• 5

Kako su se projugoslovenski Hrvati usred Rusije 1917. pretvarali da su Srbi jer „o Hrvatima nije nitko imao ni pojma“

„Svi smo se mi predstavili kao pravi Srbi iz Srbije jer Rusima u tim krajevima nije bilo shvatljivo, kako smo mogli izdati svoga cara, kad bi im rekli, da smo jugoslovenski dobrovoljci iz Austro-Ugarske. O Hrvatima nije nitko imao ni pojma. Kad bi im i objasnili svu našu ideologiju i historiju, ipak su nas gledali podozrivo“, pisao je jedan hrvatski jugoslovenski dobrovoljac o početku njihovog puta na Solunski front

  • 5

Doček srpske vojske u Hrvatskoj 1918. godine. Foto: Arhivska fotografija

Jugoslavija kao pojava i istorijska činjenica obeležila je i odredila istoriju južnoslovenskih naroda u dvadesetom veku. Velika većina pripadnika tih naroda danas gleda na nju vrlo nepovoljno, čak ostrašćeno i mrziteljski, jer je lako suditi na osnovu naknadne pameti, ali onda kada je stvarana i građena, bila je politički ogled u koji je većina ljudi sa ovih prostora, barem pripadnika intelektualne i obrazovane elite, ušla sa velikim očekivanjima i nadanjima, i tu novu tvorevinu prihvatila kao svoju.

Svakako ne svi. Izvestan broj Hrvata, čiji udeo u ukupnoj populaciji tog naroda nikada nećemo znati jer ozbiljno i obimno istraživanje na tu temu nikada nije bilo sprovedeno u ono doba, nije podržao jugoslovensku ideju. Međutim reći da je to bio slučaj sa većinom, kao što govore današnji hrvatski nacionalisti, teško je održivo, inače ta nova i slaba zemlja nikada ne bi mogla da opstane toliko dugo.

Čak i u dvadeset godina Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije, to ne bi moguće; mizerna podrška ustačkom Ličkom ustanku 1932. godine, koji je trajao svega dva dana, kao i brojni spomenici Karađorđevićima podignuti u tom periodu od strane lokalnih hrvatskih vlasti, govore u prilog podrške Jugoslaviji od strane bitnog, ako ne i većeg dela tog naroda.

Ako nećemo o svim Srbima da sudimo na osnovu Nedićeve i Ljotićeve kolaboracije sa okupatorom, ne bi onda trebalo ni o Hrvatima da sudimo samo na bazi tzv. Nezavisne Države Hrvatske, koja je sama po sebi bila proizvod jedne ekstremističke manjine kojoj se izvestan deo hrvatskog naroda koji je bio pod njenom efektivnom kontrolom pokorio i ćutao (zbog čega druga je priča, ali svakako ima veze sa psihologijom stada); a negiranje ogromnog broja Hrvata u redovima partizana, koji su se borili za Jugoslaviju, ne vodi ničemu.

Branilac Beograda u bunkeru na Kalemegdanu sredinom 1915. godine. Foto: Wikimedia Commons/Cerovic Dragana

Da je dakle postojao golemi broj Hrvata koji su podržavali jugoslovensku ideju i pre stvaranja Jugoslavije, i nakon toga, možemo da vidimo u brojnim ondašnjim materijalnim dokazima i dokumentima. Tako je u tekstu pod naslovom „Srpski koncerat na Bijelom moru“ zagrebački list „Pokret“ početkom dvadesetih godina, doneo interesantnu ispovest jednog svog urednika kojeg su, kao austrougarskog vojnika, Rusi izvesno zarobili negde u Galiciji (Dunavska monarhija je kontrolisala taj sektor Istočnog fronta).

Nakon toga, on je odlučio da krene srcem i da se priključi jugoslovenskim dobrovoljcima koji su kretali na put ka Solunskom frontu. Odnosno, odlučio je da promeni stranu. Mobilisan od strane Habzburške monarhije čije je bio državljanin, sada je mogao da konačno stane rame uz rame sa onima protiv kojih su ga primorali da se bori. „Politika“ je u četvrtak 9. novembra 1922. godine prenela taj tekst pod svojim naslovom „Jedna ’izdaja’ Hrvatstva“ i podnaslovom „Iz uspomena jednog ratnog dobrovoljca“.

Tekst je značajan iz dva razloga i nema sumnje da se mnogima neće dopasti. Hrvatskim nacionalistima svakako jer se u njemu Hrvati pretvaraju da su Srbi, lažu da su Srbi, nose srpske uniforme, bore se za Jugoslaviju; to ruši predstavu o toj zemlji kao produktu velikosrpskog imperijalizma i pokazuje je u pravom njenom ruhu — kao izraz vekovne borbe ljudi sa ovih prostora za slobodu od stranog zavojevača, koja je zbog veličine i ograničenog bogatstva naroda sa ovih prostora teško održiva bez sloge među njima (što je praksa, uostalom, kroz istoriju bolno dokazala).

„Hodža zaklinje na vjernost muslimane srpske vojske“, fotografija nastala tokom Oslobodilačkih ratova 1912—1918. Foto: velikirat.nb.rs/Risto Šuković

Većini srpskih nacionalista tekst će se svideti, iz istih gorenavedenih razloga, ali verovatno ne svima. Svakako ne onima koji će u njemu videti rušenje predstave o Hrvatima kao nekoj monolitnoj strukturi koja se sva borila protiv Srba, koji su je oslobodili od bečkog jarma, pa će morati da priznaju da je bilo Hrvata koji su ratovali uz nas; kao i to, da u redovima austrougarskih vojnika koji su prelazili na stranu Saveznika nije bilo samo Srba (kojih je takođe bilo mnogo u austrougarskoj vojsci, čak i na našem ratištu, iako se to danas ignoriše) već i Hrvata. Uostalom, Hrvati su, posebno u gradovima na jadranskoj obali, srpsku vojsku dočekivali kao oslobodilačku.

Ali da više ne dužimo, evo šta se kaže u tekstu:

Hoću da ispričam ovo „ustruc“ blokašima (pristalicama Hrvatskog bloka, koalicije koja je tražila federalizaciju zemlje i bila tokom dvadesetih godina jedan od važnijih političkih činilaca u Kraljevini SHS; prim. nov), koji će se zgranuti i ogorčiti, kad doznaju, kako su izdali hrvatstvo Hrvati u Rusiji baš pred sam prolom revolucije u januaru 1917. godine. Tada je iz Odese bio krenuo za solunski front prvi bataljon jugoslovenskih dobrovoljaca. Gospođa Avantura vodila je taj odred ovim putem: Petrograd—Petrozavodsk—poluostrvo Kola—Murman—Sjeverno ledeno more—Atlantski ocean—Glazgov—Birmingem—Sauthempton—Kanal la Manš—Avr—Versalj—Lion—Oranž—Tulon—Sredozemno more—Milos—Solun i konačno front.

Drugom polovicom januara boravio je taj bataljon Srba, Hrvata i Slovenaca u mjestu Soroka na Bijelom moru dvanaest dana. Čekalo se, dok stigne lađa u luku Romanov na Sjevernom ledenom moru, pa da se krene za Englesku. Bio je to prvi detašman dobrovoljačkog korpusa, koji je prolazio Sjevernom Rusijom u srpskim uniformama, da izdrži probu transportovanja naših trupa za Solun i bude ujedno prva vojničko-politička manifestacija Jugoslovena kroz Evropu. Naravno, da su se Rusi krstili, kakva mu je ovo vojska, a kad bi doznali, da je srpska, onda grljenju i hvalama nikad kraja.

— Vot molodci, vot geroji!

„Požuri! Dete se smrzava!“ malo je poznata fotografija povlačenja Srba preko Albanije. Foto: Wikimedia Commons/Samson Černov/„Petogodišnji rat — Srbi 1912-1916“, London 1916.

„Rotmistr“ (rotenmajster!) Leonid Leonidović Mjasojedov nosio nas je u Soroki na rukama. On je bio kao aktivni oficir komandir pogranične straže i najsimpatičniji čovjek u tom mjestancu od četiri hiljade stanovnika. Udesio je diletantsko pozorište, vodio režiju, održavao probe i baš tih dana davalo je to pozorište neku predstavu (komedija Ostrovskog, ne znam više koja). Mjasojedovu se prohtjelo, da na predstavi sudjeluju i dragi gosti srpski oficiri. Saletio nas je, da istupimo na sceni sa pevanjem srpske himne, a ruski će oficiri da otpjevaju „Bože carja hranji“.

