"Živeo je skromno" Unuk Žike Milenkovića progovorio o poslednjim danima glumca: "Demencija je učinila svoje"

A. Š.
A. Š.    
Čitanje: oko 10 min.
  • 0

U emotivnoj ispovesti, Žika Milenković govorio je o svom dedi, legendarnom glumcu Živojinu Žiki Milenkoviću, prisetivši se njihovog bliskog odnosa, porodičnih uspomena i teških trenutaka iz poslednjih godina njegovog života.

Živojin Žika Milenković, jedan od najpoznatijih srpskih glumaca, rođen 1928. godine u Nišu, iza sebe je ostavio bogatu karijeru u kojoj je igrao u više od 150 pozorišnih predstava, preko 30 filmova i oko 300 televizijskih projekata. Iako je prvobitno završio Višu pedagošku školu i radio kao nastavnik književnosti, gluma je, kako je često isticano, preokrenula njegov životni put.

Preminuo je 2008. godine, a njegov unuk, koji nosi njegovo ime, danas sa mnogo emocija govori o njihovom odnosu.

- Od svih, od cele porodice on mi često najviše nedostaje. I saveti i komunikacija sa njim i, i odnos koji smo on i ja imali. Što kažem, to je baš bio onako jedan deda - unuk odnos koji je za primer. Što kažem i na, često kad, kad god pomenem njega, ja se uvek setim Vinaca, setim se tog vremena koje smo proveli svako leto. Svako leto to se znalo. Majka je radila na RTS-u ovde i nije baš imala toliko odmora, tako da ja sa dedom i sa babom direkt u Vince.I tu sam provodio vreme. Mi smo imali plac od četiri ara gde smo provodili većinu leta pored Dunava. Prelepo jedno mesto. Raj na Zemlji. Tako da te emocije koje me evociraju baš za to rano detinjstvo su prelepe. Čak i kad sam izgubio baku, deda je ostao, što kažem, skroz sam i od čoveka koji nije znao da skuva jaje je došao do čoveka koji zna da skuva sve. Sve bukvalno. A da ne pričam sad o, naravno, kada se vraćamo još unazad, o Radi Savićević, o Boži Savićeviću, o slavama koje su tu bile. To je neverovatna jedna činjenica- počinje emotivnu priču Žika Milenković.

Na pitanje s kim je voleo da se druži, Žika kaže:

- Sa Radom Savićević. Rada mu je bila number one. Rada i Božo su mu bili number one što bi se reklo. Rada je bila jedno blesavo stvorenje i njih dvoje su bili toliko divni zajedno. Što kažem i moja baka isto su, bili su porodični prijatelji, pa čak i kumovi na venčanju. Ovaj, ja nju zovem kuma Rada. Uvek sam je zvao kuma Rada.

- Sećam se, bio sam mali. Deda je bio kafanski čovek.Što kaže narodni glumac, bukvalno. Voleo je da ode u kafanu, voleo je muziku. Svoje prve korake što se kaže, sam pravio na pozornicama i, i po Znaku pitanja, po Manježu, po sličnim kafanama. Sećam se jednom prilikom, bilo je, neka predstava i oni su spustili do Manježa. Ja sam bio, naravno, na predstavi, pošto majka je bila u tom trenutku u Južnoj Africi. Sećam da je bilo vreme meni za spavanje. I oni su svi skinuli jakne, svi pošto ih je bilo gomila. Ja se zavukao pod sto. Oni su mi ušuškali jakne. Ja sam lepo legao, zaspao kao beba i sećam se da su oni posle kad su me probudili: „Ajmo, kao, kući.” To je bilo već nešto kasno. Bilo je jedan, dva ujutru. Za dete je to poprilično, kasno vreme, ali je to jedna od, recimo, lepih uspomena- kaže on, a onda dodaje s kim je još voleo da se druži.

- Pa voleo je i Čkalju iako su njih dvojica imali malo rivalski odnos što bi se reklo. Deska (Desimir Stanojević) je jako voleo. Voleo je i Svetlanu, voleo je i Nadu Blam. Dosta je njih, voleo. I moja pokojna majka je bila producent. Kroz moju kuću su, recimo, prolazili pokojni Sanja Ilić, Irfan Mensur i Srna Lango. Stvarno mogu sad da nabrajam imena i imena. Ali najprisnije druženje je bilo sa Radom i Božom, pa onda su išli svi ostali. Svetlana mi je baš pričala kad su ušli u autobuse Rada i Žika i krenuli njih dvoje....Naravno, tu je bilo i cuge... Krenuli njih dvoje da se zezaju i vozač kaže: „Aman ljudi, stante, pa ja ne mogu da vozim. Ne mogu da prestanem da se smejem. Ne mogu da se fokusiram...” Trebali su da idu nešto za Bosnu valjda. I bila je situacija toga da, da je bilo plakanje od smeha i da su zaustavljali autobus na svakih par minuta - kaže kroz osmeh Žika.

Govoreći o privatnom životu, Žika ga opisuje kao harizmatičnu, ali i autoritativnu ličnost.

- Uloge koje ste videli su mešavina njega. On je mogao vrlo da bude duhovit, šarmantan i harizmatičan neverovatno. To sam pokupio na njega. Sa svima je znao da stane, da popriča, nije bitno da li je to čovek sa pijace, politike... Uvek je bio jako druželjubiv. Što se tiče strogoće, ume da bude strog. Neću da lažem. Umeo je da bude vrlo odsečan u nekim trenucima, ali ja sam mu zahvalan na tome jer ja sam odrastao, recimo, bez oca i uzor koji sam ja dobio je bio besprekoran. On je bio što kažem i lojalan porodici i snažna ličnost i znao je da kaže ne, ali umeo je i da bude i nežan vrlo i da bude pažljiv i da bude stvarno što kažem za njega ne mogu da kažem jednu lošu reč. Mislim, deda mi je, ali bez bez trunke. Ja i on nikad nismo imali konflikt do toga recimo da je on mene ono što kažem šljepnuo ili nešto slično. Ne, Bože sačuvaj.

Posebno emotivno govorio je o baki, njihovom odnosu i svakodnevici u kojoj su se, kako kaže, dopunjavali.

- Deka je uvek bio malo bučniji, a baba je bila tiha. Baba je bila promućurna. Znala je da kalkuliše. Znala je da ga tako kako bi sad ovo moderno reklo, znala je da ga hendluje i vrlo je ona to pametno hendluvala. Što kaže deda, kaže: Dođem, dobijem platu, dobijem sve što treba od televizije, ona kaže daj meni. Sve ide kod nje u ruke. I računovođa je bila. Mučenik nije znao sebi da ispegla košulju. Nikad nije morao jer baka je vrlo bila pažljiva prema tome kako on ide. Ona je bila kao da je rođena na dvoru. Bukvalno je ta varijanta kao da je rođena dvor što kažem. Nju nikad niste mogli da vidite da je loše obučena. Nikad. I vrlo je bila onako na notu što se kaže. I njemu je to isto odgovaralo. Bile su svađe, svako se u braku svađa, to je normalno. Ima jedna jedna interesantna anegdota kad su se njih dvoje posvađali oko musake. Njemu se nešto nije svidela musaka. I sad on uzeo nju da gnjavi, da gnjavi, da gnjavi... U jednom trenutku baki puklo.Uzme celu šerpu musake koje je pravila i direkto je baci dole na Studentskom trgu. Kaže on: "Pa šta ćemo da jedemo?" Kaže, nemam pojma šta ćemo da jedemo, idi napolje i jedi ko te šiša. To su bile njihove zakačke, ali ja nikad nisam gledao da je to bilo nešto veće - kaže on.

Žika je otkrio koja je to bila omiljena uloga njegovog dede.

- Najbliskija uloga mu je Zona Zamfirova. To mu je bila jedna od omiljenih uloga definitivno i to je bila briljantno odrađena. Valjda zato što je dosta korelacije između njegove ljubavi prema životu, njegovom žalu za mladosti i tako dalje i tako bliže. Sjajna jedna uloga. Gledao sam Zonu. Pošto je on, nažalost, demenciju doživeo i starost. Pošto nismo mogli, jelte, da ga uselimo kod nas, nismo imali ni dovoljno prostora u tom trenutku mi smo ga stavili u dom jer je bila je potrebna nega i bio nam je blizu. To je bilo tu na Bežanijskoj kosi. Sećam se dođem kod njega pošto sam voleo da ga posećujem... Mnogo je teško videti taj momenat. To je recimo jako velika bol u mom životu kad vidim jednog tolikog čoveka, jedan takav uzor koji je meni bio, da se smanjuje da gubi, neću da kažem snagu, al' da gubi oštroumnost koju je imao. To je bio, recimo, jako veliki bol, a nikad neću zaboraviti. Sedimo, jesen je bila. Baš onako lišće bilo lepo, žuto...Gleda on i kaže: "Lepo je ovde"... Vidim da, da se malo izgubio onako. Ja kažem: "E deda", reko, "hajde, vrati se nazad", reko, "malo još da pričamo dok sam tu." I on krene Zonu. I to krene onaj zadnji momenat kada, kada priča: "Teška je starost." Ja gledam ovako, stane mi i kaže onako: "Ju!" Reko, bilo je dana kad nije mogao da, da poveže neke stvari, da se seti. I onda odjedanput krene kompletnu recitaciju teksta, bez greške. Ja sam to gledao dovoljno puta da znam. Ne znam sad ja da citiram pošto ga nisam učio napamet, niti sam ga ikada, da kažem, studiozno učio, ali sa te strane tačno se sećam kako ga je izdeklamovao onako bez greške, sa svakim glasom gde treba da bude, svakim akcentovanjem, sa svim - kaže on.

Otkrio je i da je u starosti živeo skromno, ali dostojanstveno.

- Nije on umro u bedi i siromaštvu, nije kao imao za koru hleba. Imao je. Nismo mi bili, što kažem, sirotinja. Veliki problem je bio što je njegova penzija bila skromna i mala. Na dan kad je on umro nas zovu da prepoznamo, da potvrdimo i tako dalje. Naravno, devastirani i majka i ja se vraćamo kući. Sedimo i majci zvoni mobilni telefon i kaže: "Eee, ovde smo mi iz ovog sektora za penzije. Želimo da vas obavestimo da je, da je vaš otac dobio umetničku penziju." Kaže majka: "Ljudi, pa on je danas umro". Njemu umetnička penzija više ništa ne znači, ni njemu, a ni nama." Na kraju svega, on je živeo vrlo skromno. Znači nije živeo, imao je da plati račune... Ja sam svake nedelje kod njega išao na ručak. Kako je mogao spremati za mene ručak ako je živeo u tolikoj bedi? Nije živeo u bedi, samo je živeo skromnije nego što bi trebao jedan glumac njegovog kalibra.

Žika se prisetio koliko su Rada i njegov deda bili dobar tandem.

- Čkalja je bio divan čovek, ali je umeo da bude na temperamentu malo jači i onako se iznervira i bukne brzo. Ovaj, jednom prilikom je bilo nešto da su valjda njemu stavili, stavili su mu parče lepka na brkove i kad je skinuo, čupnuo je brkove. Jaooj, kako je poludeo na njih, kako je vikao, a ovo dvoje skoro da se smeju, umiru od smeha. Tako da nije tu bilo, nije tu bilo neprijateljstva. Tu je uvek bilo neke da kažem tako šege, šale i tako dalje i tako dalje - kaže on.

- Bata Živojinović je recimo bio mnogo, mnogo blesav čovek i pozitivan, ali glasan. Sa njime je voleo recimo da se druži. Njega je jako voleo.

Na kraju, Žika je priznao da mu deda i danas neizmerno nedostaje.

- Kakva je bila emocija? Teška. U najmanju ruku teška, u najmanju ruku teška. Eh, kako bih ti ovo opisao? Jedan deo mog sveta je nestao. Jedna potpora, jedna priča. Jedan veliki čovek je nestao iz mog života i ne samo meni, čak i mami se srušilo dosta toga jer ja sam, evo sad, što kažem, moja mama je preminula. Ja sam sad sam na ovom svetu. Ja sam razumeo kako je njoj bilo. Ja tek sad zapravo razumem kako je njoj bilo, tako da sa te neke strane izgubiti nešto toliko veliko je mnogo teško. I dan - danas neretko pomenem njega i kažem: "Šta bi sad on uradio?" I ponekad kažem, voleo bih da ga, da ga pozovem i da kažem: "Ej, imam problem. Šta da radim? Kako da se postavim? Kako da uradim ovo?" Što nije bilo, ja sam to redovno radio. Redovno sam to radio sa njim i uvek mi je davao, što kažem, i te savete i tako dalje. I to mi najviše nedostaje. To mi i dan- danas nedostaje i mislim da to nikad neće prestati da mi nedostaje do trenutka dok ne budem, jelte, se ja preselio na večni istok, pa ovaj, pa dođem kod njega, tako da sa te neke strane teška jedna emocija i pogotovu ta povezanost, ja kažem, eh, te poslednje godine njegovog života od 2000, da kažemo, do, do te 2006, dok nije, što kažem, ta nažalost demencija učinila šta je učinila. Mi smo imali nedeljni ritual. Ujutru ustanem, odem na veslanje, pa kod njega na ručak, pa onda sednemo, gledamo. Obožavao je, ovaj, nije voleo ove nove crtaće, ali je voleo Samuraj Džeka iz nekog razloga je voleo što mu se priča sviđala. I onda tačno znamo tempiramo tu negde da završimo ručak, pa onda ide dve, tri epizode Samuraj Džeka, pa mi gledamo, pa komentarišemo, pa pričamo. Nedostaje mi. To je iskreno, nedostaje mi.

(Telegraf.rs/Blic)

Video: Devojke sa buklijama krenule po publici

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA