≫ 

"Ima dana i časova kad te ništa ne veseli. Kad ti srce i ne žali, i ne ljubi, i ne želi"

Poezija nije dosadna. Poezija je, zamislite, spasla jednog Vojislava Ilića od brojnih zamki odrastanja. Pročitajte ove stihove koji najavljuju ipak neka lepša vremena za sve naše teške trenutke koji nas trenutno obuzimaju

  • 0

Vojislav Ilić je baš slabo mario za učenje - školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. 

I ne, on nije završio kao probisvet, kao neko ko ne ume da se lepo izrazi ili očijuka besciljno po ulicama svog rodnog Beograda, u kojem je došao na svet 1862. godine

Ne. 

On se vrzmao oko književnika i pesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, pa se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri, Tijanom.

Išao je u bugarski rat, i to kao dobrovoljac 1885. godine, a 1887. je stupio u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namešten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postao je pisar Ministarstva unutrašnjih dela, a 1893. vicekonzul u Prištini, po sopstvenoj želji da ide na Kosovo.

Međutim, njegovo slabo zdravlje ga primorava da se vrati u Beograd gde je uskoro i umro - 1894. godine, u svojoj 32. godini života.

A šta je sve uradio Vojislav za svoje 32 godine - on je, bukvalno, napravio presudnu prekretnicu u srpskoj poeziji. Do njega su svi pisali puni romantičarskog ushićenja, a onda je Ilić svoje reči zauvek oslobodio ushićenja toplog romantizma i najavio realizam.

Ilićeva poezija je bila toliko nova svojim motivima i toliko lepa u svom skladu i izrazu da je on u svom pre svega kratkom životu stekao neverovatnu slavu i izvršio istorijski uticaj na mlade pesničke generacije. 

Stoga vas podsećamo na ove stihove o prijateljstvu:

Poslanica prijatelju 

Ima dana i časova kad te ništa ne veseli,

Kad ti srce i ne žali, i ne ljubi, i ne želi,

Kad ovlada mračna pustoš u dubini tvojih grudi,

Kad ti pogled besmisleno u daleke ravni bludi –

A težak se otme uzdah, i tvoje se čelo smrači,

I ti ne znaš u tom času ni otkud je, ni šta znači.

Prijatelju, tako isto mojim grud’ma pustoš vlada,

I na moje bledo čelo hladna neka senka pada.

Ja uveče dižem pehar i nazdravljam njime zori,

Dah studeni da odagnam, dah koji mi dušu mori,

Ispred koga svetla radost i nebeska gine nada

Kao cveće, koje vene kad studena jesen vlada.

Da, jesen se približuje… Na vrtove mojih dana

Magluština tiho pada, jer dolazi jesen rana.

Ovaj hladni, čudni vetar, što mi dušu provejava,

To je vesnik koji javlja da dolazi jesen prava.

Pa zar tako?… brzo tako? Zar baš nikad neće doći

One vedre, majske zore, i zvezdane letnje noći?

2

Ko ogromni morski vali, od vekova rasturene,

Rudničke se gore dižu i gube se oko mene.

Sa ruina starih dvora, gde duboka prošlost spava,

Krik jedine, kćeri mraka, nemu pustoš oglašava.

Razorene stoje kule nad gomilom od kamenja.

Kao hladni spomenici izumrlih pokolenja.

Tako gine sve i pada u vekove i vremena,

Tako samrt uništava silna carstva i plemena!

Ah, kakve li behu strasti, kakve borbe, kakva mnenja,

Na kojima sad počiva duh sumornog razorenja –

I u hladu ruševina, kao cveće zaborava,

Mahovina mirno raste, i visoka, gusta trava?

Ali jedan stari gavran, nad kulama što šestari,

Pričao mi o tim ljud’ma zanimljive neke stvari.

Kad jedared bude dokon i prebrine svoje brige,

On će sve to da prikupi i odštampa u tri knjige.

Prvoj biće naslov: prošlost, a već drugoj dok se seti,

Al’ će treću svoju knjigu tiranima da posveti. –

3

U njojzi će dokazati: da sadašnjost služi njima,

Al’ budućnost samo sudi, jer pripada narodima…

O, ala će mnoge tice da podignu silnu graju

Kad nabave ovu knjigu i kada je pročitaju!

To je, zbilja, malo teško što će knjige biti skupe,

Al’ orlovi pristali su da pretplatu oni kupe.

To će biti u proleće, kad se vrate silni ždrali,

Kad procveta rosno cveće i zašume bistri vali;

Kad prestane hladna zima, što nas tako dugo mori,

I odjekne slatka pesma u slobodnoj srpskoj gori;

Kad prohladni, blagi vetrić sa toplije duhne strane,

I veselo pirkajući zaleljuja guste grane.

Ali tada, prijatelju, biće sede naše vlasi,

Naš će život biti plamen polagano što se gasi.

No u praznik obnovljenja ako samrt htedne doći,

Mi ćemo se zagrliti na dverima večne noći:

I poslednja pesma naša nek slobodu oglašava,

Što svečano, kao feniks, iz pepela vaskršava!

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA