Telegrafov put busem do Trabzona od 2.100 km za 33 sata uz Miroslava Ilića, bugarske hitove i pratnju policije

Poprilično sadržajan dan je ostao za nama, dok se pripremamo za ono glavno

  • 0
Put za Trabzon Foto: Telegraf

Ljubav ne zna za granice. Ona dolazi sad i odmah, daje mnogo, ali i traži isto toliko zauzvrat. Tako sam se i osetio prilikom poziva i ponude da putujem u Trabzon na meč koji Crvena zvezda igra u drugom kolu kvalifikacija za Ligu Evrope (četvrtak 18.45). Šta ta ljubav zna šta je 2.100 kilometara i 33 sata vožnje...

Kao neko ko je odrastao sanjajući i maštajući upravo o ovakvim situacijama, o putovanjima u razne gradove i gledanje fudbala, još ako je moguće gledati neki srpski klub, doslovno životna idila. Zbog toga je poziv urednika i pitanje, "Da li ti se ide u Trabzon?" Odmah naslutio na pozitivan odgovor, ali...

Ono što nisam uračunao tad jeste i činjenica da ću više od jednog čitavog dana provesti u autobusu jer se radilo o putu od čak 2.100 kilometara, preko Bugarske, pa sve do Turske i do samog istoka. Ipak, mlad sam, šta je to za mene.

Tako je i bilo, uz odličnu "postavu" u tom istom autobusu, put je ostao samo na "težak na papiru".

FK Crvena zvezda Jedan set pre polaska na put dug 2100 kilometara Foto:Telegraf

Polazak - početna euforija, dolazak 1h pre vremena i bugarska muzika začinjena Miroslavom Ilićem

Prvo putovanje, ona bojazan da li će sve ispasti kako treba, kao i činjenica da apsolutno ništa ne znam o samom putu su dosta uticale na moje rasuđivanje situacije, pa sam zbog toga na Marakanu stigao u 19h, iako je put bio zakazan za čitav sat kasnije. Da stvar bude gora, nalazim se na nekih 15-ak minuta od samog stadiona.

Ipak, naučen pređašnjim iskustvima, smatrao sam da činim pravu odluku. Sekundi su tada postajali teški kao sati, sve do onog trenutka kada su počeli da pristižu i ostali novinari, tada sam uvideo da će ovo biti jedno sjajno putovanje.

Krenuli smo u divnom raspoloženju za koje su bili zaslužni i vozači koji su upitali - da li vam smetaju narodnjaci?

Početak koji obećava.

Negde oko 02.00 smo prešli granicu sa Bugarskom, te je već tu moralo da dođe do podsećanja na neke od najvećih hitova ove zemlje, i ne, ne mislim na popularnog "Vaska žabatu", nego na neke "evergrin" pesme ove zemlje.

Sam prelazak granice, kao i putovanje od tada već šest sati, uz mrkli mrak, uzeli su maha i naterali su me da sklopim oči po ulasku u ovu zemlju i otvorim ih tek na narednoj granici kada smo praktično već stigli do Turske.

Ulazak u Tursku - čekanje od 2 sata na granici, a i novo vreme za još jedan "kunt" uz dobar "has"

Nije moglo da prođe sve tako dobro, nije bilo sve idealno, pa smo na granici sa Turskom ostali preko dva sata zbog autobusa i turista koji su išli iz Bosne i Hercegovine.

No, čak i ta pauza na granici je bila dobra za nas, nastavile su se priče, šale i pošalice na račun svih u tom autobusu. Plenilo je sve tom pozitivnom atmosferom koja je pomagala u tome da se ne misli na put.

Konačno, prešla se i ta granica, što je značilo i vreme za novi odmor i spavanje jer je pred nama ostalo još preko 1.000 kilometara puta.

Posle nove dremke, konačno je došlo vreme i za nekakav "has". Naravno, kako drugačije nego na jednoj od pumpi na koju smo stali na pauzu.

Imali smo priliku da se zadesilo u nekakvoj vrsti "menze", gde smo imali priliku da za razumnu (dosta jeftinu) cenu izaberemo nešto od dosta vrsta jela. Ne znam šta sam jeo, radilo se o mesu i bilo je izvrsno - to je jedino što je bitno.

Tada smo već stigli i do Istanbula, koji smo videli samo sa autoputa.

Iako samo sa autoputa, to nas nije sprečilo da vidimo velelepni stadion Galatasaraja, koji prelepo izgleda spolja.

Ono što nas je još fasciniralo jesu i naslovi u novinama, Trabzonspor, aktuelni šampion, poražen je od Adanaspora sa 3:2, što je bio dovoljan alarm da se u svakom štampanom izdanju nađe poneki tekst, naslov i uzvičnik.

Ovo sve obećava...

Dolazak nadomak Trabzona - Zanimljive vlažne maramice i policijska pratnja

Put se već pomalo i otegao, nije se moglo više izdržati u autobusu pa su i pauze postajale sve češće. Izlazili smo na skoro svakoj trećoj ili četvrtoj pumpi i iz dosade gledali da li mogu da nam ponude nešto zanimljivo, neki turski slatkiš.

Tako u moru tih pumpi naišli smo na jednu koja je imala zanimljivu ponudu vlažnih maramica. Naime, na nekih 200 kilometara od Trabzona, naišli smo na vlažne maramice sa grbovima Galatasaraja, Fenerbahčea i Bešiktaša.

Prodavac na veoma lošem engleskom nije dozvolio da pogledamo šta ima unutra i da li se radi o najobičnijim, ali nije ni neka žalost.

Nastavio se put, već je uveliko pao mrak, sat je otkucao negde iza ponoći, što je značilo jedno - vreme za novi kunt, onaj poslednji pred dolazak.

Naslonio sam glavu na prozor i samo gledao sve ono šta smo prolazili, čitao sam turske nazive i tako utonuo u novi san... Nedugo zatim, probudila me graja autobusa, što je značilo da stižemo u naš "Zorlu grand hotel".

Kako se hotel nalazi u samom centru, teško je bilo našim autobusom snaći se, pa je i policijska pratnja uspela da nas provede do neke od ulica.

Malo, po malo, snašli smo se, stigli u hotel i posle više od 33 sata bili spremni da utonemo u novi, dosta lepši, san i da se spremimo za predstojeće izazove.

Kako bi rekao Džim Keri u svom čuvenom filu "Trumanov šou" - Dobro jutro, dobar dan i dobro veče.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA