IKEA nam je otkrila kako nastaje nameštaj: Od zavirivanja u tuđe stanove do veštačke inteligencije

Vreme čitanja: oko 5 min.
Foto: Nikola Momčilović

Kada kupite komad IKEA nameštaja, dobijete nekoliko ploča, kesicu šrafova i uputstvo koje vas, uz malo sreće, neće naterati da preispitate sopstvene sposobnosti. Međutim, mnogo pre nego što sve to završi u kartonskoj kutiji, neko je morao da odluči kako će taj nameštaj izgledati, čemu će služiti i od čega će biti napravljen.

Tokom posete IKEA fabrici u Poljskoj imali smo priliku da razgovaramo sa dvoje ljudi koji se bave upravo tim pitanjima. Petra Enarson odgovorna je za razvoj IKEA asortimana za odlaganje stvari u dnevnoj sobi, dok je Jan Olaf Fehter inženjer za materijale u IKEA of Sweden.

Foto: IKEA

Njihovi poslovi teško da bi mogli da budu različitiji. Petra pokušava da razume kako ljudi žive, a Jan Olaf kako da materijali od kojih nastaje njihov nameštaj postanu bolji, pristupačniji i održiviji.

Kako se razvija nameštaj za milione različitih domova?

Petra tokom poslovnih putovanja redovno organizuje posete domovima. Razgovara sa porodicama, posmatra kako koriste prostor, kakve probleme imaju sa odlaganjem stvari i kako su organizovali svakodnevni život.

"Jedno je kada vam neko opisuje kako nešto radi, a sasvim drugo kada to zaista vidite", objašnjava nam Petra.

Takva istraživanja vodila su je u različite delove sveta, od Kine do Japana, gde je prošle godine obilazila stanove u oblasti Tokija. Posebno joj je zanimljivo koliko se potrebe ljudi razlikuju u zavisnosti od kulture, veličine doma i načina života.

U Japanu je, recimo, čest koncept otvorenog prostora u kojem kuhinja, trpezarija i dnevna soba dele istu prostoriju. Petra smatra da bi takva organizacija mogla da postane sve značajnija i u drugim delovima sveta.

Foto: IKEA

Međutim, jedna promena već je vidljiva na brojnim tržištima: dnevna soba postaje prostorija koja mora da služi gotovo svemu.

"Ranije smo govorili da je kuhinja srce doma. Mislim da se to menja. Ljudi danas drugačije kuvaju i jedu, a dnevna soba postaje prostorija koja se najviše menja", kaže Petra.

Razlog je jednostavan. Stanovi u velikim gradovima postaju sve manji, dok se broj stvari koje posedujemo ne smanjuje. Dnevna soba zato istovremeno postaje kancelarija, prostor za zabavu, odmor i odlaganje stvari.

"Kako živimo u manjim prostorima, sve više stvari završava u dnevnoj sobi. Ali niko ne želi da ima osećaj da živi u skladištu."

Promenio se i naš odnos prema uređenju doma. Nekada su police bile pune ukrasa i predmeta koje smo želeli da pokažemo gostima. Danas, primećuje Petra, ljudi sve češće biraju zatvorene elemente, jer žele mirniji i uredniji prostor.

"Ranije je dnevna soba bila više prostor za pokazivanje. Danas je to prostorija u kojoj zaista živimo."

Foto: Promo/ IKEA

Zanimalo me je i kako izgleda njen idealan kupac. Odgovor je bio zanimljiviji od očekivanog.

"To je neko ko koristi naš proizvod drugačije nego što smo mi zamislili. Kada vidite svoj proizvod u nečijem domu i shvatite da je ta osoba imala potpuno drugačiju ideju, tada stvari postaju zanimljive."

Za Petru su posebno važni ljudi koji žive u malim prostorima i imaju ograničen budžet, jer upravo kod njih pametno osmišljen nameštaj može da napravi najveću razliku.

AI već odlučuje koje drvo može ponovo da se koristi

Dok Petra istražuje svakodnevni život kupaca, Jan Olaf Fehter bavi se materijalima koji će omogućiti da njihove potrebe budu ispunjene.

U IKEA radi od 2003. godine, a tokom karijere bavio se hemijom, inovacijama i tekstilom. Od 2017. fokusiran je na razvoj pločastih materijala na bazi drveta.

Foto: Nikola Momčilović

Kada sam ga pitao kako izgleda razvoj novih materijala, objasnio je da IKEA istovremeno radi na stalnom unapređenju postojećih rešenja i dugoročnim inovacijama koje se planiraju za dve, pet ili deset godina.

Jedno od najvažnijih pitanja jeste kako koristiti više recikliranih sirovina.

A tu se pojavljuje tehnologija koju verovatno ne biste očekivali u proizvodnji nameštaja: veštačka inteligencija.

"Koristimo sortiranje zasnovano na AI. Različiti senzori, uključujući infracrvene i rendgenske sisteme, analiziraju materijal, a računar u deliću sekunde odlučuje šta treba zadržati, a šta odbaciti", objašnjava Jan Olaf.

Foto: IKEA

To je posebno važno jer reciklirano drvo može dolaziti iz različitih izvora. Ostaci iz proizvodnje relativno su čisti, dok materijal iz srušenih objekata ili odbačenog nameštaja može sadržati različite nepoželjne primese.

Ipak, najzanimljiviji deo razgovora usledio je kada sam ga pitao postoji li granica koliko recikliranog drveta može da se koristi za proizvodnju novih ploča.

"U proizvodnji iverice danas je moguće koristiti 100 odsto recikliranog drveta. To se radi već godinama. Dakle, tehničko ograničenje ne postoji."

Problem je što tehnološka mogućnost reciklaže ne znači da će materijal zaista biti recikliran.

Sve zavisi od dostupnosti drveta, njegove cene, organizacije prikupljanja otpada i zakonskih propisa. Industrija nameštaja pritom konkuriše energetskom sektoru, koji drvnu biomasu koristi kao gorivo.

Foto: IKEA

Kada sam ga pitao koju bi prepreku najradije uklonio kako bi nameštaj postao potpuno cirkularan, odgovor je bio prilično direktan.

"Sa tehničke strane, nameštaj na bazi drveta već danas može da se reciklira. Ali to je samo polovina priče. Druga polovina zavisi od toga kako države prikupljaju materijale i gde ih usmeravaju. To je političko pitanje."

Šta nas čeka u narednih deset godina?

Jan Olaf nije želeo da otkriva konkretne inovacije na kojima IKEA trenutno radi, jer su pojedini projekti još u razvoju, a neki uključuju i patente.

Ipak, izdvojio je tri prioriteta koja usmeravaju istraživanja: pristupačnost, cirkularnost i manji ugljenični otisak.

Posle razgovora sa njim i Petrom postaje jasnije koliko različitih pitanja mora da se reši pre nego što neki komad nameštaja stigne do kupca.

Jedna osoba pokušava da razume kako se naši domovi menjaju i zašto nam je potrebno sve više funkcija na sve manje kvadrata. Druga traži načine da se za proizvodnju tog nameštaja koristi manje novih sirovina, uz pomoć tehnologija koje do pre nekoliko godina verovatno ne bismo povezivali sa industrijom nameštaja.

A rezultat njihovog rada na kraju može da bude sasvim obična polica ili komoda. Ona koju ćete kupiti, doneti kući i sastaviti, verovatno ne razmišljajući o tome koliko je istraživanja, inženjerskog rada i neobičnih razgovora prethodilo njenom nastanku.

(Telegraf.rs)