Tri decenije od misterioznog odlaska Duška Kostića: "Kako je čovek bez reči poš'o"

J. G.
Vreme čitanja: oko 3 min.
Foto: Promo

Požutelo lišće lĵubavi naše

a jesen rana odnese sreću,

u srcima našim nek' ostanu tajne,

čuvaj svoju, ja svoju poneću.

Sačuvaj tajnu, ljubavi moja,

nikom ne reci u teškom trenu

kako je čovek bez reči poš'o,

ostavio uplakanu ženu.

Ako te sutra upita neko

što nisam s tobom, šta je sa nama,

prećuti mila istinu pravu,

ne reci nikom zašo si sama.

Možda me nekad oluja bola

donese opet na vrata tvoja,

umoran tada pred tobom ću stati, n

a tvom pragu zauvek ostati."

(Miodrag M. Ilić - Stevica Spasić)

13. maja 1996. godine Duško Kostić je izvršio samoubistvo takpo što je skočio sa Pančevačkog mosta. Njegovo telo nikad nije pronađeno, ali je ostala pesma "Sačuvaj tajnu" (možda i najlepša narodnjačka balada) da nas podseti na pevača koji je svoju tajnu poverio mutnom Dunavu.

- I posle toliko godina dođe mi u san, kao da nikad nigde odlazio nije. Duško je moj prijatelj, bila sam mu kuma na venčanju sa Nenom Vukadinović. Nikad neću zaboraviti njegove početke u Beogradu, radio je u nekoj maloj radnji za proizvodnju sveća. Bilo mi ga žao, jednom prilikom se napravim bolesna pa ga pošaljem kao zamenu na tezgu umesto mene. Tako je počelo naše veliko prijateljstvo - pričala je Goca Stojićević u Muzičkoj apoteci.

- Slušaoci ga pamte uglavnom po setnim pesmama, a ja ga pamtim kao čoveka koji je emitovao radost. Bio je i moj lični stilista, dao mi je i svoj dekoltirani džemper da se slikam za omot jedne moje ploče. Bio je jedno večito nasmejano dete sa divnom kulturom donošenja pesme i sjajnom dikcijom. Bio je najfiniji pliš među narodnjacima sa retkom toplinom u glasu.

Duško Kostić je rođen 1953. godine u Leskovcu. Posle završene tekstilno-kožarske škole došao je u Beograd i živeo od pravljenja sveća u jednoj maloj radnji. 1976. godine sa pesmom Danila Živkovića "Jedan život nije malo" pobeđuje na festivalu "Mladi i narodna muzika". Ubrzo počinje saradnju sa Miletom Basom i postaje njegov prvi pevač i pre osnivanja "Južnog vetra". Krajem 70-ih snima nekoliko singlica u muzičkoj režiji Mileta Basa: "Ne idi od mene", "Hoću babo da se ženim ja", "Đulo, Đulo", "Ti pripadaš meni"... U duetu sa Merimom Njegomir snima pesmu "Kude si pošla mori Cveto", remek-delo narodne muzike i trajni snimak za arhivu Radio Beograda.

- Duško Kostić je moj vršnjak i prijatelj, jedan divan kolega. Divno je pevao, tako toplo i mekano, bio je jedna velika duša. Snimili smo dve singlice sa duetskim pesmama, Mile Bas je uspeo da nas spoji u neku preteču i avangardu "Južnog vetra" - pričala je Merima Njegomir u Muzičkoj apoteci.

Duško Kostić je i istorijski prvi pevač Mileta Basa i njegovog "Južnog vetra". Snimio je desetak albuma sa nekoliko večitih i uvek potencijalnih hitova: "Sačuvaj tajnu", "Zauvek si ostala u meni", "Lepa Hanuma", "Šta li noćas rade moje ljubavi stare", "Biće rodna godina", "Ti si bila moja prva ljubav", "Sećaću se uvek tebe"...

Malo je poznato da je Duško Kostić snimio i dvadesetak trajnih snimaka za arhivu Radio Beograda: "Simbil cveće", "Sano dušo", "Što ti je Stano", "Oj, devojko, dušo moja", "Oj, devojče Piroćanče", "Reče čiča da me ženi", "Cveto mori", "Cvetala mi ruža", "Oj, Coko, Coko"...

- Pored Miletobih zurla i tarabuka znam ja da pevam i Šumadiju i sevdah. Kako je samo lepa pesma "Zora rudi, a pesma se čuje" koju sam snimio sa Borom Runićem, pa tek "Noć svedoka nema" sa Novicom Negovanovićem na Ilidži - požalio se Duško kompozitoru Danilu Živkoviću. I nije dugo čekao - dobio je hit "U ime ljubavi stare".

A tog 13. maja, na "Dan bezbednosti" tadašnje države, Duško Kostić je imao nastup u "Beloj kući" na Karaburmi. Sve ostalo je tajna.

(Goran Milošević)