Sad je nastala zabuna. Nas je bilo svega pet pjevača (četiri Hrvata i jedan Srbin), ali tako različnih glasova, da bi s nama napravio izvesno mačju deraču, no nikakav zbor. Po kvalitetama svi smo skoro bili traljavi tenori drugi, osim potporučnika Borislava K., koji je imao izvrstan i školovan bariton. Najveći je problem bio ipak ovaj:

Nitko od nas nije znao od srpske himne drugu partiju nego tenora prvog. I to je išlo kojekako, jer smo je naučili tek u Odesi i to slušanjem, a ne iz nota. I još nešto: svi smo se mi predstavili kao „nastojašči Serbi (pravi Srbi iz Srbije!) jer Rusima u tim krajevima nije bilo shvatljivo, kako smo mogli izdati svoga cara, kad bi im rekli, da smo jugoslovenski dobrovoljci iz Austro-Ugarske (baš kao i ti Rusi razmišljali su i Srbi u austrougarskoj vojsci, jer bila su to druga vremena i još je bilo ljudi koji na svet nisu gledali nacionalističkim očima; prim. nov). O Hrvatima nije nitko imao ni pojma. Kad bi im i objasnili svu našu ideologiju i historiju, ipak su nas gledali podozrivo, klimali glavama, jer je za njih značilo užas, da smo bili u austrijskoj vojsci i „pucali na Ruse“.

Tako nam se upropašćavao renome, pa je samo Odesa, gdje su naši stalno boravili, znala tko smo i šta smo, zavolivši nas tek nakon dugog razgovaranja i zabavljanja, a pogotovo poslije borbe na Dobrudži. Na prolazu kroz Sjevernu Rusiju nismo mogli da se hvalimo sa jugoslovenskim dobrovoljaštvom, jer bi ostavili loše impresije, ne bi nas razumjeli i efekat naše manifestacije bio bi vrlo sumnjive vrijednosti. I zašto da imamo na putu neugodnosti?

U napad. Čuvena fotografija juriša ruske konjice 1916. godine. Foto: Wikimedia Commons/weekend.rambler.ru

Svi smo dakle bili Srbi iz Srbije, došavši u Rusiju preko Rumunije, pošto „preplivasmo Dunav na uzmaku pred silnim Makenzenovim armijama“. Tragedija srpskog povlačenja 1915. godine bila je poznata svakome Rusu i o njemu je stvorena jedna herojska legenda. Rusi su nam apsolutno vjerovali, da je istina, što govorimo o svom dolasku. Samo najupućeniji krugovi znali su za naše porijeklo.

E, pa onda nam je pred „rotmistrom“ Mjasojedovim bilo silno neugodno, da kao Srbi iz Srbije ne znamo svoje himne! Ja sam na primjer bio iz Niša i pričao sam u ruskom društvu u Soroki upravo jezovite scene iz srpskog povlačenja. Bilo je i suza i uzdisaja i neprestanih uzvika:

— Vot molodci, vot geroji!

Nastojao sam, da odvrnem od nas opasnost „hrvatskog raskrinkavanja“, jer bi zbilja prema nama ohladili, a svega ćemo u Soroki ostati još nekoliko dana. Počeo sam najprije uvjeravati Mjasojedova, da nismo nikakvi pjevači. On mi je zakrčio put sa hvalama. Onda rekoh, da uopće nema smisla da pjevamo u ovakvoj zgodi himne. Tu je Mjasojedov popustio, ali je energično zahtjevao, da otpjevamo koju srpsku narodnu pjesmu, a poslije ćemo zajedno s ruskim oficirima jednu rusku.

Nije bilo druge nego pristadosmo i sazvasmo „vijeće naših slabih grla“ da utvrdimo, koju ćemo li to srpsku narodnu pjesmu da pjevamo na Bijelom moru. Ama gdje mu Hrvati znadu, kako idu srpske narodne pjesme? (Danas znadu i te kako, ali to je neki drugi tip srpskih „narodnih“ pesama; prim. nov.) I kako da udesimo četveroglasno pjevanje? Tada sinu jednome od nas vanredna ideja:

Ruska pešadija 1917. godine. Foto: Wikimedia Commons/National Geographic Magazine

Pjevajmo kakvu god našu pjesmu sa bariton-solom. Na primjer onu slovenačku: „Naš je maček ljubcu imel... mijau, mijau!“ Tu zbor ima samo da jauče „mijau“.

Predlog je prihvaćen jednoglasno i odmah održasmo prvu probu, koja je uspjela iznad očekivanja. Glas potporučnika Borislava triumfovao je, a naš „mijau“ je bio potpuno onomatopejski. Rastumačismo Mjasojedovu, da ćemo pjevati srpsku narodnu pjesmu: „Naš maček je ljubcu imel“. Na glavnoj probi za tu se pjesmu toliko oduševila popova kćerka Serafina Nikolajevna, da je veselih očiju zatražila, neka je primimo kao sopran u naš srpski „mijau“ zbor. Istu je želju izrazio i Mjasojedov, pa nam je njegov ugodni bas dobro došao, da popunimo prazninu matorog mačka!

Ujedno smo s još nekim ruskim oficirima odlučili da pjevamo jednu rusku narodnu, a osim toga imao je drug Borislav jednu baritonsku solo-tačku uz pratnju klavira i da odsvira na violini nešto iz Čajkovskog. On je uopće izvukao naša muzička kola sa svojim talentom iz blata...

Na dan predstave digla se zavjesa pred dupkom punim sjedalima, na bini se pojavi „rotmistr“ Mjasojedov svečano obučen, nakloni se i reče: „Gospođe i gospodo! Sad će gospoda srpski oficiri pjevati jednu srpsku narodnu pjesmu ovog sadržaja: Imao je mačak ljubavnicu, koja se jednog dana razboljelja. To je mačka toliko rastužilo, da je odlučio počiniti samoubojstvo. Eto dakle primjera mladima ljudima, ako hoće dugo da žive, neka se nikada ne zaljubljuju!“

Srpska vojska oslobađa Dubrovnik 1.XII. 1918. Foto: L’Illustration/George-Bertin Scott

Nastao je jedan frenetičan aplauz i kad se mi pojavismo, da otpjevamo sa Serafinom Nikolajevnom tu čudnovatu „srpsku“ pjesmu, dvorana se rušila od vike i pozdrava. Da zabašurimo nesolidnost naših grla, pjevali smo uz pratnju klavira, na kojemu bijaše majstor Georgij Maksimilijanović Groten, petrogradski bonvivan, koji se slučajno zadesio u Soroki u gostima.

Kad smo završili s onim: „Zaljubit se najte nigdar, mijau, mijau, mijau!“ to nije bilo više diskretno zborsko mjaukanje, već prava februarska idila. Serafina Nikolajevna zažmirala je i upravo s ekstazom vrištala svoj ljubavnički „mijau — mijau“, a publika se uz užasan smijeh, lomljavu nogama, derala isto tako „mijau“, i beskrajni „bis, bis, bravo, bis!“

Otpjevali smo još jedanput ovaj fenomenalni srpski šlager i — Soroka je bila osvojena! Šta je poslije bilo, zna se. Serafina Nikolajevna zaljubila se u najosornijeg mačka, drugi su pronašli mačkice i tako se „srbovalo“ još nekoliko dana, dok ne kretosmo na sjever, jer nam javiše, da je stigla lađa za Englesku...

Napuštajući Soroku, gledajući smrznuto Bijelo more i raskravljene ruske duše mi smo u našim vagonima još dugo sentimenalno mijaukali ovaj puta s hrvatskim akcentom... A na pruzi stajao je još dugo naš dobri „rotmistr“ Mjasojedov, brisao suze i domahivao nam velikom bijelom maramicom...“

(P. L.)

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Buki

    Ne postoji nista vecno. Tada, a I kasnije bilo je Hrvata I Srba koji su ratovali zajedno I gradili zemlju zajedno. Pogresno je gledati te odnose samo kroz raspad zajednicke drzave.

  • Dragan

    Takvi su oni.Iz pakla iznikli...

  • Prvo Otadzbina PA Ja

    Hrvati Srbsko ZLO br.1

Preporuka sa Weba

by Content Exchange

Google preporuke

Najnovije vesti

Dozvoljavam da mi Telegraf.rs šalje obaveštenja o najnovijim vestima