SLIKA ATENTATA NA KARAĐORĐA: Ovako su kumovi ubili vožda i Nauma Krnara, odsekli im glave, napunili ih slamom i poslali sultanu u Stambol (FOTO)

Jedan od najstrašnijih događaja u političkoj istoriji moderne Srbije odigrao se 26. jula 1817. godine u Radovanjskom lugu, u kolibi na imanju Dragića Vojkića. Radi se o „atentatu“ na vožda Đorđa Petrovića, čiji je nalogodavac bio knez Miloš Obrenović, organizator kum Vujica Vulićević, a izvršilac sluga Nikola Novaković

  • 6
„Atentat na Karađorđa“, Mor Tan, 1863. Foto: Wikimedia Commons/than.rs

Nakon propasti Prvog srpskog ustanka, većina vođa na čelu sa voždom Karađorđem prebegla je preko Save i Dunava u Austrijsko carstvo, gde je pritvorena i smeštena, prvo u Petrovaradinsku tvrđavu a potom u Grac. Osmanlije su tražile da im se isporuče Petrović i ostali kojima je izričito uskraćena amnestija, što je Beč odlučno odbio, ali je pristao da se prebace u Rusku imperiju.

Karađorđe je tokom prvih godina boravio u Besarabiji, istorijskoj oblasti koja se danas većim svojim delom nalazi u Moldaviji, a manjim u Ukrajini. Kada je izbio Drugi srpski ustanak u Takovu na Cveti 1815. godine, želeo je da se vrati u Srbiju ali mu Rusi nisu dozvolili. Otišao je u Sankt Peterburg i uzaludno čekao audijenciju kod sveruskog imperatora Aleksandra I Pavloviča, koji je zaboravio vernog saveznika.

Negde u to vreme, a verovatno još dok je bio u Besarabiji, Karađorđe je pristuo Heteriji. U pitanju je bila revolucionarna grčka patriotska organizacija čiji je cilj bilo pre svega oslobađanje Helena ali i šire oslobađanje svih balkanskih hrišćana. Zapravo su pored Grka članovi bili samo Srbi (u Nišu će 1821. godine sa izbijanjem Grčkog rata za nezavisnost mnogi biti povešani, među kojima će se naći i vladika Milentije).

"Takovski ustanak", Paja Jovanović, 1894. Foto: Wikipedia

U tom smislu treba posmatrati Karađorđevo bežanje iz ruskog kućnog pritvora u kome se praktično nalazio, i prelazak Dunava te dolazak u Srbiju početkom leta 1817. godine. Izveo je sve to, uz pomoć svoje braće iz Heterije.

Cilj njegov, premda o tome mahom može samo da se nagađa, bio je dizanje novog opšteg ustanka u Srbiji (koja je sa uspostavom kneževstva bila mirna i delimično slobodna, budući da su Turci i dalje imali posade u gradovima) koji bi se spojio sa grčkim i potencijalnim bugarskim. Uostalom, Karađorđe je uvek bio širih vidika od svojih savremenika, gledao je opštu sliku Balkana a ne samo usko-nacionalnu.

U prilog tome, ide i činjenica da je sa Karađorđem Dunav prešao Naum Krnar (Cincar koji se osećao kao Grk, predak roda Naumovića), njegov saradnik i saborac, takođe član Heterije, koji je ceo Prvi ustanak proveo sa njim kao pisar i poverenik. Bila je to jedna od naših najpotcenjenijih ličnosti tog doba, gotovo ignorisan od strane srpske istoriografije, verovatno zbog ne-srpskog porekla koje se nije uklapalo u romantizovanu sliku ustanka, a neki kažu, i zato da bi se prikrile nadnacionalne težnje Karađorđeve.

Vujica Vulićević, kum Karađorđev i organizator njegovog atentata. Foto: Wikipedia/Djordjes

Istina je da Srbi jednostavno nisu u tom trenutku bili spremni za novi ustanak, ni fizički ni psihički. Grci su bili neizmučeni događajima, a mi smo prošli kroz pakao dahija, pa devetogodišnjih borbi tokom Prvog ustanka, pa kroz teror, genocid i etničko čišćenje između dva ustanka, pa kroz borbe u Drugom ustanku.

Objektivno, bilo nam je svega dosta, a da je to tačno dokazuje i izostanak bilo kakve ozbiljne reakcije u narodu, vođstvu i sveštenstvu na vest da je Karađorđe ubijen. Srbi su se bunili protiv Miloša mnogo puta, počev već od Đakove bune 1824. godine, ali nikada zbog Karađorđa već uvek zbog njegove „antidemokratske“ samovolje i visokih poreza. Uostalom, nedugo nakon atentata, proleća 1818. godine održana je Skupština u manastiru Vraćevšnica i ništa se nije desilo (osim što je Kragujevac izabran za prestonicu).

Pomenuto ubistvo odigralo se u Radovanjskom lugu na dan Svetog arhangela Gavrila 26. jula 1817. godine. Karađorđe i Krnar su se na preporuku i predvođeni Vujicom Vulićevićem, kumom voždovljevim, bili sklonili u jednu kolibu na imanju Dragića Vojkića (koji nije bio deo zavere). Rano izjutra tog dana Karađorđe je ubijen sekirom na spavanju od strane Vujicinog sluge Nikole Novakovića (čijeg je brata Karađorđe ubio tokom ustanka zbog kukavičluka u boju na Deligradu), koji je zatim upucao Krnara dok se ovaj umivao u potoku niz padinu. Nalogodavac je bio Miloš, a organizator Vujica.

Vožd Karađorđe u ikonografskoj crnoj ruskoj pukovničkoj dolami. Foto: Wikimedia Commons/royalfamily.org

Njihove glave Novaković je odsekao jataganom i skinuo im odela, pa sve skupa sa Karađorđevim ruskim Ordenom Svete Ane i 4.000 dukata koliko su imali kod sebe, stavio u bisage te predao Vujici Vulićeviću koji je sve predao Pavlu Lisoviću koji je sve predao Milošu koji je tu noć proveo na kolenima i u molitvama pred odsečenom glavom, postavljenom u tanjir na visokom tronošcu pred upaljenim kandilom, kažu, neprestano ponavljajući: „Oprosti, kume Đorđe! Oprosti, gospodaru!“.

Glave su sutradan otišle Marašli Ali-paši u Beogradsku tvrđavu i po jednoj verziji on je naredio da im se odere koža, da se prepariraju (zapravo napune slamom i pamukom) i da im se glave otpreme sultanu.

Po drugoj verziji, pak, Ali-paša je vratio glavu Milošu i rekao mu da se on time pozabavi. Ovaj je onda navodno angažovao nekog kasapina koji je kožu sa glava odrao u podrumu kneževog ondašnjeg beogradskog konaka, „i od straha je, radeći taj posao, drhtao“. Međutim, uhvatila ga groznica pa je otišao kući, a predanje, kome ne treba slepo verovati, kaže da je nedugo potom umro. Posao je (opet navodno) dovršio neki Pera ćurčija, a u tefteru za 1817. godinu (da li Miloševom ili turskom, ne znamo pouzdano) upisano je ovo: „Za Kara Đorđevu glavu 35 groša“.

Foto: Wikimedia

Glave su im bile istaknute ispred Topkapi-saraja sa natpisom: „Glava čuvenoga harambaše srpskih hajduka zvanog Karađorđe“, a činjenica da je u Stambol poslata i glava Nauma Krnara pokazuje njegov lični značaj (očigledno je bio daleko od „momka“ i pukog pisara). Priča da su heteristi ukrali te glave docnije, verovatno nije istinita. Moguće je da su naknadno ukrali Krnarevu glavu jer je Miloš sredio da se Karađorđeva lobanja vrati u Srbiju. Jedno vreme je bila sahranjena pored Saborne crkve u Beogradu.

Što se tiče njihovih tela, oni su odmah po ubistvu sahranjeni na sto koraka od kolibe, ispod jednog hrasta, i to od strane popa Jovana i Dragića Vojkića. Karađorđevo telo je već 1819. godine pokopano u Topoli, a kasnije je prebačeno na Oplenac u kriptu topolske Crkve Svetog Đorđa, dok je, kažu, Krnarevo i dalje na svom prvobitnom mestu.

To mesto je danas obeleženo velikim drvenim krstom, gvozdenom ogradom i mermernom pločom sa natpisom, kao prvobitno mesto pokopa Karađorđa, dok se Krnar ne pominje. U nekom trenutku, ne zna se tačno u kom, Karađorđevo telo je spojeno sa glavom.

„Na ovom mestu bio je sahranjen vođa Prvog srpskog ustanka Karađorđe Petrović“. Lokacija je u Radovanjskom lugu, stotinak koraka od mesta gde je ubijen skupa sa saborcem Naumom Krnarom, koji je sahranjen zajedno sa njim. Foto: Wikimedia Commons/Dragan Antić

O knez-Miloševom motivu, kao i motivu Vujice Vulićevića, nema smisla pričati, jer niko nikome ne može da pogleda u srce. Bog zna, mi ne znamo. Svaki put kada pročitate da je Miloš to učinio „zato što se bojao za svoju vlast“ znajte da piscu tih redova ne treba više verovati ništa što kaže, jer priča napamet.

Situacija je bila daleko složenija od toga, i nemoguće ju je tako pojednostaviti i uprostiti. Uostalom, imajte u vidu ono što smo gore pomenuli: reakcija naroda je izostala, zato što narod nije hteo novi sveopšti ustanak, zato što je narod bio preumoran, a i pitanje je da li bi srpski narod preživeo još jednu takvu avanturu.

Možda je primarna motivacija Miloševa zaista bila vlastoljubivost, a možda i sprečavanje opšte propasti. Zašto bi Milošu negirali ljubav prema narodu i brigu o njemu? Elem, ako je ovo drugo, onda je Milošev postupak identičan Karađorđevom ubistvu sopstvenog oca, danas bismo rekli „zbog ugrožavanja opšte bezbednosti“. Nikako ne opravdamo taj užasni čin, tu kukavičku likvidaciju jedne istorijske gromade kakvu možda od tada nismo imali, već samo pokušavamo da ukažemo na različite uglove iz kojih se sve može posmatrati.

Nema nikakve sumnje da je Karađorđe bio najveći srpski junak u poslednjih dvesta godina, da je bio naš vožd, predvodnik Srpske revolucije, državnik, da je postao legenda za života, da je bio strah i trepet, da mu se divila cela Evropa, da je bio „otac Srbije“, da ga od tada do dana današnjeg volimo i obožavamo i cenimo s razlogom, da je njegova smrt velika tragedija, da je strašna, i da do nje nije trebalo doći.

Pogled na Crkvu Svetog Đorđa na Oplencu kod Topole, gde je porodična kripta Karađorđevića. Foto: Wikimedia Commons/Kovacevic Goran

Ali takođe nema nikakve sumnje ni da je knez Miloš bio veliki junak i državnik, da to niko nije u njegovo vreme sporio, te da je on radio samo ono što su svi smatrali za neophodno a niko drugi nije smeo (ne mislimo na ubistvo Karađorđa već na prvobitni način vođenja države i lukavo ophođenje sa Turcima, mic po mic, strpljivo i diplomatski).

Sa druge strane, Grci su 1821. godine pokrenuli svoj ustanak i 1829. izborili punu nezavisnost koja će nama doći tek pedeset godina kasnije. Da li bi i nama to pošlo za rukom da Karađorđe nije ubijen i da smo, njim predvođeni, u svemu učestvovali zajedno sa Grcima? Pitanje je, ali imajte u vidu da je ustanička Grčka tada bila pred slomom i da je dobila državu samo zahvaljujući političkoj i vojnoj intervenciji velikih sila koje su romantičarski gledale na njih zbog ondašnje opčinjenosti klasičnom kulturom. Zvuči smešno, ali je tako bilo. Da li bi se ta ruka pomoći i spasa produžila i ka nama? Gde je bila deceniju ranije? Ostaje činjenica da su od svih naroda bivše Osmanlijske imperije, samo Srbi uspeli da sami sebe oslobode.

Vujica Vulićević je već 1818. godine podigao crkvu-brvnaru Pokajnicu u Starom Selu kod Velike Plane, nedaleko od Radovanjskog luga. Do 1954. godine bila je mirska crkva, a od tada — manastirska. U pitanju je prelepa crkvica, i označena je kao spomenik kulture od izuzetnog značaja. Nakon Prvog svetskog rata je u Radovanjskom lugu od strane kralja Aleksandra sazidan hram posvećen Svetom arhangelu Gavrilu — takozvana Crkva Zahvalnica — čiji se oltar navodno nalazi tačno na mestu gde je vožd ubijen, a u kojoj je u naosu portret njegov u prirodnoj veličini, rad Paje Jovanovića.

Crkva Pokajnica koju je Vujica Vulićević, kum Karađorđev i organizator njegovog ubistva, podigao kod Velike Plane, nedaleko od Radovanjskog luga. Foto: Wikimedia Commons/Sstruja

Što se Nikole Novakovića tiče, on se navodno posle ovoga preselio u selo Oparić kraj Rekovca gde je živeo pod drugim identitetom kao Novica Miletić, gde je i umro 1850. godine. Opet navodno, knez Miloš je njegov pravi identitet otkrio tek 1860. pri poseti crkvi Pokajnici, nakon čega su mu seljaci izbrisali ime sa groba. Sve to kaže oparićko narodno predanje, kao i to da je poludeo, da je imao sa nekom Stanojkom tri sina, i tako dalje.

Što se tiče one slike sa početka teksta, „Atentat na Karađorđa“, ona samo delimično tačno prikazuje okolnosti atentata. Naime, u grudima voždovim vidimo zabodenu sekiru, a u pozadini vidimo kako neko puca u Nauma Krnara. Vujica je šćućuren pored vožda. Atentat izvode dve osobe, a ne jedna kao što je bio slučaj; pritom su te dve osobe Turci, što nije bio slučaj.

Autor ove slike izrađene 1863. godine, koja se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, jeste poznati mađarski slikar iz XIX veka, Mor Tan, inače rodom iz Bečeja, čije se najčuvenije delo „Atilina gozba“ nalazi u Mađarskoj nacionalnoj galeriji u Budimpešti.

(O. Š.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Ela

    11. mart 2018 | 08:53

    Opet Srbin prodao Srbina

  • Siko

    11. mart 2018 | 12:57

    Srbin srbinu je uvek najvece zlo bio

  • Aleks

    11. mart 2018 | 10:52

    Srpstvo ogrezlo u laži Možda je laž, ipak, najbolje opevao pesnik srpskog propadanja i neumrli “otac nacije”, Dobrica Ćosić. “Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno...” Najzad, teško se ne složiti sa Ćosićem kada kaže: “U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.” Za svaku laž, smatrao je poznati pisac i prvi predsednik (1992–1993) Miloševićeve lažne “Jugoslavije” (Srbija i Crna Gora), postoji raison d'être, a to je tzv. nacionalni interes!

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA