ISPOVEST SRBA KOJI PRODAJU SVOJE USPOMENE ZA HRANU: Pročitajte potresne priče naših sugrađana koje će vas RASPLAKATI (FOTO)

- Najteže mi je palo kada sam skidala prstenje sa ruke i prodavala, uspomenu na rođendan, na prvu platu…Odlazile su jedna za drugom sve one stvari koje su mi značile - napisala je Suza

  • 17

Nakon jučerašnjeg teksta KAD PRITISNE MUKA: Srbi rasprodaju svoje poklone i uspomene da bi imali za hleb (FOTO) o pojavi da Šumadinci iz ruke, na ulici, rasprodaju igračke svoje dece, posuđe i svoju odeću da bi kupili hranu, u komentarima ispod teksta osvanulo je nekoliko potresnih ispovesti! Očigledno je da ovakvih slučajeva ima mnogo u celoj Srbiji.

Ispostavilo se da je tačno da je u pitanju "nevidljiva" sirotinja, ljudi koji i od najbližih kriju da pokućstvo prodaju za hleb. Oni koji su tekst pročitali otvorili su dušu sakriveni iza izmišljenih imena, ali sa bolnom potrebom da se nekome požale, kada se već stide da to učine pred prijateljima.

Jedna od ispovesti počela je sa "Sad ste se setili" osuđujući novinare što o ovakvim stvarima gotovo i da ne pišu jer jasnih podataka o tome nema.

- Sad ste se setili. Stvari iz kuće sam počela da prodajem još 1993. godine na buvljaku, prodajući teško kupljene knjige. Strašno je kada sve ono što ste decenijama teškom mukom kupili, odvajajući od usta, morate da prodate budzašto da bi preživeli.

Printskrin: Telegraf Printskrin: Telegraf

- Sve što imate u kući gledate kao robu koju bi prodali za hranu što je sve teže zbog komunalnih policajaca koji smatraju da, prodajući uspomenu koju ste čuvali decenijama za parče hleba, ugrožavate privredni integritet zemlje. Sada sa "ponosom" mogu da kažem da više nemam ni jednu knjigu u kući, jer sam sve prodala na buvljaku ili preprodavcima knjiga. Zadnjih nekoliko "kilograma" najdražih knjiga sam prodala za tri dinara po kilogramu da bih skupila celih 10 dinara za "mali somun" i preživela još dva do tri dana - piše žena potpisana kao Nina Jerković.

Ona je čak imala potrebu da se pravda što ima računar i internet. Objašnjava da je njen kompjuter star 10 godina i da ga je dobila na poklon od dece prijatelja.

Printskrin: Telegraf Printskrin: Telegraf

- Struju mi plaća sestričina, a sramota me je da joj kažem da nemam za hranu. Ona mi daje i bežični internet. Jedini razlog zašto nisam prodala računar je što je toliko bezvredan da niko nije hteo da ga kupi, piše ova žena stideći se što je sebi dozvolila ovaj "luksuz", jedini prozor u svet.

Žena potpisana kao Suza takođe piše da je nekoliko puta bila prinuđena da proda ono što je za nju imalo sentimentalnu vrednost.

Foto: Telegraf Foto: Telegraf

- Najteže mi je palo kada sam skidala prstenje sa ruke i prodavala, uspomenu na rođendan, na prvu platu…Odlazile su jedna za drugom sve one stvari koje su mi značile… A onda sledi period utehe, sve su to mrtve stvari. Jednoga dana, kupiću sebi nešto drugo…ali nisam. Po svoj prilici i neću. Idemo dalje, piše Suza reči koje gone suze na oči.

Foto: Telegraf Foto: Telegraf

U ovim ispovestima treba uzeti u obzir da ih pišu ljudi koji, na ovaj ili onaj način, imaju računar i internet, što otvara pitanje - kako živi sirotinja koja nema ništa od navedenog, imaju li oni još uvek u kući šporet, frižider, tanjire, stolice.

(Marija Raca)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Suza

    16. avgust 2015 | 21:33

    Sto se tice mog komentara koji ste objavili, moram da dodam, da se zivot poigrao ne samo samnom, vec sa svima koji su u ovoj zemlji dozivljavali turbulenciju zadnjih 25 godina. Svako ko je ostao dosledan sebi, svojim stavovima i svim silama se trudio da ostane posten, na zalost izvukao je deblji kraj. Mozda je moja zivotna greska ipak bila sto nikada nisam bila clan ni jedne stranke, sto sam uvek govorila ono sto mislim, bez obzira na posledice. Ostala sam bez mnogo dragih ljudi i divnih uspomena u zivotu, ali su mi ostala secanja i cist obraz. To se ne prodaje.

  • MM

    16. avgust 2015 | 20:37

    Zivim u Melburnu i primorana sam da prodajem sve sto imam da bih prezivela. Kada sam obolela, muz je nasao drugu i otisao. Odneo sve iz kuce, kauce, frizider, tv, sto... Ostala sam sa cerkom od 10 godina. Dok smo primale alimentaciju, mogle smo da platimo i poneki racun a od socijalne pomoci placam stanarinu. Nesto malo hrane nekad dobijemo, ali to je samo za par dana u mesecu, za ostale dane, ako ne prodam nekoliko stvari iz kuce, mi nemamo nista da jedemo. Prstenje i ostalo zlato je davno otislo. Na moju srecu ovde ljudi isto kupuju polovne stvari. Boga molim da mi bude bolje, da mogu barem nesto da zaradim. Ne samo da sam u velikoj depresiji, nego imam i visok pritisak, dijabetes i srcane probleme. Juce sam prodala cebe da bih kupila lekove za pritisak. U Srbiju ne mogu da se vratim, jer bivsi muz ne dozvoljava da cerka izadje iz Australije. Moja sva rodbina je u Srbiji i nikoga nemam ovde, samo nas dve. Tamo nismo bile 13 godina.nisam videla roditelhe, a oni ne mogu da dodju ovamo. Zato razumem te ljude u potpunosti sto moraju prodavati sve sto imaju, a ovo vam pisem da vidite da i u svetu isto ljudi rade.

  • ljubica

    16. avgust 2015 | 21:09

    VI NEMATE POJMA ŠTA JE KRIZA JOŠ SLAVITE ROĐENDANE SLAVE SVE PO PAR DANA 2OO LJUDI TO JE ZA NAS U HR TJ EVROPI NEZAMISLIVO JELI SE NEMA STRUJU NE PLATI VIŠE OD 50E DUGA EVO ODMAH ISKLJUČENJE PA PLATI PONOVO UKLJUČENJE OPOMENE NE ŠALJU NEGO ODMAH OVRHE PA PONOVO PLAĆAJ NJIHOVE TROŠKOVE TAKO JE U NAPREDNOM KAPIZTALIZMU NE ULAZITE ĐAVOLU POD ŠAPU BAR IMETE HRANE I KVALITETNE ZNAM JELI ČESTO DOLAZIM JOŠ SE LJUDI SMEJETE TEŠKO JE JOŠ JE DOBRO KAKO ĆE BITI KAD DOĐETE U DEMOKRATE CENE I REZIJE EVROPSKE A PLATE BALKANSKE ŠUTITE JOŠ JE DOBRO DRAGOCENOSTI SU DAVNO OTIŠLE A VIŠE NEMA SE KOME NI PRODATI

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA