Zločinački napad na Petrovačkoj cesti: Bio je dete, video je obezglavljenog oca i dedu u kolima u koloni

E. K.
E. K.    
Čitanje: oko 6 min.
  • 0

Izbeglica iz Hrvatske Savo Stijelja, kome su za vreme hrvatske oružane akcije "Oluja" u zločinu na Petrovačkoj cesti poginuli otac i deda, rekao je da se taj zločin ne sme nikada zaboraviti i dodao da se nada pozitivnom ishodu suđenja protiv Hrvatske.

- Ne smemo da zaboravimo zločin koji se desio tada na Petrovačkoj cesti. Sada imamo proces suđenja protiv Hrvatske i nadamo se pozitivnom ishodu - rekao je Stijelja za Tanjug povodom 30 godina od oružane akcije "Oluja".

Njegovu porodicu zastupa advokat Dušan Bratić, naveo je Stijelja i izrazio nadu da će naše pravosuđe da donese presudu koja će dokazati da je zločin bio protiv civila na Petrovačkoj cesti.

On je ispričao da je do 1995. godine sa porodicom živeo u selu Zagrad kod Benkovca, a porodica se uglavnom bavila poljoprivredom i stočarstvom. Selo Zagrad pretežno je bilo na srpskoj strani, dodaje Stijelja i napominje da su imali komšije koji su bili Hrvati i sa kojima, kako kaže, nikada nije bilo problema.

- Družili su se konstantno. I onda je naišao rat - ispričao je Stijelja.

Govoreći o početku akcije "Oluja", Stijelja je rekao da je krenulo jako bombardovanje grada i sela zbog čega se sa ukućanima i komšijama sakrio u podrum, a ranom zorom sutradan su se u traktorskoj prikolici prevezli do grada Benkovca, gde ih je čekao kamion, u koji je ušao sa majkom, babom, sestrom Aleksandrom i ostalim komšijama.

- Krenuli smo put Srbije. Imali smo jako malo vremena, sa sobom smo poneli neke osnovne stvari, hrane za usput i vodu. Nažalost, slike i garderobe i nekih drugih uspomena nismo mogli odmah da ponesemo sa sobom - ispričao je.

Objasnio je da je otac Mirko sa dedom Brankom i komšijom Duškom Ivanežom naknadno došao privatnim automobilom, a kod njih u automobilu su bile još neke stvari i uspomene.

- Uglavnom su obezbeđivali vodu i hranu za ljude koji su se nalazili u kamionu - ispričao je Stijelja, naglašavajući da su svi u tom kamionu delili jednu flašu vode.

Petrovačka cesta Foto: RTS/Milan Rakić

Naglasio je, kako je tada bio dete, nije imao predstavu da je to trajalo tek dva ili tri dana, navodeći da je kolona "imala svoj život".

- Odvijali su se normalni redovni životni ciklusi - ustajanje, hrana, doručak, ručak, večera, spavanje i sve to do 7. avgusta, kada je preleteo jedan avion ili dva, nisam siguran, koji je ispustio rakete na civilnu kolonu. Koliko se sećam kao dete u koloni se nisu nalazila nikakva vojna vozila, niti vojna oprema, već samo traktori, kamioni sa civilima koji su pokušali da pređu granicu i da odu za Srbiju - naveo je Stijelja.

Raketa odnela živote

Ispričao je da je ta raketa ubila njegovog oca i dedu.

- Sećam se, kada smo izašli iz kamiona iza nas je bio očev automobil, u kom se nalazio otac obezglavljen i deda, koji se naklonio skroz napred, naravno nije bio živ. Nismo imali mnogo vremena tu da se zaustavljamo, već smo morali da bežimo odatle, nismo znali da li će biti još dešavanja na civilnu kolonu - naveo je Savo Stijelja.

Kako kaže, kao dete isprva nije bio svestan svega što se događa kao ni toga da oca više neće videti.

- Majka je ponavljala jednu istu rečenicu: "Nema mog čoveka", to nam je ostalo urezano. Nakon tek par dana smo shvatili da oca više i dedu nikada nećemo videti - istakao je Stijelja.

Ranjeni u napadu na Petrovačkoj cesti zbrinuti su u bolnici u Banjaluci, gde im je ukazana prva lekarska pomoć, naveo je Stijelja.

- Između ostalih i naša majka bila izranjavana. Nakon toga, kolona kao i svi iz kolone išli smo za Bor gde je bio prihvatni centar, odatle dalje nas je put vodio našoj familiji koja se nalazila u Mirkovcima. Majka se 29. avgusta porodila u Novom Sadu, nakon čega je preminula od posledica ranjavanja. Sestra je rođena živa i zdrava - ispričao je.

Naglašava da nije zaboravio slike izbegličke kolone i zločina u kome su mu stradali otac i deda, a od posledica ranjavanja i majka, ali smatra da se ne treba osvrtati ka prošlosti, već treba gurati napred, mada neke stvari ne smeju da se zaborave.

Stijelja je ispričao da su brigu o njemu i sestrama preuzeli ujak i ujna, koji su živeli u Barajevu.

Oni su se školovali i, kako kaže, imali su pristojan život: "Nakon završetka škole svako je krenuo svojim putem dalje kroz život".

Na pitanje kako gleda na to što Hrvatska svake godine slavi "Oluju", Stijelja je rekao da svako ima pravo taj dan da proslavi ili da tuguje.

- Za nas iz kolone već od početka avgusta počinju dani kada u tišini tugujemo i žalimo za dragim osobama koje smo izgubili u koloni - istakao je.

Operacija oluja Foto: Profimedia/AFP

Stijelja je naveo da je 2010. godine prvi put ponovo bio u Hrvatskoj, u selu Zagrad.

- Prvi prizor bio poprilično tužan zato što su kompletno kuće i sve oko kuće zaraslo i videlo se da tu niko nije živeo decenijama - dodao je.

Naveo je da je nepromenjen njegov stav o ratu i kada je bio dete i sada kada je već odrastao čovek koji ima svoju porodicu.

- Nikada nisam dozvolio sebi da mrzim nekoga. Ja verujem da je to samo bio čin nekolicine ljudi koji su mislili da mogu da donesu takvu odluku i da granatiraju kolonu civila na Petrovičkoj cesti. Verujem da će pravosuđe, da će ponavljanjem se ponovo doneti ispravnu presudu i da će oni koji su bili odgovorni za bombardovanje civilne kolone odgovarati - zaključio je Stijelja.

Svedočenje iz pogođenog automobila

U automobilu sa Mirkom i Brankom Stijelja nalazio se i Duško Ivaneža, koji je tom prilikom teže ranjen, a za Tanjug je ispričao da i dalje ima posledice tih povreda.

Kako je ispričao, sa porodicom je takođe žoveo u selu Zagrad kod Bankovca, a žena i tri ćerke 4. avgusta uveče krenule su za Srbiju, dok je on pošao 5. avgusta ujutru. Kako je rekao, ženu i ćerke odvezao je komšija traktorom prema Benkovcu.

- Bilo je tu još žena i dece. Kada su došli u Benkovac, tamo ih je pokupio jedan šleper i u njemu su bili sve vreme, dok se nije desilo to raketiranje - ispričao je Ivaneža.

Kaže da je raketa pogodila automobil u kome se nalazio sa dvojicom komšija, Mirkom i Brankom Stijeljom, koji su tada nastradali.

- Bio sam povređen u autu. Bili smo ja i Mirko i njegov otac u autu. Imam povrede glave, ruku i imam geler u glavi, pozadi sa desne strane. A Mirka je pogodila tačno u glavu. Mirko je vozio. A otac mu je sedeo iza mene. Tačno ga je pogodilo usred čela i glavu mu rascepilo - rekao je Ivaneža.

Naveo je da je bilo povređenih i u kamionu u kojem su bili žena i deca, ali niko nije poginuo.

Kako je naveo, usled povreda transportovan je do bolnice u Banjaluci.

- Došao je vojni helikopter iz Banjaluke, tamo ima igralište i Dom zdravlja i škola, tu se spustio. Ali nikako se ne mogu setiti kako smo izašli iz helikoptera do bolnice, kako su nas odvezli unutra. Samo sam se probudio u sali za operaciju - ispričao je Ivaneža.

Naveo je da su žena i deca otišli u Banjaluku, bili su u nekoj kasarni, a onda su se autobusom odvezli za Bor, gde su bili u prihvatnom centru do 2003. godine.

Govoreći o svojim zdravstvenim problemima usled ranjavanja, Ivaneža je rekao da mu geler povremeno zapuši krvne sudove.

Na pitanje da li je za to dobio nekakvu odštetu, Ivaneža je rekao da nije.

- Nisam dobio odštetu, ništa nisam dobio, nego samo dok sam radio mi je nešto država refundirala, primao sam minimalac pa su oni finansirali dodatno nešto - rekao je Ivaneža.

Ispričao je da nisu mislili da će doći do proterivanja, već da su najpre mislili da se nešto "koška" i da će stati.

(Telegraf.rs/Tanjug)

Video: Patrijarh Porfirije: Moramo biti bolji Bogu i bližnjima, kako bi celom narodu biti bolje

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA