ORVEL ILI HAKSLI? Ko je bolje predvideo budućnost?

Američki teoretičar medija i kritičar kulture Nil Postman u knjizi "Zabavljajući se do smrti: Javni diskurs u dobu šou-biznisa" poredi vizije budućnosti dvojice književnika Džordža Orvela i Oldusa Hakslija u njihovim antologijskim delima "1984" i "Vrli novi svet". Poređenje će vas ostaviti bez daha

  • 19
Džordž Orvel, Oldosa Haksli Foto: Wikipedia/Khutuck, BNUJ

Veliki književnici i vizionari Džordž Orvel i Oldus Haksli u svojim remek delima "1984" i "Vrli novi svet" opisali su svaki na sebi svojstven način našu sadašnjost, a njima ne tako daleku budućnost.

O tome koji je i zašto od njih dvojice bio u pravu istraživao je pre dve i po decenije čuveni američki teoretičar medija i kritičar kulture Nil Postman u knjizi "Zabavljajući se do smrti: Javni diskurs u dobu šou- biznisa".

Nil Postman pre svega primećuje kako u Orvelovoj budućnosti totalitarni vladajući režim ograničava individualna prava, dok se u Hakslijevoj ljudi dobrovoljno odriču svojih prava, da bi se predali užitku, prenosi paradoksija.blogspot.com.

Orvelov Veliki brat, naime, nameće svoj autoritet i represiju spolja, dok se kod Hakslija ljudi svojevoljno lišavaju svoje autonomije, zrelosti i istorije.

Ljudi će po Haksliju uništiti sebe time što će zavoleti tehnologije koje razmišljaju umesto njih! Prihvatajući nepotrebno kao sastavni deo svakodnevice, ugušiće tako ono što je značajno. U moru informacija, ono bitno i korisno postaće jednostavno - nevidljivo!

Postman između ostalog u knjizi navodi i primer prema kojem su prvih petnaest predsednika SAD verovatno mogli da šetaju ulicom, a da ih prosečan građanin ne prepozna. Ali, zato je isti taj prosečni građanin naizust znao šta je koji od tih predsednika pisao ili propagirao.

Nasuprot tome, danas, imena predsednika (ali i daleko manje značajnih ličnosti), kao prvu asocijaciju pre svega izazivaju vizuelni odgovor (slike sa TV-a), a veoma malo njihove reči!

Nekada se postavljalo pitanje "Da li televizija oblikuje našu kulturu ili je samo oslikava?" Ovo pitanje je vremenom izgubilo smisao, jer je televizija zapravo postala naša kultura!

Nil Postman, humanista, teoretičar medija i kritičar kulture umro je 2003. godine. Njegova knjiga "Zabavljajući se do smrti: Javni diskurs u dobu šou-biznisa" prevedena je na desetak jezika i prodata u više od 200.000 primeraka širom sveta.

Povodom dvadesetogodišnjice prvog izdanja 2005, Postmanov sin je objavio reizdanje ove knjige koja se smatra jednim od najznačajnijih dela Ekologije Medija.

(K.V.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Dragana

    22. jun 2014 | 00:17

    Bili su u pravu i jedan i drugi. Oni koji su ih citali, znaju...

  • Александар Џунић

    22. jun 2014 | 05:20

    Хакслијев роман почиње са описом лабораторије, где се на људским ембрионима врши интервенција у смислу контролисаног оштећења ткива, којом се подешава ниво интелекта. Искључиво се рађају бебе "у епрувети", јер је рађање нешто "прљаво и одвратно". Касније, у скалду са наметнутим нивоом интелигенције, сви носе униформе различитих боја од повлашћених, до потлачених. Сиротани, којима западне сива одећа су на дну друштвене лествице и раде послове најниже категорије. Ова врста сегрегације је нешто што је одавно присутно кроз облик понижавања, ниподаштавања и експлоатације на расној, верској, националној и полној основи. Подсетите се идеје о чиповању. Од када је света и века, робовласништво је само мењало форму и име, али се смисао никада није у суштини променио, осим у појединим детаљима, који га заправо и маскирају. Увелико осећамо на сопственој кожи да се из појединих центара моћи кроји светска политика. На страну злоупотребе, помислите само какво је то оружје у рукама моћника, који су тренутно на тој позицији, а доказано немају хумане намере. Генетски инжењеринг ће бити остварење прве главе Хакслијевог романа, све остало се дешава само по себи. Орвелов роман представља опис тешког, али релативно лакше уочљивог проблема. Када је зло изван нас, ми се како тако мобилишемо имамо јасан циљ против чега се боримо. Еквивалент би биле заразне болести, против кога устаје имуни систем, па ком обојци, ком опанци. У случају Хакслија, овде се ради о болестима генетске природе, односно аутоимуним болестима, па тако организам се урушава због сопствене грешке у систему или збуњени одбрамбени систем, "терорише" сопствено ткиво. У сваком случају, ваља се пелцовати од оба зла, па тако вреди прочитати оба романа с времена на време.

  • Nety

    22. jun 2014 | 00:24

    Tek ce ljudi videti kako ce ih unistiti zadovoljstvo, lenjost, pasivnost... Najbolji primer je SAD dekadencija.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA