≫ 

Tri boemske pesme Đure Jakšića zbog kojih se otvara rakija: Spasavamo zaborava bisere srpske kulture

Bio je jedan od naših najvećih boema među pesnicima, i jedan od najvećih pesnika među boemima, legenda beogradske ulice za života, legenda i nakon smrti, čovek koji do dana današnjeg ne izbija iz Skadarlije, koju krasi njegova statua ispred njegove bivše kuće

  • 0
Kafane u Kikindi Nekadašnje kafane u staroj Kikindi. Telegraf.rs/hroničar Dragoljub Badrljica

Da li se sećate, kada smo pre dvadesetak dana prvi put u ovom mini-bloku tekstova o Đuri Jakšiću (1832—1878) pominjali anegdote iz njegovog života, one priče da je rodoljubivu pesmu „Otadžbina“ („I ovaj kamen zemlje Srbije, što preteć’ suncu dere kroz oblak“), koju je u dogovoru sa izdavačem imao da dostavi u naznačenom roku, napisao tik pred istek tog roka, na masnom papiru u kojem je bio umotan burek, koji je prethodno kupio i smazao, i to ni manje ni više nego, legenda kaže, za kafanskim stolom?

Ili možda pamtite onu anegdotu iz gostione (da, tokom 19. veka govorili smo „gostiona“, ne „gostionica“) gazda-Gašpara na Savi, gde je Đura voleo da dođe i da uživa, i gde je svom poznaniku, kojem se požalio da nikako sebi ne može da ugodi, objasnio to na sledeći način: „Još po ručku sišao sam ovamo da se sunčam i pijem belo vino sa kiselom vodom, ali nikako da ugodim da istovremeno popijem i vino i vodu, pa da idem. Pretekne mi vina – ja naručim vodu. Posle mi pretekne vode – ja naručim vina. Tako nekoliko puta i evo, još nisam ugodio“?

Ili se sećate onoga kad je, posle celodnevnog apstiniranja, svratio uveče do „Tri šešira“, kafane koja je bila jedna od onih koje je nazivao „vinskim vrelom“, i već s vrata počeo da deklamuje stihove: „E, nasuvo kad si, Đuro / Ceo ovaj dan izurô, / A tu smo pred ’vinskim vrelom’ / Častiću te okom celom“?

Elem, sve navedene anegdote, kao i većina nenavedenih koje ste u pomenutom tekstu mogli pročitati, relevantne su zbog Jakšićevih boemskih pesama koje smo danas izabrali za rubriku „Spasavamo zaborava bisere srpske kulturne baštine“, a u sve u sklopu obećanja da ćemo se ovim slavnim našim slikarom i književnikom posebno baviti tokom narednog perioda, posebno njegovim istorijskim pripovetkama, mada ne isključivo, što smo pre dve nedelje odmah počeli da ispunjavamo (ako niste pročitali Đurinu pripovetku „Nevesta“, smeštenu u nemanjićku Srbiju, preporučujemo Vam da to uradite), ali sad odlučili da presečemo s tri manje poznate njegove pesme, dok ćemo se pripovetkama, ali i slikama, vratiti u narednom periodu.

Đura Jakšić Mural Đure Jakšića. Foto: Wikimedia/Dobrislava

Samo jedna napomena pre nego što krenemo. Poslednja pesma, „Mila“, posvećena je lepoj 21-godišnjoj krčmarici Mili Popović, devojci iz Kikinde u koju se pesnik zagledao i kojoj nikada nije imao hrabrosti da otkrije svoju ljubav. Priložena slika, „Devojka u plavom“, upravo je njena, izgleda izrađena po sećanju, pošto ju je slikar toliko puta za kafanskim stolom nacrtao, da je znao napamet njen lik. Nemojte da vas ton pesme prevari; nije Mila umrla pa njena dve godine mlađa sestra Ana mora da služi mušterije, već je samo otišla u goste na desetak dana, ali se to Đuri, uplašenom da se nikada neće vratiti, činilo kao večnost. Ali o tome opširnije drugi put.

NA NOĆIŠTU (1857)

Studena me kiša šiba

Već vasceli dan;

Oj, primi me, krčmarice,

U tvoj lepi stan!

Savu, Mlavu i Moravu

Prelazeći ja,

Tebe sam se zaželeo

I lakoga sna.

Natoči mi čašu vina

Iz podruma svog;

Poljubi me, zagrli me,

Pomog’o ti Bog!

Skadarlija, Đura Jakšić, kuća Đure Jakšića Statua Đure Jakšića ispred njegove kuće u beogradskoj Skadarliji. Foto: Marko Todorović

KROZ PONOĆ... (1862)

Kroz ponoć nemu i gusto granje

Vidi se zvezda tiho treptanje,

Čuje se srca silno kucanje; —

O, lakše samo kroz gusto granje!

Tu blizu potok daljinu para,

Tu se na cveću cveće odmara,

Tu mene čeka ašikovanje; —

O, lakše samo kroz gusto granje!

Pašću, umreću, duša mi gore,

Rastopiće me do bele zore,

Ko grudu snega vrelo sunčanje; —

O, lakše samo kroz gusto granje!

Devojka u plavom, Đura Jakšić, Srpsko slikarstvo, Istorija umetnosti „Devojka u plavom“, Đura Jakšić, 1856. Foto: Wikimedia Commons/Gmihail

MILA (1856)

„Vina, Milo!“ — orilo se,

Dok je Mila ovde bila.

Sad se mila izgubila:

Tuđe ruke vino nose.

Ana toči, Ana služi,

Al’ za Milom srce tuži.

Nema nama Mile više!

Ono malo veselosti,

Što imaše dobri gosti,

To kod Mile ostaviše.

Ana toči, Ana služi,

Al’ za Milom srce tuži.

Iz Milinih ruku mali’,

— Ma se rast’o bela sveta —

Mesto čaše od bermeta,

Otrova bi progutali.

Ana toči, Ana služi,

Al’ za Milom srce tuži.

Ko da igra? Ko da peva?

Ko da žedni? Ko da pije?

Ko li brigu da razbije? —

Nesta Mile, nesta ćeva!

Ana toči, Ana služi,

Al’ za Milom srce tuži!

Video: Fanovi u transu, kafana gori, Andrija Milošević peva legendarni hit

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA