Vreme čitanja: oko 3 min.

"Imamo pravo na istinu i grob": Bol majki sa Kosova čiji su sinovi završili u zloglasnoj "žutoj kući"

Vreme čitanja: oko 3 min.

Gordana i Dragana, 24 godine čekaju vesti o svojim sinovima, a sumnja se da su završili u zloglasnoj "žutoj kući"

  • 0
Žuta kuća, trgovina organima, selo Ribe, Burel, Albanija Žuta kuća / Foto: Profimedia, AFP

Gordana Ristić, Majka Davora (28) koji je kidnapovan posle dolaska Kfora na Kosovo i Metohiju, a sumnja se da je žrtva trgovine organima, nečasnog dela terorista tzv. OVK, 24 godine čeka vesti o svom sinu. Sumnja se da je završio u zloglasnoj "žutoj kući".

- Poslednji put sam ga videla 22. juna 1999. Krenuo je da kupi deo za auto i nije se vratio. Ni danas niko ne može da mi kaže šta je sa mojim detetom, da li je živo, a ako nije, gde su mu kosti ostale, da mogu da ga sahranim, pa da odem da se isplačem na grob. Nestao je na putu između Kosova Polja, gde smo živeli, i Prištine. Odmah po njegovom nestanku, obratila sam se najpre Kforu, pa Unmiku i Međunarodnom Crvenom krstu, ali nikakvih vesti nema. So na ranu su mi informacije da je završio u "žutoj kući" pa na brodu, gde su mu uzeti organi, a telo bačeno u more - priča Gordana za Novosti.

Uplakana, ispričala je da je u nekoliko stanica Kfora prijavljivala njegov nestanak, ali da ništa nije preduzeto. Zvanični nestanak se u spisima našao tek godinu kasnije.

- Davor je nestao u svom autu. Nije voleo neznance da vozi u autu, a kad mi je komšija pilot rekao da ga je video na putu za Prištinu sa nekim čovekom u vozilu, znala sam da je kidnapovan. Odmah smo prijavili nestanak Međunarodnom Crvenom krstu, nema gde nisam Davorovu sliku ostavila, ali uzalud - dodaje.

Očaj i nemoć nesrećne majke iskoristili su zločinci da prigrabe i materijalnu korist.

- Jedan naš vozač čuo je za Albanca koji za novac vraća kidnapovane. Našim komšijama su kidnapovali sina, pare su dali i vratili su im sina. Zato sam pristala. Tražio je 8.000 maraka u kešu. Sakupila sam, pozajmila, dala mu. Obećano nam je da će u toku noći dovesti Davora. Cele noći smo čekali. Nije bilo ništa. Posle je rekao da nije uspeo da ga izvuče, ali da će pokušati ponovo. Više se nije javio - ispričala je Gordana.

Tada je čula da je u Lipljanu zatvor i da u njemu ima Srba. Uputila se i tamo.

- Komšija Albanac pristao je da me odvede. Kada smo došli do zatvora, rekli su da nemaju nikog pod tim imenom.

Poslednja nada da će naći sina bio je rumunski inspektor.

- Popaj se zvao. On se zaista zalagao za naš slučaj. Napravio je zapisnik o svemu, angažovao srpske prevodioce. Otišao je u Orlane, jer je čuo da je tamo Davor. Video je da tamo ima ljudi, ali nisu ga pustili da uđe bez naloga. Posle tri dana napravio je nalog i otišao sa još trojicom inspektora, Amerikancem, Britancem i Nemcem. Od toga dana više nisam čula za Popaja. Kažu da je izbačen iz službe ili premešten po kazni. Tu mi se ugasila svaka nada - priča nam Gordana.

Poput nje, ista rana boli i Draganu, majku Ivana Majstorovića, koji je imao samo 17 godina kada je na Preobraženje 1999. kidnapovan na putu Kosovo Polje - Priština.

- Bio je učenik treće godine gimnazije u Prištini. Nije bio pripadnik ni vojnih ni paravojnih formacija. Bio je samo dete, bez ikakve krivice. Radila sam kao zdravstveni radnik, dobila sam premeštaj u Leskovac. On je 19. avgusta krenuo iz Kosova Polja kod mene, sa komšijom Draganom Stevanovićem. Evo, ni danas, toliko godina posle otmice, ne zna se njihova sudbina - očajna je Dragana.

Posle objavljivanja knjige Karle del Ponte "Ja, lov i ratni zločinci" i izveštaja Dika Martija o zloglasnoj "žutoj kući", kaže, ubijene su joj sve nade da je iko od otetih još živ.

- Imali smo informacije da su naši još bili živi, da su čuvani za razmenu. Živimo u agoniji i iščekivanju 24 godine. Od sina mi je ostala jedna jedina fotografija, koju je poklonio sestri iz Amerike. Kada je krenuo za Leskovac, sve je spakovao, tako da je sve otišlo sa njim u nepoznato. Tog dana ispratila ga je baka. Hteo je da dođe u Leskovac da upiše ćetvrtu godinu, jer smo iz našeg stana u Prištini nasilno izbačeni 13. jula 1999. Našeg Ivana nema, nade više nema, ali imamo pravo na istinu i na grob - kaže Dragana.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA