Igor Drvenkar o nasledstvu Akija Rahimovskog, dolasku u Parni Valjak, dragocenom savetu koji je dobio od Husa

U sklopu jedinstvene koncertne turneje “50”, jedan od najdugovečnijih bendova na ovim prostorima, Parni Valjak će sa beogradskom publikom proslaviti veliki jubilej 50 godina rada na koncertu 16. maja 2026. u Sava Centru.

Tim povodom porazgovarali smo sa pevačem ovog sastava Igorom Drvenkarom. Govorio nam je o koncertu u Sava Centru, kako je došao u Parni Valjak, o Akiju Rahimovskom, kao i o drugim temama vezano za bend i njegov život.

• Igore, dobar dan. Pred nama je jedan veliki jubilej, 50 godina Parnog Valjka. Očekuje nas veliki koncert u Sava Centru u maju mesecu. Da li možete nešto da nam kažete o tom predstojećem koncertu u Beogradu, šta publika očekuje, da li ste već pripremili repertoar, da li će biti gostiju?

Igor Drvenkar: Repertoar pripremamo. Moramo još doneti neke ključne odluke jer dvoumimo se između dvije varijante, ali neću sada previše o tome reći. Naime, veselimo se, naravno, jako dolasku jer zadnji puta smo bili u Beogradu 9. i 11. 2023. u mts Dvorani i tada nam je bilo predivno, koncert je baš onako, baš lijepo prošao, publika je bila predivna. Od tada smo, naravno, na aktivnoj turneji. Mislim da smo prošle godine bili u Nišu i sada pripremamo jedan vrlo zanimljiv repertoar, naravno presjek hitova koji su neizostavni. I pošto je krajem godine izašao novi album, naravno da će se naći i novih pjesama na koncertu.

• Hajde da se vratimo na sam početak. Kako je došlo do toga da postanete pevač Parnog Valjka?

Igor Drvenkar: Pa eto, javi mi se Beri, klavijaturista, i reko' mi je: "E, bok, kao, čuj, je l’ bi ti htio doći na jednu probu da probamo malo zasvirat?" Nije to ništa bilo zvanično audicija ili tako nešto, nego hajde, dođi malo da probamo svirat. Ja sam taman u tom periodu se snimala, ja mislim, nova sezona A-strane i bio sam onako poprilično ovaj aktivan, i ništa, uhvatila me prehlada, pa korona i mi smo otkazivali tu probu tri-četiri puta. To jest, ja sam ju otkazivao, ali evo sa sa dobrim razlogom. I onda sam se javio Beriju: "Ajmo, možemo sutra probat napravit malo, nisam na sto posto, ali ono, mislim, već mi je glupo, osjećam se ne mogu Parnom Valjku otkazivat cijelo vrijeme probe." I tako smo se dogovorili, otišao sam na probu i šta se desilo? Desio se zapravo jedan jedan zanimljiv klik među nama. Mi smo zaista na prvu kliknuli kao ekipa, a nitko se ni sa kim nisam upoznao prije. Naravno, ja njih znam jako dobro cijeli svoj život, ali ono, nisu bili događaji, koncerti, festivali gde bi se mi nekako mogli sresti i upoznat. I ovaj, krenuli smo svirati. Sad, ovo je nešto što znaju često dečki iz benda pričat, kažu da su se počeli, da su im se počeli osmjesi javljat na licima kada smo zasvirali. Ja to nisam vidio jer sam bio totalno da ne zeznem ovaj tekst ili koji dio ide sada ili kako već. No međutim, završila je proba, bilo nam je super, rekli su: "Ajde, daj dođi sutra, dođi prekosutra", dok se to nije pretvorilo u svaki dan. Krenuli smo radit novu pjesmu, tada to nije bila "Moja glava, moja pravila" iako je to prvi singl s kojim smo izašli, tada je to bila "Sad kad znaš", to je jedna pjesma sa albuma koja je bila u totalno nekom drugom aranžmanu koji smo kasnije promijenili. Do jednog trenutka dok nisam bio ovaj u jednom šoping centru, sam šetao i Hus je reko': "Čuj, daj otiđi ovaj, otiđi kod Brka, pa malo prođite detaljnije ove naše ovaj pjesme pa da mi pomalo ovaj krenemo to pripremat za koncertni program." Ja rek'o: "Okej." Iako moram priznat, taj period tih proba je bilo, bilo dosta za mene na neki način stresno jer naravno, došao bih doma i kao pitao bih se da l' je to prava odluka. Mislim, doći na mjesto jednog od najvećih frontmena ovih prostora je stvarno velik zadatak. Ali opet, vratio bih se na probu i tako bi nam bilo super, osjećao bih se ko da smo se, ko da sam se našao sa prijateljima iz kvarta i ajmo svirat, i eto, igrom slučaja to je ParniValjak, igrom slučaja imaju hrpu, hrpu pjesama uz koje smo svi odrastali, zapravo pjesme koje su soundtrack naših života. I tako smo se eto u trećem mjesecu 23. našli sa prvim singlom vani, dok nije došao peti mjesec pa smo pripremili koncertni repertoar i tada je Valjak nastavio valjati.

• Da li postoji eventualno neki strah naslediti Akija? Da li ste imali priliku da upoznate Akija? Mislim, rekli ste da niste imali priliku, kako sam dobro shvatio.

Igor Drvenkar: Strah je apsolutno uvijek prisutan i uvijek nekako prije koncerta ga zamolim da nekako bude prisutan, kako god na koji god način može bit. Mislim, pričamo o pjevaču koji je bio definitivno u emociji nenadmašiv. I da, dobro ste rekli, nisam ga imao prilike upoznat, ali u bendu se toliko priča o njemu, o njegovim dogodovštinama, o njegovim pričama, da sam ga zapravo na neki način i upoznao i to onako jako, jako dobro, baš kao kao neki ko da smo bili neki prijatelji. Imam imam osjećaj da bi se ne znam sada mogli naći i popit onako kvalitetno jedan viski i dobro se ono dobro se ispričat. Postoji strah prije svakog koncerta jer mislim očekivanja publike su naravno velika, kao što sam rekao, Aki je jedan jedini, nezamjenjiv, ali sretan sam što je publika prihvatila to što sam svoj, što im se sviđaju kako izvodim pjesme i što je, naravno, što su sretni što je Valjak i dalje prisutan.

• Da li je eventualno Hus dao neki savet kada ste došli u Parni Valjak, kako biste se što bolje uklopili u celu grupu?

Igor Drvenkar: Osim osim savjeta: "Nemoj imitirati Akija i budi maksimalno svoj", bilo je tu još nebrojeno savjeta koji su iz koncerta u koncert prisutni. Mi svaki put kada završimo, pa uvijek je tu pola sata do sat vremena detaljnog razrađivanja kako je bilo ovo, kako je bilo ovo, kako je publika reagirala na ovo. E, to je zapravo, tu bih se čak vratio na jedan sam početak i jednu ključnu stvar koja mi je bila možda glavni razlog zašto sam se odlučio i priključit samoj ekipi. Naime, kad sam ja njih upoznao i kad su oni, kad smo zasvirali i kad smo sjeli, način na koji su oni pričali kako žele da radimo stvari, kako ćemo napraviti rasvjetu, kako ćemo ovo svirati, ovo svirati... Taj sjaj u njihovim očima, ta strast i definitivno recept koji je pokazao u čemu zapravo tajna gdje leži dugovječnost tog benda, dala mi je odgovore na jako ovaj na mnoga pitanja i rekla: "Definitivno želim živjeti na ovaj način i želim učiti od ovih ljudi koliko god mogu", jer smatram da je to jedna od onih najljepših stvari. Zahvaljujući Parnom Valjku ja živim glazbu više nego što sam ikad prije živio punim plućima i evo, ne mogu biti stvarno ono sretan i zahvalan na tome.

• Parni Valjak ima širok repertoar pesama, veliki broj pesama. Da li vi imate konkretno neku svoju omiljenu pesmu Parnog Valjka, bilo da je poznata, bilo da je nepoznata za širu javnost?

Igor Drvenkar: Pa sad, to obično volim podijeliti na dva perioda. Na period kada nisam bio u bendu i na period kada sam u bendu. Kada nisam bio u bendu, definitivno su tu pjesme koje su mi uvijek bile drage kada bih, ne znam, u srednjoj školi na klupici svirao gitaru, pa bi bila to ne znam "Dođi", "Lutka za bal", "Jesen". A kada sam se upoznao sa repertoarom Parnog Valjka, zapravo sa cijelom diskografijom, uzeo sam si jedan period u godini da preslušam sve albume od najnovijeg do najstarijeg. I našao sam tu puno, puno tih nekih, pa ajmo ih nazvat skrivenih dragulja koji možda nisu nužno postali mega hitovi, ali su stvarno prekrasne pjesme. Jedna od tih je pjesma "Zapjevaj" sa albuma "Zastave" i jedna meni draga pjesma koja bi se potencijalno mogla naći na koncertnom repertoaru je "Nemirno more".

• Da li, između ostalog, da li pišete pesme? Da li biste voleli da nešto napišete, da imate taj, da stavite neki svoj pečat kao tekstopisac u okviru benda Parni Valjak, da predstavite publici, ili ste već to odradili?

Igor Drvenkar: Pa kao mlađi sam dosta pisao pjesme i za sebe i za druge, ali ovaj, zaljubivši se u kazalište i u samu nekakvu izvedbenu umjetnost, postao sam više, ajmo reći, interpretator pjesama. I jako dugo nisam napisao neku pjesmu, iako ne znam, evo baš danas ujutro se vozimo ovaj u kombiju i pao mi je jedan vers na pamet pa sam ono zapisao. Cijelo vrijeme to sastavljam, ali upoznajući Husa shvatio sam koliko je teško iznijeti tu unutarnju duboku emociju pred druge. Tako da vjerujem da će mi trebati jako puno vremena da sastavim možda neke neke pjesme da ih konačno mogu možda i samom bendu prezentirati. Tako da evo, u ovom trenutku ne znam hoće li biti baš mojih pjesama, a možda hoće, možda ne.

• Tokom vašeg dolaska u bend, eto Parni Valjak je imao mnogo koncerata. Da li pamtite neki koncert koji vas je baš privukao nekom atmosferom, bilo gde gde ste svirali?

Igor Drvenkar: Pa mislim, koncert koji nikako ne mogu zaboraviti je prvi koncert sa Parnim Valjkom u Zadru, kada smo krenuli svirati. To je jedan možda ono najstresniji, kad kažem stres, mislim na onaj pozitivni naravno stres, najstresniji period jer nisam ništa spavao, nisam ništa jeo tih dana. Ajme, to je bilo toliko baš jedan ogroman koktel emocija. Publika kad je došla, prvi izlazak... Znam dan-danas, hvala Bogu imam snimke ovaj sa tog koncerta i znam ih pogledati i sjetiti se tih ovih emocija. A definitivno jedan od velikih koncerata koji mi se urezao u život je Arena Zagreb koju smo radili krajem prošle godine. Da budem jasan, ja svaki koncert držim jednako važnim i za svaki koncert mi je jednako velika odgovornost i trudim se jednako, jednako dati u to. Ali Arena Zagreb je bila nekako kruna ovog novog poglavlja u koje smo krenuli. I taj prvi izlazak pred publiku, otvarali smo sa pjesmom "Ljubavna" i jedva sam se suzdržao od od suza. Dvorana je grmila i to je bilo toliko... ma mislim, jedan ogroman koktel emocija. Teško je to teško je to opisati. Trebalo mi je poprilično dugo da dođem sebi nakon tog koncerta koji je, naravno, bio apsolutno predivan i uživali smo maksimalno.

---

• Nastupali ste i u Beogradu više puta, Bitefartcafe, mts Dvorana između ostalog. Eto, kako pamtite te nastupe konkretno u Beogradu i kako vam se u principu sviđa Beograd kao grad? Da li ima nešto, neki poseban deo Beograda koji vam se sviđa?

Igor Drvenkar: Pa evo, ovaj kada smo krenuli sa svirkama, odlučili smo krenuti sa manjim klubovima, manjim dvoranama, pa tako se na našem popisu, ajmo to tako nazvat, našao i Bitefartcafe koji mi je bio apsolutno fenomenalan. Dva dana smo tamo svirali. Ovaj, volim klupsku svirku u smislu to je onaj rock and roll, znoj i bliski odnos sa publikom u kojem maksimalno uživam. I odmah druge godine smo radili MTS dvoranu, predivna dvorana, predivna publika. Ja, da budem jasan, nisam nikad prije bio u Beogradu, prvi puta sam zapravo u Srbiji i dobio sa Parnim Valjkom. I tako da je meni sve još uvijek novo. Ne bih mogao sada trenutno izdvojiti nikakvo nikakvo posebno mjesto, osim ljudi koji imaju apsolutno ogromnu srčanost i veliko gostoprimstvo kojem se uvijek, uvijek veselim vratit. Tako da za najdraža mjesta trebaće mi još malo vremena da istražim i da prošećem, a evo, možda će to biti Sava Centar, ko zna.

• Kako reaguju ženski fanovi na vaš repertoar? Pretpostavljam da žene obožavaju Parni Valjak.

Igor Drvenkar: Pa to bi trebalo njih pitat. Ne bih znao na to odgovorit. Generalno, prijem publike je lijep i to je nešto na čemu sam najzahvalniji, pogotovo kad završi koncert, poruke koje primam u kojima su pune podrške i zahvalnosti jer smo ih eto odveli na neka lijepa mjesta u sjećanju, a naravno i mladu publiku koja se upoznaje sa nekim pjesmama koje možda nisu još čuli. Mislim generalno, generalno je stvarno lijepo. Tako da, ali ovaj odgovor ću ipak prepustiti njima.

• Parni Valjak ima veliki broj pesama i sve te pesme treba naučiti. Da li se nekad dešava da zaboravite tekst pesama, da imate neku tremu ili šta već na nastupu? I kako se onda izborite sa tim problemom?

Igor Drvenkar: Naravno. Pa desilo se, uostalom, i sada, radili smo ovaj koncert u Osijeku i svirali smo pjesmu "Vrijeme ljubavi"... pardon, "Kada me dotakne". U jednom dijelu sam totalno doživio mali ono blok, kao: "Šta sad, šta sad ide?" Pa ništa, malo sam zamuljao. Mislim, to je živi dokaz, mislim nismo mi roboti, naravno svima nam se dogodi, a i publika uvijek to vrlo simpatično prihvati.

• Ko je po Vama eto Igor Drvenkar? Kako biste sebe opisali?

Igor Drvenkar: Pa za početak ja sam introvert koji jako puno voli vrijeme ulagat u raznorazna istraživanja, čitanja... Volim tjelovježbe, volim raditi na vokalnim vježbama. Volim igrat PlayStation, to mi je to mi je isto jedan dobar ispušni ventil. Jako volim kazalište, posebice uloge negativaca, one su mi jedan jako dobar izazov. A sad, najteže je opisat samog sebe. Ja mislim da sam strastven u životu i onome šta radim, a evo, neka pričaju o meni oni koji me znaju.

• Pošto ste eto čovek od muzike, šta volite da slušate ovako privatno pored eto Parnog Valjka?

Igor Drvenkar: Pa mislim da sam stara duša i tu tu sam se definitivno najbolje našao baš baš sa bendom. Volim dobar rock and roll, country, blues. Odrastao sam možda po uzoru na Toma Jonesa, on mi je uvijek bio onako jedan dobar primjer i vrlo interesantan pjevač. Naravno, uvijek neizostavne vokale poput Micka Jaggera, Stevena Tylera, Bon Jovija... Ovaj, Briana Johnsona iz AC/DC-ja. Mogao bih sad nabrajat ono, mislim to to je sva jedna glazba koja koja me jednostavno onako ispunjuje. Volim emociju koju koju nosi, energiju koju ima, ali možda najviše bih se onako bi se našao u tom nekom blues countryju.

• Pomenuli ste kazalište, odnosno pozorište. Ovaj, da li biste se možda vratili eto toj nekoj glumi, da ponovo glumite eventualno u nekoj pozorišnoj predstavi ili negde negde drugde, na primer u nekoj seriji, nekom filmu?

Igor Drvenkar: Pa ne moram se vraćati jer nisam to ni napustio. I dalje sam ovaj u glumi, u kazalištu. Naime, imam trenutno tri aktivne predstave. To je uloga Poncija Pilata u "Jesus Christ Superstaru", uloga Zvijeri u "Ljepotici i Zvijeri" i Javert u "Les Misérables" u "Jadnicima". Ovaj, bend me podržao u tome, što mi je bilo jako važno, jer to je jedan potpuni kontrast nastupima na koncertima i svirci sa bendom. Volim zalaziti u taj svijet mašte i likova, kao dijete sam bio uvijek nekako u svojoj glavi ovaj kada bih sa roditeljima išao u goste, nisam bio onaj razigrani klinac, nego sam uvijek onako sjedio i razmišljao o svom, ne znam, negdje živio u nekom paralelnom svijetu u glavi. I baš kazalište mi je to omogućilo u stvarnom životu, zato to i volim raditi. Tako da ovaj, također se nadam evo nekim i novim ulogama. Sumnjam za seriju i film, nije mi to toliko ovaj napeto ko kazalište, jer uvijek u izvedbi volim taj nekakav, ajmo to tako reći, živi organizam koji radi. Predstava ima tu neku cijelu cjelinu koja ide u komadu kao i koncert, pa to volim. U filmu se nisam okušao, pa možda zato kažem da ne bih, al' nikad se ne zna.

• Da li postoji neki kontakt da dođete sa vašom predstavom u Srbiju eventualno, da odigrate ili ne?

Igor Drvenkar: Pa evo to to ne znam. Ne znam da l' kazalište ima tako nešto u planu. Znamo raditi nekad gostovanja, bili smo u u Brnu, bili smo u u Puli, ali evo, evo ne znam.

• Eto i za sam kraj, možete mi reći koji su vaši dalji dalji planovi, da li planirate neke nove pesme, neki novi album?

Igor Drvenkar: Pa evo, album je tek izašao tako da smo definitivno posvećeni promociji novih pjesama sa albuma. Posvetićemo se turneji koja nam je koja nam je zapravo tu. Evo, 14. 3. smo u Stožicama, pa nam dolazi ovaj Sava Centar. Volim reći da sam više prisutan u onom nekakvom trenutku, pa onda kad pogledam kalendar i vidim aha, tu smo, onda idemo to planirati.

• Imate li neku neostvarenu želju možda?

Igor Drvenkar: Neostvarenu želju? Ma mislim da čovjek cijeli život treba sanjati. Moja jedina želja u životu je biti vječan kao bend i doživjet godine, one lijepe godine, i dalje radit najstrastvenije ono što najviše volim, a to je pjevat i nastupat.

• Igore, hvala vam puno. Sve najbolje i srećno na koncertu.

Igor Drvenkar: Hvala vama, hvala puno.

(Telegraf.rs)