VILENJACI ŽIVE NA ISLANDU: Ova fotografija krije dokaz njihovog postojanja (FOTO)

- Mi verujemo da je priroda mnogo snažnija od čoveka. Povezanost sa duhovnim stvarima nije kod nas nestala - rekla je svojevremeno Bjork, najpoznatija Islanđanka i jedna od najvećih muzičkih pojava poslednjih decenija u svetu

  • 4

Da li vilenjaci zaista postoje van Tolkinovih romana i mitologije germanskih i slovenskih naroda? Ako pitate današnje Islanđane, suočićete se sa stavom da je odgovor na ovo pitanje mnogo komplikovaniji nego što se na prvi pogled čini.

- Ovo je vrlo, vrlo, vrlo delikatno pitanje. Ako pitate ljude da li vilenjaci postoje, neki će vam reći da, a neki će vam reći ne. Oni koji kažu da, možda misle da ne postoje, a oni koji kažu ne, možda misle da postoje. Moj prvi sused je jedna vilenjakinja. Ona živi u litici kamena u mojoj bašti - kaže 67-godišnja Hildur Hakonardotir, žiteljka ove ostrvske države i penzionisani direktor muzeja. Dakle, akademski obrazovan građanin.

Uprkos tome što vilenjakinju vidi jednom u petnaest godina (kaže da je obučena kao njena baka u narodnjoj nošnji iz '30-ih godina), ona nema nikakve dileme oko toga da li postoje ili ne.

- Ćerka me je jednom pitala otkud znam da ovde žive vilenjaci. Rekla sam da jednostavno znam. Osećaš da su tu - kaže ona.

Deonica puta u islandskom gradu Kopavoguru morala je da bude sužena zbog vilenjaka koji žive u kamenju pored. Foto: Wikipedia Commons/Christian Bickel Deonica puta u islandskom gradu Kopavoguru morala je da bude sužena zbog vilenjaka koji žive u kamenju pored. Foto: Wikipedia Commons/Christian Bickel

Ovo je osećaj koji mnogi Islanđani dele sa gospođom Hakonardotir. Ankete neprestano pokazuju da većina stanovništva ove zemlje ili veruje u vilenjake (koji se opisuju kao čovekolike kreature koje žestoko brane svoje kamenite kuće i koje Islanđani zovu "huldufólk", odnosno skriveni narod, skrivenarod) ili nije spremna da otpiše mogućnost da postoje.

UKLETA KRIVA ĆUPRIJA KOD JAGODINE: Ovde se vile prikazuju, a mačke i jagnjad nestaju u sekundi! (FOTO)

Čak ni svetska muzička superzvezda i najpoznatija Islanđanka danas, Bjork, nije spremna u potpunosti da otpiše njihovo postojanje.

- Mi verujemo da je priroda mnogo snažnija od čoveka. Povezanost sa duhovnim stvarima nije kod nas nestala - rekla je ona za Njujorker pre petnaestak godina, dodajući i da kada strane izdavačke kuće dođu u njenu domovinu obavezno pitaju bendove da li veruju u vilenjake i potpisuju ugovore sa svima koji kažu da.

Vilenjak u engleskoj mitologiji. Foto: Wikipedia Commons/Art.com Vilenjak u engleskoj mitologiji. Foto: Wikipedia Commons/Art.com

Verovanje ne samo u vilenjake već i u proročansku moć snova, u snagu duhova mrtvih i u druge natprirodne fenomene, duboko je povezano sa islandskom tradicijom, koja je u suštini nordijska ali sa keltskim, anglijskim i možda čak i slovenskim elementima, pošto su trali (vrsta robova) na ostrvu bili pripadnici baš ovih grupa. Takođe je povezano i sa okrutnim, svirepim i svemoćnim okolišom, posebno sa ledenim vremenom, stenama koje su na sve strane rasejane i vulkanima.

- Ako bi postojao veliki kamen u vrtu i ako bi neko rekao Islanđaninu da je to vilenjački kamen, da li bi ga ovaj razneo? Ne, ne bi. Nije baš kao da svi misle da u tim stenama žive mali ljudi koji povremeno izlaze i plešu napolju. Više je to osećaj da postoje druge moći, druge sile oko njih - kaže Teri Gunel sa Univerziteta Islanda u Rejkjaviku.

Postoji jedan lučki gradić u blizini prestonice koji se ponosi izrazito visokom koncentracijom vilenjaka; vodiči turiste vodaju po gradu i pokazuju im poznate vilenjačke lokacije, uključujući i veliku stenu zbog koje je pre petnaestak godina put morao da bude preusmeren da se vilenjaci ne bi uznemirili.

Vilenjački zamak, Alfaborg, na Islandu. Foto: Wikipedia Commons/Schorle Vilenjački zamak, Alfaborg, na Islandu. Foto: Wikipedia Commons/Schorle

Što se tiče Eli Erlingsdotir, bivše šefice gradskog komiteta za planiranje i izgradnju, ovo ima smisla. Tvrdi da su nedavno neki vilenjaci pozajmili njene kuhinjske makaze a potom ih vratili na isto mesto posle nedelju dana, mesto koje je neprekidno pretraživala.

- Moja filozofija je da ne moraš da vidiš baš sve u šta veruješ, jer se puno tvojih najsnažnijih doživljaja odigravaju zatvorenih očiju - kaže ona.

Pre oko desetak godina komitet je razmatrao zahtev jednog meštanina za izgradnju garaže.

- Jedan član odbora je rekao da se nada će vilenjaci biti OK sa tim. Jer ako gradski oci pomisle da vilenjaci nisu OK sa tim, mogli bi da angažuju lokalnog mistika kojem se skriveni narod javlja bilo direktno bilo putem vizije, te da on zamoli skriveni narod da se preseli. Ako oni neće da odu, onda se ceo projekat zabranjuje - dodaje gospođa Erlingsdotir.

Vilenjačka strelkinja. Foto: Wikipedia Commons/Kathrin "Kitty" Polikeit Vilenjačka strelkinja. Foto: Wikipedia Commons/Kathrin "Kitty" Polikeit

I to ne bi bilo ništa neobično. U obližnjem Kopavoguru, deonica Vilobrežnog puta je morala da bude sužena sedamdesetih godina sa dve trake na samo jednu pošto su se građevinske mašine neprekidno kvarile dok su pokušavale da unište stenu u kojoj, verovalo se i veruje se, žive vilenjaci. Stena je i dalje tu, mada se ne zna da li su tu i dalje njeni stanari.

- Zbog uličnih lampi i saobraćaja, ima previše svetlosti i buke za njihov ukus. Mnogo ljudi misli da su i dalje tu, ali ja mislim da su se odselili - kaže meštanka Gurdrun Bjarnadotir koja živi preko puta već 40 godina.

U istom gradiću, sredinom devedesetih, operater buldožera Hjortur Hjartarson je umalo upao u nevolje nakon što je poznato vilenjačko brdo pokušao da sruši zbog izgradnje groblja. Dva buldožera su morala jedan za drugim neobjašnjivo da se pokvare, a televizijske kamere da prestanu da rade pa da se projekat obustavi.

Princeza i troli, bića vrlo slična vilenjacima po ponašanju, a možda i po izgledu. Foto: Wikipedia Commons/DcoetzeeBot Princeza i troli, bića vrlo slična vilenjacima po ponašanju, a možda i po izgledu. Foto: Wikipedia Commons/DcoetzeeBot

- Videćemo da li možemo da nađemo zajednički jezik za vilenjacima - rekao je tada rejkjavičkom listu "Morgunbladid" nadzornik radova Jon Ingi.

Epilog? Lokalni ljudi zaduženi za komunikaciju sa vilenjacima su pozvani da posreduju i posle nekog vremena, radovi su nastavljeni, a vilenjaci su pristali da se presele.

Iako mnogi Islanđani prevrću očima kada im spomenete vilenjake, teško je naći tvrdokorne skeptike poput Arnija Bjornsona, koji je 25 godina vodio etnološko odeljenje nacionalnog muzeja.

- Danas je pomodno reći da verujete u vilenjake, ali ja ne verujem u njim. Iako ne mogu baš u potpunosti da isključim njihovo postojanje.

Čak ni on nije siguran.

(L. B.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Dragan A

    13. februar 2015 | 20:25

    Nema vise ni vampira ni vilenjaka nl duhova sve je otislo u Ameriku na Diskaverri kanalu se vidi da su svi tamo l svi marsovci i svemlrci tamo idu tako da celu srbiju mozes nocu proci da nemas od cega da se uplasis ,nema smisla

  • Cia

    15. februar 2015 | 12:43

    A na mom starom tavanu zamislite isto se kriju i zive vec 100 godina ako ne i vise kad kad ih i ja vidim nekad se i cuju nocu ali resio sam da ih iselim samo da kupim otrov za miseve i stvar je resena ajde molim vas nemogu vise da slusam nocu kako grebu i jure se u sezoni parenja :)))

  • halid ibn velid

    13. februar 2015 | 20:22

    Nekom zive i bube u glavi

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA