Mrtva književnost, živi mimovi, kuda ide kultura u Srbiji? Dragan Bošković novi gost podkasta "Glasno"

U dubokom i iskrenom razgovoru, vođenom u okviru podkasta "Glasno" Službenog glasnika, književnik i profesor Dragan Bošković, uz domaćina, pružio je presek stanja čitanja, književnosti i kulture, oslikavajući kompleksnu sliku generacijskih promena, krize tradicije i izazova savremenog sveta. Od paradoksa dečje književnosti do metafizičkih preispitivanja smisla, diskusija je rasvetlila ključne dileme našeg vremena.

Preporučujemo

Paradoks čitanja i generacijski jaz

Razgovor je započeo naizgled benignom, ali duboko simptomatičnom opservacijom: knjige za decu se "dobro prodaju", ali ih uglavnom "kupuju tate i mame", ne nužno deca sama. Ova slika poslužiće kao uvod u širu tezu: problem nije u dostupnosti knjiga, već u načinu na koji se one konzumiraju, i ko ih zapravo "čita".

Bošković i domaćin su se saglasili da je "problem našeg pogleda na svet, našeg odnosa prema čitanju, knjigama, kulturi drastično promenjen." Ova promena je posebno vidljiva kod mlađih generacija, studenata, koji, kako se ističe, retko čitaju "tradicionalnu" literaturu. Njihova pažnja je usmerena na kraće forme – "mime, Facebook objave, kratke vesti" – dok akademsko sazrevanje, a time i ozbiljnije proučavanje literature, dolazi mnogo kasnije, tek na doktorskim studijama. To ukazuje na "ugašen žar" za znanjem u tradicionalnom smislu i "abortiranu kulturnu stratifikaciju".

Zaboravljeni intelektualci i slom kulture

Pomen Sretena Marića, profesora i intelektualca, poslužio je kao povod za razmišljanje o sudbini zaboravljenih umova. "Koliko profesori poput Sretena Marića su danas zaboravljeni?", pitao je domaćin, evocirajući sećanje na one čija se dela danas retko citiraju. Ovo sećanje na prošlost, kako Bošković objašnjava, često je "selektivno i proizvedeno", a zaborav je integralni deo kulturnog toka.

No, kriza nije samo lokalna. "Završena je celokupna kultura koja je vukla svoje korene još iz vremena Jugoslavije," konstatovao je Bošković, ističući da se radi o globalnom fenomenu. Društvo i kultura su se drastično promenili, a mi stariji, kako kaže, "nemamo receptore za njih", misleći na mlade i njihove nove načine komunikacije i percepcije.

Esej kao paradigma savremenosti

U moru promena, esej se nameće kao format koji uspeva da održi relevantnost. Bošković ga opisuje kao "uvek savremen" i "aktuelan", formu koja prevazilazi granice, spajajući "istoriju, politiku, društvenu naraciju". Njegova "hibridnost" i "komotnost" omogućavaju mu da inkorporira različite oblike svesti, što ga čini idealnim izrazom za doba u kojem živimo.

Modernizam, istorija i smrt: Večni pokretači

Modernizam, posmatran ne kao istorijski period, već kao trajni "impuls emancipacije i kreacije", počinje, kako Bošković navodi, još od Svetog Augustina i izlaska čoveka iz kolektiva. Dvadeseti vek je, prema njegovim rečima, "pokrenuo sve pogone kreativne i tehnološkog napretka i emancipacije subjekta". Međutim, ova emancipacija nije dovela do mira, već do stalne konfrontacije sa sudbinom.

Priča se ne zaustavlja na književnosti, već se proširuje na same temelje ljudskog postojanja. Tema smrti, neprestane borbe čoveka da "zavara smrt", provlači se kroz ceo razgovor. Književnost, kultura, religija – sve su to pokušaji da se izbegne ili objasni neizbežno. Bodrijarovo "dajte mi moju smrt" služi kao podsećanje na krajnji paradoks postojanja, gde je smrt, na kraju, jedina garancija da smo bili ljudi.

Istorija, kako se ističe, nije suva činjenica, već "naracija", priča koja se, kao i fikcija, konstruiše. Na primeru Andrićevih dela, "Na Drini ćuprija" i "Prokleta avlija", Bošković objašnjava kako istorija može biti "načeta i sačuvana", ali i "ukinuta", gubeći svoj konačni smisao. Crnjanski sa svojim "Seobama" dodatno destabilizuje istorijsku istinu, dovodeći u pitanje samu mogućnost spoznaje prošlosti.

Beograd - Kainov grad i neopolis

Kao pisac, Bošković se bavi i figurom grada, a posebno Beograda. Opisuje ga kao "Kainov grad", mesto egzila, izgrađeno na temeljima izbeglištva, ali i kao centar kulture. Uskokovićev "Došljaci" prepoznat je kao prvi roman koji je uspostavio "strukturu Beograda kao takvog" u književnosti, dajući mu prepoznatljiv identitet. Nakon toga, grad počinje da se raspada na fragmente – Novi Beograd, Dorćol – i prerasta u "neopolis", novu "terru", gde se tradicionalne granice gube u digitalnoj kulturi i globalnoj informatičkoj tehnologiji.

Tereza Avilska i unutrašnja apokalipsa

Razgovor dobija i duhovnu dimenziju, kroz analizu lika Tereze Avilske. Njeno preispitivanje samoće i unutrašnje egzistencije, sukob sa crkvenim autoritetima i borba za ličnu vezu sa Bogom, Bošković posmatra kao anticipaciju modernih dilema. Ona, kao "potpuno srednjovekovna osoba", istovremeno "nosi impuls dolazećeg čoveka", čiji će glas Luter pojačati. Njen paradoks leži u tome što, iako je "stalno pod nadzorom inkvizicije", ona otvara put ka "potpuno novoj dimenziji iskustva Boga", dinamici ličnog i posredovanog.

Apokalipsa, objašnjava Bošković, nije spoljašnji događaj, već "proces koji se dešava unutra", pre svega u čoveku samom. "Spolja će manje-više sve ostati isto," a čovek će se "urušiti u sebe". Tereza Avilska se, na ovim "bedemima", borila da se čovek ne uruši, pružajući nadu u suočavanju sa strašnom realnošću života.

Potraga za smislom u novom dobu

U konačnici, podcast "Glasnik" oslikao je svet u tranziciji, gde se stari obrasci lome, a novi se tek naziru. Radost čitanja, čak i u suočavanju sa "teškim i strašnim" procesima, ostaje svetionik. Iako je kulturni prostor heterogen i fragmentiran, uvek postoji "nešto dobro" što se može pronaći, što daje nadu u stvaranju novog smisla.

"Nije rđav zatvor, rđavi su zatvorenici," citirao je domaćin, sumirajući da je naša sudbina u našim rukama, čak i u zatvoru koji smo sami stvorili. Dok se suočavamo sa "najdužim periodom" istorije, naša je uloga da pronađemo put kroz "najposlednji dan", tragajući za smislom u novom, globalnom kosmosu.

(Telegraf.rs)