Podigao je Cecu, Marinka, Savu, Eru, Vesnu, Ljubu, a preferirao Žiku Šumca: 25 godina od smrti Doce Ivankovića

Foto: Promo

"Noć jesenja, k'o godina duga,

spavao bih, ali sana nemam,

Preporučujemo

moje misli lutaju daleko,

tamo gde sad živi jedna žena.

Teško onom ko usamljen živi,

koji svoju sreću nije sreo,

kada prođe mladost i lepota,

šta ostaje njemu od života.

U sobi mi tišina caruje,

vatra gori, al' topline nema,

u oknima jesen suze lije,

da li srećno živi sad ta žena.

Zašto ona nije pored mene,

da toplinom greje moje grudi,

dok napolju vetar kišu nosi,

da joj pričam s usnama u kosi."

(Dobrivoje Doca Ivanković)

Na današnji dan pre četvrt veka, 16. maja 1998. godine, preminuo je Dobrivoje Doca Ivanković, diskografski mag i jedan od najplodnijih hitmejkera narodne muzike svih vremena. Podigao je Cecu, Savu, Marinka, Eru, Vesnu, Ljubu Lukića, komponovao za Šabana, Miroslava, Tozovca, Bruncliku, ali je naročito voleo jednog pevača iz svog komšiluka - Žiku Marinkovića Šumca.

- Svojim neponovljivim šmekerajem i retko komercijalnom bojom glasa Šumac je mogao da postane car šumadijske pesme. Koliko je voleo kafanu, toliko je mrzeo studio. Prezirao je televiziju i estradu. Doca je jedva uspeo da ga nagovori da snimi tih desetak ploča, a za neku reklamu na radiju i televiziji nije hteo ni da čuje - ističe Mića Teofilović.

- Mnogo sam voleo Žiku. Znao sam da odsviram foršpil od svake njegove i Docine pesme, zato me i oslovljavao sa doktore. Doduše, imao je Žika u svom okruženju i jednog retkog doktora, doktora za štimung Prodana Jovanovića Pecinog. Lepo je pevao, svirao harmoniku "maksimu", proricao nam sudbinu bolje od Vange. Još mi odzvanja njegova uzrečica: "Blago meni sa mnom, teško meni bez mene."

Živorad Žika Marinković (1937 - 1999) je rođen u Grabovcu, odrastao u Docinom okruženju u Šiljakovcu, a magistrirao u kafanama oko Ibarske magistrale.

- Kakva je to ekipa bila: Slavoljub i Mića Piromanac, Đurica Šarbanac, Žika Šumac... Školu sam batalio zbog tih ljudi. A još kad sam se pohvalio da mi je deda svirao voiolinu u predratnom orkestru Ilije i Milije Spasojevića, stekao sam ulaznicu u njihovo pevačko jato - priča narodnjački klasik Rade Gajić.

- Još se sećam Žikinih pričao o počecima sa mojim dedom. Bile su to ekipe sa tri-četiri harmonike i basom, bez mikrofona i ozvučenja. Tako se proneo glas o jednom malom iz Šiljakovca koji lepo peva, a živi u nekoj kolibici u šumi, zbog čega je i dobio nadimak "Šumac". Onda su se svi iz ekipe solidarisali i kupili mu harmoniku, tek toliko da ne ide praznih ruku na svirke.

Žika Marinković Šumac je upravo taj mali čovek, prototip pevača Doce Ivankovića. Onako kako je Doca pevušio na harmonici dok je komponovao, tako je Šumac pevao na pločama - oštro, resko, tim prodornim i egzotičnim glasom sa drhtavim krajevima, kao iz dubine kace od 300 kila.

1969. godine Žika Šumac snima prvu singl ploču sa Docinim pesmama i objavljuje za PGP. Snimio je 10 singlova i jedan album sa 25 Docinih pesama: "Čekam i čekaću", "Greh na duši nosim", "Lepa vodeničarka", "Opet si kraj mene", "Ja na jednu, ti na drugu stranu", "Ostariće srce u grudima", "Nemoj niko da te laže", "Suzama ćeš lice okititi", "Pruži ruku, dok ti ruku pružam", "Ako jednom odeš", "Noć jesenja k'o godina duga", "Od ljubavi do ljubavi", "Ti si žena što nemir donosi", "Zađe sunce naše davne sreće", "Ne okreći se, ne dozivaj me", "Ja žalim za tobom", "O, da sam znao", "Od rastanka do sastanka", "Ja tugujem zbog nje, ti patiš zbog mene", "Druže, zavoleh ti sestru", "Želje moje, niste male", "Slušaj draga pesmu ovu", "Momački dani", "Žuto lišće goru kiti", "Nisi prva ni poslednja".

Žika Šumac je jedan od najomiljenijih pevača sa Ibarske magistrale. Onako stasit, guste kose i retkih brkova, ribljih očiju i pogleda punog sete, mamio je uzdahe i izvlačio poslednje pare. Često je pevao u Parizu, zarađivao brdo para i još poštenije trošio na kocku i žene.

Ovaj neponovljivi boem nastavio je po svome i posle infarkta. Pevao je i pio nesmanjenom žestinom, uporedo i vinjak i lekove. Govorio je: "Neka pobedi ono što je jače."

(Goran Milošević)