru za život putnika koji nikad nije stigao na željeno odredište, kupila je Kata Đorđević (84) pre skoro 50 godina.

Babe u vagonu Kata i Dragica žive život koji ne bi poželele ni najvećim neprijateljima, Foto: Telegraf.rs

Sedamdesetih godina sam došla iz Bosne i udala se za udovca iz Železnika, koji je imao dvoje dece. Živeli smo u kući, koju su nam srušili. Kako su rekli, ovde nije dozvoljena gradnja. Nismo imali novca, pa je moj čovek od nekog limara iz Boljevaca kupio ovaj vagon i dovukao ga tu. Uzidali smo zidove i preneli nameštaj. Dok je bilo sve novo, bilo nam je dobro. On je umro mlad, a ja sam mu othranila decu. Kad su odrasli i našli sebi dom, na mene su zaboravili – tužno odmahuje glavom starica.

Njena ćerka iz prvog braka, Dragica Zarić (60), bežeći od rata i lošeg braka pošla je 90- ih godina iz Bosne, majčinim stopama.

- Kad sam se rastala od muža, nisam imala gde da pobednem i došla sam ovde. Mislila sam bićemo ovde samo privremeno, dok se ne snađemo. Došla su teška vremena i ostale smo u vagonu. Kao dva kučeta, u tunelu koji prokišnjava. Nikome ne pričam gde živim, jer me je sramota. Ovakav život ne bih poželela ni najvećem neprijatelju – sumorno priča Dragica.

Babe u vagonu Vagon u kojem ove žene žive je u stanju raspada, Foto: Telegraf.rs

Zarđali lim vagona, odavno je počeo da se odvaja od trošne cigle kojom je uzidan sav njihov svet. Nemaju vodu, ni kupatilo, a jedini izvor tečnosti im je zarđala česma u dvorištu. Struju su uspele da uvedu, ali su instalacije dotrajale.

- Kad pada kiša, krov prokišnjava odmah pored kablova. A kad je leto i kad „upekne zvezda“, lim se zagreje da se bojim da se ne zapali. I onda spavam ko zec, na oprezu. Jer mama ne čuje dobro. I ako čujem da puca kabl, ja ću odmah nju da uzvedem napolje i bežimo, jer sve izgore – kaže sa strahom u glasu Dragica.

Babe u vagonu Frižider im je uvek prazan, jer žive sa 12.000 dinara mesečnih primanja, Foto: Telegraf.rs

Nehumane uslove za život na koje su osuđene ove žene pogoršava i stalna najezda zmija i pacova.

- Jedno veče kad sam došla da spavam vidim nešto se vrti u jorganu. Mislim se: Šta je ovo majko moja? Kad ja ustadoh, upalih svetlo, a zmija velika, ušla i zamotala se u jorgan. Ju naopako! Ja uzmem tresem, tresem, ona pade dole, k'o štap. Jedva sam uspela da otvorim vrata da izađe! Ali ne bojim se zmija koliko se bojim pacova. Ne možemo da se odbranimo od njih. Evo, pogledajte, mislim da me je ovde ujeo – pokazuje baka Kata ranicu na obrazu.

Da srede vagon, ili se presele negde drugde, nemaju novca. Žive od 12.000 dinara socijalne pomoći i povremenih poslova koje Dragica uspeva da obavi. Skuplja puževe i prodaje ih, radi na pijaci, čisti po kućama, kako bi imale za koru hleba. Iako ih je život "ošamario" Kata i njena ćerka ne gube nadu da će jednog dana ipak – ugledati svetlo na kraju tunela.

Babe u vagonu Dragica i Kata se nadaju da će uskoro dobiti novi dom, Foto: Telegraf.rs

- Pisala sam molbu Socijlanom. Otvoren je konkurs, dolazili su da vide gde živimo. Posle toga sam dobila poziv, a dobila je i mama. Povadile smo svu dokumentaciju koju su nam rekli, da bismo mogle da se preselimo. I onda smo otšle u Socijalno i predale po molbu. Kažu, nema ih do jeseni. A onda će na jesen da dođu da nas presele negde. Samo jednu sobu da mi daju, da se maknem iz ovog svinjca – nada se Dragica, a Kata plačnim glasom dodaje:

- Ako nam ne budu dali nešto, ostaje mi samo da se molim milom bogu da me uzme, jer ovako više ne mogu da živim!

U videu na početku teksta pogledajte kako izgleda jedan dan u vagonu bez kupea i odredišta, sa dva večita putnika. 

(Ivana Nedić/ivana.nedic@telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • js

    11. maj 2019 | 16:16

    Gde je u Srbiji socijalna služba zašta služi ta ustanova .? ☹️☹️☹️☹️

  • BralE

    11. maj 2019 | 14:58

    Upravo sam procitao ovaj tekst i sam sebi rekao: Pa da li je moguce da smo mi ljudi ovakve zivotinje!!! Gledajte ovaj paradoks u nasim mizernim zivotima! I onda se neko od nas pozali, kako nema dovoljno za novi iPhone ili Levi’s hlace!!! A evo samo jedan mizeran primjer: kada bi samo svaki Beogradjanin (posto tamo zive) dao po 10 (DESET!!!) Dinara, rijesili bi problem ovim dvjema zenama! I niko to nebi ni osjetio! A da ne spominjem sve srbe ili sve ljude na planeti. Znam ja da ima mnogo ovakvih slucajeva, koji trebaju pomoc. Samo hocu da kazem, da kada bi svi mi bili za samo malu nijansu skromniji, mogli bi ovakve slucajeve u dobrom broju sprijeciti ili pomoci...

  • Goran1

    11. maj 2019 | 16:11

    Ma kao da je to nešto bitno, bitije je šta se dešava u zadruzi. To je odraz našeg standarda a takvih i sličnih slučajeva ima mnogo.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA