ĐILAS: Verujem da možemo napraviti Đinđićevu Srbiju! (FOTO)

Na svečanoj akademiji "Zoran Đinđić živi" lider DS-a poručio je da Đinđić nikada ne bi lagao svoj narod, i nikada ne bi rekao da je "Srbija u Kumanovu pobedila NATO" ili da smo u "Briselu odbranili Kosovo"

Poštovani čitaoci,
Molimo vas da se pridržavate sledećih pravila za pisanje komentara:

  • Neophodno je navesti ime i e-mail adresu u poljima označenim zvezdicom, s tim da je zabranjeno ostavljanje lažnih podataka.
  • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni.
  • Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima.
  • Tekst komentara ograničen je na 1500 karaktera.
  • Nije dozvoljeno postavljanje linkova odnosno promovisanje drugih sajtova kroz komentare, te će takve poruke biti označene kao spam, poput niza komentara istovetne sadržine.
  • Komentari u kojima nam skrećete pažnju na propuste u tekstovima neće biti objavljeni, ali će biti prosleđeni urednicima, kao i oni u kojima nam ukazujete na neku pojavu u društvu, ali koji zahtevaju proveru.
  • NAPOMENA: Komentari koji budu objavljeni predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, to jest nisu stavovi redakcije Telegrafa.
Ime je obavezno
E-mail adresa je obavezna
E-mail adresa nije ispravna
*otkucano <%commentCount%> od ukupno <% maxCommentCount %> karaktera
Komentar je obavezan

<% message.text %>

Komentari

  • Max

    14. mart 2013 | 11:36

    Pokojni premijer Zoran Đinđić je 2003. godine u radnoj knjižici imao samo dvije godine i šest mjeseci radnog staža! Njegova supruga Ružica ima ga još manje. Njeno bogatstvo je još uvijek tajna za srpsku javnost, a naročito količina novca u kešu, kojom raspolaže ova bogata udovica. Dušan Petrović, omogućio je Ružici da postane suvlasnik Viktorija grupe, koja ima monopole na poljoprivredne proizvode i na sve dotacije Vlade po tom osnovu. Treba se podsjetiti da je Đinđićeva vila na Senjaku izgrađena za samo dva mjeseca, Troškove podizanja platila je Vlada Srbije. Đinđić je i sam priznao da posjeduje dionice u tvrtki Koka-kola, a iz tog razdoblja, vlasnik je i jednog preduzeća u mađarskom gradu Kečkemetu. Kada se početkom devedesetih godina vratio iz Njemačke u Srbiju, Zoran Đinđić je imao reputaciju uglednog agenta njemačke obavještajne službe BND. On je imao tačno definisane zadatke djelovanja. Njemački dnevni list Junge Welt objavio je 2002. godine da je čovjek koji je korumpirao bivšeg vojnog ministra Rudolfa Šarpinga (kancelar Schroeder zbog ovog skandala izbacio ga je iz vlade!) također "sponzorirao" i premijera Srbije Zorana Đinđića. On je bio zapadni poslušnik čije su reforme donijele bjedu Srbiji. U čituljama zapadnih listova Đinđić je skoro uvijek slavljen kao bivši student-agitator, koji je hrabro poveo narodni ustanak protiv okrutnog diktatora i pokušao uvesti svoju zemlju u novu demokratsku eru. Ali izvan CNN-ove verzije svjetske istorije, karijera Zorana Đinđića izgleda prilično drugačije. U svojoj biografiji Miloševića, Adam LeBor otkriva kako su Sjedinjene Države dale 70 miliona dolara u koferima srpsкој opoziciji u njenom naporu da zbaci jugoslovenskog lidera 2000. godine. Po naređenju Madeleine Albright, tajne američke kancelarije za jugoslovenske poslove bile su pripremljene da pomognu organizovanje ustanka koji bi zbrisao Miloševića s vlasti. U cetiri susedne zemlje ce zapoceti temeljito isplaniranu i sinhronizovanu aktivnost "stezanja obavestajnog i propagandnog prstena oko Srbije", sa ciljem "podrivanja legalno izabrane vlade u Jugoslaviji," kaze UPI izvestaj. U svojoj knjizi "Kad ovacije utihnu",americki ambasador William Montgomery { Knjiga započinje osnivanjem njegovog ureda u Budimpešti u ljeto 2000.}kaze:“Ja i Zoran Đinđić smo se sastajali, u njegovom kancelariji ili uveče na čaši vina u njegovoj kući, i u većini slučajeva bili smo nasamo. Ipak, od mene, ali i od mnogih drugih skrivao je svoje kontakte s Miloradom Ulemekom Legijom. Do danas mi nije poznato kakve su konkretne koristi imali Legija i njegovi ljudi od Đinđića, no nesporno je da mu je Legija u više navrata pomagao. “ Knjiga detaljno opisuje načine na koje su pomagali petu kolonu/izdajnike u Srbiji. Danas je u Srbiji zabranjeno u javnom nastupu podsjetite na izjavu pokojnog premijera iz 1999. godine, kada je sa sigurne udaljenosti pozvao NATO da nastavi bombardovati Srbiju, "jer Milošević samo što nije pao." Doprinos Zorana Đinđića je pretakanje iz šupljeg u prazno,čije su ekonomske reforme donele bedu. Prvi prioritet mu je bio da počne program „ekonomske reforme“- u stvari sprovođenja „novog ekonomskog svetskog poretka“ rasprodajom „budzašto“ državnih resursa Jugoslavije zapadnim korporacijama. Tada je još uvek, preko 70,000 Jugoslovenskih preduzeća bilo u društvenom vlasništvu, i većina je bila pod upravom radnika i rukovodećih komiteta, sa svega 5% privatnog kapitala. Po zakonu niko nije mogao da proda više od 40% imovine preduzeća, 60% je ostajalo uvek pod kontrolom radnika.Đinđić je krenuo ubrzanom akcijom da izmeni te zakone, tako da je velika rasprodaja državnih resursa uskoro mogla da počne. Nakon dve godine, u toku kojih su hiljade društvenih preduzeća rasprodate u bescenje, uglavnom korporacijama iz Zapadnih zemalja koje su učestvovale u bombardovanju Jugoslavije 1999, (u formi izveštaja Svetske Banke) počeli su da stižu hvalospevi Điđiću i njegovom „uključivanju međunarodnih banki u srpski privatizacioni proces“.Ali ovde nisu bili u pitanju samo nacionalni resursi za koje je Đinđić dobio naređenja da ih rasproda. Došlo je vreme da se i Milošević lično ukloni, i to za nagradu od 100 miliona dolara; bez obzira što je uklanjanje Miloševića predstavljalo legalno kidnapovanje i direktno kršenje važećih jugoslovenskih zaken. “Kome je u politici do poštenja, neka ide u crkvu”-Zoran Djindjić. Unatoč zapadnim hvalospjevima, za veliku većinu Srba, Đinđić će ostati zapamćen kao kvisling koji se obogatio prodajući svoju zemlju onima koji su tako nemilosrdno vodili rat protiv nje, svega nekoliko godina ranije....O njegovoj ulozi u srpskom politici, trebalo bi suditi istorija s određene vremenske distance, a ne da se svaki 12. mart u Srbiji pretvori u nekadašnji 4. mај. Pravo je čudo da Demokratska stranka prethodnih godina nije uvela i sirene u vrijeme Đinđićeve smrti Nekada su imali Tita, a sada nesrećnog Zorana Đinđića. Prethodnih godina svaki grad u Srbiji dobio centralnu ulicu, bulevar ili trg sa imenom pokojnog premijera, baš kao što je to nekada bio slučaj sa Josipom Brozom. Osporavanje Đinđićevog političkog delovanja je strogo zabranjeno. Zvuči poznato?…

  • Stevan Milosavljević

    13. mart 2013 | 12:27

    Gledao sam snimak Akademije http://youtu.be/mm-Me2tdXfM Veličanstvena je bila, poruke Zorana Đinđića snažne, ljudi u šoku

  • pera

    13. mart 2013 | 01:11

    Samo pravite idole sebi pa ko hod to bio...

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA