49 GODINA PLO: Neka bude borba neprestana! (FOTO) (VIDEO)

Proterani sa svojih ognjišta, rasuti po izbegličkim kampovima širom Bliskog istoka, zaogrnuti nemaštinom, bedom i siromaštvom, palestinskom narodu samo jedna stvar nikada nije manjkala – nepokolebljiva volja za slobodom i povratkom otetog. PLO je glavni izraz te volje

  • 3

Polja koja obrađuje ruka tuđina, bunari na kojima stoje tuđi krčazi vode, pusta sela zarasla u travu čiji zidovi još pamte svoje žitelje koji su iz njih izbegli pre ravno 65 godina. Narod bez zemlje.

Palestinska tragedija, jedna od najvećih u 20. stoleću, još nije dobila svoj epilog, na poslovično turbulentnom prostoru - Bliskom istoku.

Ovo je priča o borbi koja ima za cilj da ispravi jednu od najvećih istorijskih nepravdi prošlog veka.

KATASTROFA

Kada su Izraelci u toku svog rata za nezavisnost 1948. godine, i prethodne godine kada je u Palestini besneo građanski rat, sami (uz finansijsku pomoć sa strane) uspeli da pobede udružene snage pola arapskog sveta, Palestinci su izbegli u okolne zemlje u nadi da će se vrlo brzo vratiti na svoja ognjišta. Procenjuje se da je između 711.000 i 725.000 palestinskih Arapa pobeglo pred nadolazećim izraelskih snagama ili je proterano u događaju koji Palestinci zovu "nakba" odnosno "katastrofa".

Međutim, nikada se nisu vratili, jer Izrael već decenijama odugovlači sa rešavanjem ovog pitanja i sva je prilika da nikada neće dozvoliti tako drastično menjanje svoje demografske slike koja će dodatno ugroziti samo postojanje jevrejske države.

Kada je svima postalo jasno da od povratka izbeglica nema ništa, formirana je Palestinska oslobodilačka organizacija, odnosno PLO.

OSNIVANJE

Prvobitno osmišljena od strane arapskih zemalja tokom prvog samita Arapske lige 1964. godine u Kairu, kao osnovni cilj je sebi postavila "oslobađanje Palestine" putem oružane borbe i stvaranje države, i bila je prva krovna organizacija svih palestinskih grupacija koja je obezbeđivala njihovu političku i vojnu koordinaciju, ali ne zabranu ili onemogućavanje njihovog samostalnog delovanja.

Prva Palestinska konferencija bila je održana u Jerusalimu, na današnji dan, 28. maja 1964. godine. Pored 422 delegata koji su predstavljali palestinske zajednice, zasedanju su prisustvovali i generalni sekretar Arapske lige, kralj Jordana Husein, i predstavnici Egipta i Kuvajta.

Tada je formalno doneta i Povelja ove organizacije, koja kaže da je "Palestina u granicama nekadašnjeg Britanskog mandata integralna regionalna jedinica", te koja se zalaže za "zabranu postojanja i aktivnosti cionizma". Pored toga, Povelja traži i pravo na povratak i samoopredeljenje ovog naroda.

Ujedno, ona je predstavljala i prvi kodifikovani dokument o palestinskom identitetu i nacionalnosti. Palestinac je šire definisan kao Arapin koji poseduje legitimno pravo na svoju otetu domovinu, i koji posvećuje svoju sudbinu njenom oslobođenju. Uže, Palestinac je onaj Arapin koji je živeo na području Palestine sve do 1947, koji je i dalje tu, ili je proteran, kao i svako dete čiji je otac sa ovih prostora.

Nakon ove konferencije, PLO je otvorio svoje kancelarije u Jerusalimu i u okolnim zemljama. Pristupljeno je osnivanju jedinica palestinske nacionalne oslobodilačke armije (PLA su činile tada tri osnovane brigade u Siriji – Hitin, u Pojasu Gaze – Ein Jalut i u Iraku – al-Kadišija).

Od velike važnosti je bilo i usvajanje statuta koji je ustanovio glavno političko telo PLO-a, Palestinski nacionalni savet, kao i Izvršni komitet za čijeg prvog predsednika je izabran palestinski advokat Ahmad el Šukajri. On, međutim, nije uspeo da održi pokret, pa je bio prinuđen da podnese ostavku.

Razlozi za smenu El Šukajra su bili u rastućoj popularnosti fedajinske organizacije Fatah, koja je zagovarala oružano rešenje palestinskog pitanja, ali i još jednog neuspeha arapskih zemalja u ratu protiv Izraela iz 1967. godine, kada je Izrael - ponovo sam protiv svih - za samo šest dana spektakularnim preventivnim napadom porazio Egipat (i okupirao Sinajsko poluostrvo), Jordan (i okupirao Istočni Jerusalim i Zapadnu obalu), te Siriju (i okupirao Golansku visoravan).

USPON JASERA ARAFATA

Na krilima radikalizacije Palestinaca posle ovih neuspeha, lider Fataha - levičarske frakcije unutar PLO-a - Jaser Arafat dolazi na čelo organizacije kao zagovornik gerilskog ratovanja i terorističkih napada na Izrael i na one države koje ga podržavaju.

Artiljerijski napadi na Izrael koje je PLO potom počeo da vrši sa teritorije Jordana, praćen pešadijskim atacima fedajina na jevrejske snage, dovele su do intervencije Tel Aviva, čija je armija ušla u Jordan i uništila kampove PLO-a, pa se povukla pod pritiskom Amana.

Građanski rat koji je usledio unutar samog Jordana - nakon što su fedajini pokušali da izvrše državni udar i svrgnu kralja Huseina - koji se vodio između PLO-a i vojske ove države, okončan je 1971. godine proterivanjem PLO-a, koji se preselio u Damask i u Bejrut, u prestonice dve zemlje u kojima je već postojala ogromna palestinska zajednica koja je ključala u bedi i siromaštvu izbegličkih kampova.

Iz novih baza su nastavili borbu za oslobođenje.

KRVAVI MINHEN

Sve do tog kobnog septembra 1972. godine, Palestinci su svoje aktivnosti ograničavali na prostor Bliskog istoka. Sa ovim su aktom svoju borbu, nesreću i usud izveli na međunarodnu pozornicu i privukli pažnju celog sveta. Ali i naišli na osudu svakog razumnog čoveka.

Minhenski pokolj se dogodio u Olimpijskom selu u prestonici Bavarske, tokom letnjih olimpijskih igara te godine. Grupa naoružanih pripadnika terorističke grupe Crni septembar upala je u kompleks i uzela za taoce, a potom i ubila 11 izraelskih sportista, tražeći oslobađanje 234 saborca koji su trunuli u izraelskim zatvorima. Pored toga, tražili su i oslobađanje Andreasa Badera i Ulrike Majnhof, osnivača Crvenoarmejske frakcije, uglavnom poznate kao Bader-Majnhof grupe.

Crni septembar je ovu operaciju nazvao "Ikrit i Biram", po hrišćanskim palestinskim selima čiji su stanovnici proterani od strane Hagane (prethodnice izraelske vojske) 1948. godine.

Pet od osam terorista je ubijeno od strane nemačke policije, tokom neuspešnog pokušaja da oslobode taoce, koji su, takođe, stradali. Tri preživela su naknadno oslobođena, nakon što je otet Lufthanzin avion.

Odgovor Izraela bio je jednako krvav - po biblijskoj liniji "oko za oko, zub za zub". Operacija "Bes Božji" bila je prikrivena i dugotrajna akcija Mosada, koji je sistematično gonio odgovorne Palestince po Evropi i likvidirao ih jednog po jednog.

GRAĐANSKI RAT U LIBANU

Liban - multikonfesionalna, multietnička i nestabilna bliskoistočna demokratija koja se na severu i istoku graniči sa Sirijom, na jugu sa Izraelom a na zapadu sa Sredozemnim morem - verovatno je zemlja koja je bila najviše potresena palestinskim egzodusom: ogroman priliv izbeglica iz Izraela potpuno je promenio njenu demografiju i uništio etnički balans koji je vekovima građen.

Godine 1975, tenzije između hrišćanskih milicija i Palestinaca eksplodirale su u opšti građanski rat u kome su svi ratovali protiv svih, i u kome su svi u jednom trenutku bili u koaliciji sa svima drugima.

Masakr za masakrom, pokolj za pokoljem, kratkotrajna primirja, atentati, etničko i versko nasilje svoju su kulminaciju doživeli septembra 1982. godine, kada su falangisti (pripadnici hrišćanske maronitske milicije) pod zaštitom izraelske vojske - koja je umarširala u Liban kako bi uništila PLO koji je neprestano raketirao sever Izraela - izvršili masakr u Sabri i Šatili, palestinskim izbegličkim kampovima u Bejrutu.

Procenjuje se da je oko 3.500 Palestinaca ubijeno, a sve kao odmazda zbog atentata na maronitskog vođu i predsednika Libana Bašira Džemaila za koji je optužen PLO, a koji je najverovatnije izvršila neka pro-sirijska frakcija. Igrom slučaja ili ne, masakr se dogodio tačno deset godina nakon minhenskog.

Iste godine PLO se seli u Tunis, pošto je iz Libana proteran od strane Izraela. Smatra se da je ovo mračni period palestinske borbe, pošto je glava odvojena fizički od svog tela, zbog čega je postala manje efikasna nego ranije.

PRVA INTIFADA I SPORAZUM IZ OSLA

Godine 1987. izbio je ustanak na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, i potpuno zatekao PLO koji na događaje iz dalekog egzila u Tunisu nije mogao da utiče: nova, lokalna elita proizašla je iz Intifade.

Izraelska vojska je rasporedila 80.000 vojnika i nepripremljena na ovakav nekonvencionalni vid sukoba - u kome je i najmlađe dete iza ćoška bilo moguća pretnja po život - koristio bojevu municiju protiv civila, i forsirao politiku "lomljenja kostiju Palestincima": procenjuje se da je oko sedam odsto mlađih od 18 godina bilo ranjeno tokom četiri godine ustanka. Vojska je ubila 1.087 Palestinaca, dok su sami Palestinci likvidirali 822 navodna špijuna u svojim redovima.

Put ka miru je, paradoksalno, ovim bio otvoren.

Još 1976. godine je Arafat u Ujedinjenim nacijama pozvao na uspostavljanje dve države u granicama koje su predložene rezolucijom iz 1947. godine (koju su Palestinci tada odbili, što je dovelo do građanskog rata i egzodusa), ali je 1993. bilo jasno da od toga nema ništa i da će PLO morati da prihvati daleko nepovoljniji kompromis.

Kada se jordanski kralj Husein u jeku ustanka 1988. godine odrekao Zapadne obale, Palestinsko nacionalno veće je u Alžiru proglasilo nezavisnost i državu. PLO je priznao pravo Izraela da postoji u granicama pre 1967. godine, a zauzvrat tražio da se Palestincima dozvoli da formiraju svoju državu na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.

Nakon tajnih pregovora u Oslu, 13. septembra 1993. godine Jaser Arafat i predsednik Izraela Jicak Rabin potpisali su mirovni sporazum kojim je formirana Palestinska samouprava. Premda nikada nije bila isto što i PLO, od početka pa do danas PLO njom dominira, jednako kao što Fatah dominira PLO-om.

Samouprava je imala ekskluzivnu kontrolu nad bezbednosnim i civilnim poslovima u palestinskim urbanim područjima i civilnu kontrolu nad ruralnim. Ostale teritorije, kao što su jevrejska naselja, dolina reke Jordan i putevi koji povezuju palestinske naseobine, bile su pod kontrolom Izraela.

Istočni Jerusalim nije bio deo sporazuma.

Tri godine kasnije Arafat je izabran za palestinskog predsednika. Jicaka Rabina je 4. novembra 1995. godine ubio jevrejski fanatik, protivnik sporazuma sa Palestincima.

DANAS

Poseta izraelskog premijera Arijela Šarona (koji se optužuje za masakr u Sabri i Šatili) 2000. godine Brdu hrama u Jerusalimu dovela je do Druge intifade, koja je bila daleko krvavija od prve, pre svega zato što su Palestinci bili bolje naoružani nego deceniju ranije, na šta su imali pravo po sporazumu iz Osla.

Godine 2005, nakon ovog ustanka, Izrael se unilateralno povukao iz Gaze, ostavljajući je u potpunosti Palestincima. Naredne godine, na izborima u ovoj oblasti pobedio je Hamas i tako okončao višedecenijsku dominaciju Fataha nad sudbinom ovog naroda. Zahvaljujući tome, Zapadna obala i Pojas Gaze defakto su dve potpuno odvojene celine, iako u teoriji funkcionišu kao jedna.

Ove godine, Palestinska samouprava preimenovana je u Državu Palestinu, na protivljenje Izraela koji smatra da je to bio preuranjen potez koji ne doprinosi miru. Vlada u Tel Avivu, takođe, nastavlja da gradi jevrejska naselja na prostoru na kome Arapi grade svoju državu, iako se za mirovne pregovore i konačno rešenje problema kao imperativ postavlja prestanak te prakse.

Borba naroda bez zemlje se i dalje nastavlja. Kada će videti svoj kraj i da li će videti postignuće svog cilja, ostaje da se vidi.

Kada se to desi, mi ćemo biti tu da vam prvi donesemo dobre vesti.

Pogledajte kako izgleda život u jednom palestinskom izbegličkom kampu u Egiptu:

(M. B.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Xxx

    28. maj 2013 | 20:19

    Teroristi !!!

  • Beba

    28. maj 2013 | 17:34

    Free Palestina

  • N.N.

    28. maj 2013 | 22:39

    Bravo, a ne kao mi Krajišnici što govorimo širom svijeta da smo iz Hr. Ja sam izgubio 5 godina svoje mladosti na ratištu, izgubio sam mogućnost daljnjeg školovanja, izgubio sam kuću, 3 člana šire obitelji, izgubio sam sve ali i dalje govorim da sam iz Republike Srpske Krajine i dok sam živ govorit ću a vi bivši Krajišnici razmislite malo kad vas neki Švabo pohvali zbog Šukera ili Kostelića ili kad u Korenici i Kninu preštelavate svoj govor

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA