ZBOG OVOGA ĆETE ZAPLAKATI: Kako je čuveni poručnik Tasić hrabrio srpske vojnike na Ceru! (VIDEO)

- Ja i vi smo, braćo, od naših kuća krenuli mrtvi - to da vam uvek bude na pameti! Pošli smo mrtvi, nemamo šta da izgubimo. Ako Bog da da pobedimo, u ovom ratu ćemo se roditi! U ovom ratu branimo otadžbinu - zemlju otaca naših, borimo se za sinovinu - zemlju sinova naših. Izmedu otadžbine i sinovine nas nema"! - ovako je poručnik Tasić hrabrio srpske vojnike

  • 69

Maestralni komad Dušana Kovačevića "Sveti Georgije ubiva aždahu" odigran je prvi put 1975. godine u Ateljeu 212. Uprkos brojnim kontroverzama i zabranama uspešno je protutnjao pozorištima od Banjaluke do Atine, videlo ga je nekoliko miliona ljudi, a 2009. godine na veliko platno preneo ga je i  Srđan Dragojević.

 

Ratna melodrama koja prati dešavanja u srpskom selu na priobalju Save nadomak granice sa Austrougarskom i to od bitke protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu 1912. do izbijanja Prvog svetskog rata 1914. i presudne Cerske bitke, kako to biva sa svim scenarijima Dušana Kovačevića, puna je bolnih istina o srpskom narodu.

 

 

Kovačević tvrdi da je priča o podeli između zdravih vojno sposobnih muškaraca i mnogobrojnih vojnih invalida iz minulih Balkanskih ratova zasnovana na istinitom događaju, tačnije priči njegovog dede Cvetka Kovačevića koji je kao dečak za vreme Cerske bitke bio angažovan kao volovodac, prevozivši mrtve i ranjene sa ratišta do poljske bolnice smeštene nadomak Šapca.

 

- Priču mi je deda ispričao u nekoliko škrtih rečenica. Rekao je: "A onda su, tako, zbog ljudske pakosti i zlih jezika, mobilisali bogalje iz mačvanskih sela i odveli ih "po kazni" pravo na Cer. Gurnuli su ih u prve borbene linije, koje su unapred bile žrtvovane. Među tim nesrećnicima bio je i moj brat, sakat u nogu i dobar ko 'leb. Nije se vratio sa Cera. A nismo ga ni našli, kasnije - ispričao je svojevremeno veliki dramski književnik.

 

 

Po našem skromnom mišljenju iz sjajnog teksta, srpske muke i patnje možda najbolje otelovljuje i sumira čuveni govor poručnika Tasića kojeg u Dragojevićevom filmu tumači Branislav Lečić, a u sjajnoj predstavi Ateljea 212 koja je žarira i palila krajem osamdesetih godina - Svetozar Cvetković. U novoj podeli jednako maestralno i ubedljivo poručnika Tasića je odigrao Nenad Jezdić.

 

Ekipa Telegrafa donosi vam ova dva tumačenja uz transkript jednog od najlepših govora u kojima srpski poručnik hrabri srpske vojnike.

 

Predlažemo vam da se ipak na video-snimku ne zaustavite na poručnikovom (Cvetkovićevom) govoru koji se nalazi od dela 1:27:35 do 1:33:33, već da ne budete lenji i odgledate celu predstavu.

 

 

Govor poručnika Tasića srpskim vojnicima i invalidima:

 

"Zatim, kad ispališ svu municiju, a neprijatelj i dalje nastupa - na bajonet, kad ti slome nož - na ruke, kad ti polome obe ruke - na zube, kad ti izbiju i poslednji zub, sve dok možeš da mrdaš, dok te ima - napadaj! Kad te smrtno pogode, gledaj da im padneš na sred puta, da te zaobilaze, preskacu, sklanjaju - da im mrtav smetaš! Zatim, podoficira koji vikne: ''Juriš braco!''- odmah ću ubiti. Viče se samo: ''Za mnom braćo! Za mnom braćo!'' Tako podoficir viče ako je ispred stotinu vojnika, tako viče i kad ostane sam - i juriša. Najviše na svetu mrzim da vidim mrtvog vojnika i živog podoficira...

 

 

... Zatim, ako ste ikada čuli za reč ''povlačenje'', od danas je zaboravite. Tu reč, dok ste pod mojom komandom, dok su nam kuće i deca iza leđa, dok su nam rake očeva na pogled udaljene, tu reč iz mojih usta nećete čuti. Povlačenja neće biti. Svi se mogu povući, svi mogu preći na druge položaje, mi nećemo pedalj nazad! Za mene postoje dve komande: komanda Vrhovne komande i komanda moje zemlje, a zemlja je iznad svake druge komande i ona naređuje: ni korak nazad! Ko se osvrne, ugledaće cev moga pištolja i to će mu biti poslednje što je ugledao. Ja i vi smo, braćo, od naših kuća krenuli mrtvi - to da vam uvek bude na pameti! Pošli smo mrtvi, nemamo šta da izgubimo. Ako Bog da da pobedimo, u ovom ratu ćemo se roditi! U ovom ratu branimo otadžbinu - zemlju otaca naših, borimo se za sinovinu - zemlju sinova naših. Izmedu otadžbine i sinovine nas nema"!

 

(Katarina Vuković)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • ја

    19. avgust 2014 | 22:32

    Ратовао сам као редован војник за земљу Србију!не за државу Србију!(велика разлика)!!!видим коментара чудо једно!ја сам заслужио моје место када умрем поред предака који изгинуше у церској и кајмакчаланској бици!сви смо се борили за педаљ наше земље,нашег неба!и Јесмо Ми који смо се борили Јесмо достојни наших предака!!!ја знам када седнем једном поред њих да се немам чега стидети!имам четири сина радим као коњ срећан сам и не кукам не тражим од државе ништа јер ми смо Србија!не политичари!!!Живела Србија!!!

  • eki

    19. avgust 2014 | 19:24

    Braco srbi pogledajte nasta nam sad lici drzava.... Tuga,cemer,jad... Nedostojni smo nasih predaka... Jos uvek cekam coveka koji ce da povede ovaj narod napred, jer ovako posramljen, posrnuo u mojim ocima ne zelim da gledam.... Verujem da jos Srbija nije rekla svoje poslednje zbogom... pozdrav...

  • Sonja

    19. avgust 2014 | 19:38

    Ovo su bili frajeri i pravi muskarci, a ne ovi mamini sinovi koji nece ni pice da ti plate...

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA