Najteže je biti NAPUŠTEN! Violeta u Zvečanskoj našla Daču i Kukija: Svi digli ruke od njih, ona im dala život
Postoje neka deca koja ljudima budu mnogo simpatična, druga koja ne uspeju da izazovu takve reakcije, deca koja se smeju i privlače komunikacijom i traženjem pažnje i deca koja vas ignorišu, izbegavaju vaš pogled, a na bilo kakav pokušaj dodira, oni se sklanjaju. Ona su neretko napuštena i sama. Ne postoji ništa teže nego videti dete od godinu dana ostavljeno da se tako malo i istinski nedužno snalazi bez bilo koga da mu čuva leđa. Da plače, a da nema nikoga da mu obriše suze. Da postoji, a da nikome nije bitnije ni da li je živo. Ko to nije video ne može ni da zamisli bol u srcu i ljutnju koju takav prizor izaziva.
Razgovor sa Violetom Presečki, koja je usvojila, ne jedno, već dva takva deteta, rasplakalo je moje srce, ali su obrazi ostali suvi. Njena priča ima srećan kraj, ali ostavlja gorak ukus u ustima dok pokušavam da sastavim novinski članak koji će najbolje opisati nju i njenu porodicu. Priča o Violeti je priča o ženi koja se opisuje kroz jednu reč - ljubav. Ona je pre svega majka četvoro dece - dve devojčice i dva dečaka, dva biološka i dva usvojena deteta, dva deteta urednog i dva deteta neurednog razvoja, dva jedva čekana i dva deteta ostavljena na milost i nemilost samoći.
"Život bez dece je za mene život bez smisla"
Violeta je kao jako mlada osoba shvatila koliko su deca bitna u njenom životu. Velika ljubav prema njima započela je još u studentskim danima kada je džeparac zarađivala bejbisitovanjem i kada je prvi put otkrila koliko se ludo može voleti dete koje nije biološki tvoje.
- Bila sam bejbisiterka, ali ih nisam čuvala kao ovce već sam se njima bavila i zavolela ih. I danas imamo kontakt, a to su već odrasli ljudi. Još tada su mi neki govorili da ću potrošiti ljubav, pa je neću imati za svoju decu. To iskustvo me je naučilo da se može ludo voleti i dete koje nije biološki tvoje - počinje svoju ispovest za Telegraf.rs Violeta.
Velika želja da ima svoju decu praćena je strahom od neplodnosti, pa je Violeta pre venčanja pitala svog supruga da li bi imao nešto protiv usvajanja ukoliko to bude potrebno.
- Imala sam strah od steriliteta, pa sam supruga pre venčanja pitala da li bi bio spreman na usvojenje ako budemo imali problema. Za mene je život bez dece bez pravog smisla. I, kao da sam prizvala problem, pa smo se osam godina bavili sterilitetom. Srećom to su bile devedesete godine kada je bilo teško odgajati dete, te zato baš nisam mnogo očajavala. Zapravo, bila sam potpuno spokojna jer sam znala da ću jednog dana postati roditelj biološkim ili nebiološkim putem - prisetila se Violeta.
Kada su burne devedesete prošle, sa početkom 2000. godine u njihov dom se doselila Stela, jedva dočekana princeza.
- Prvu trudnoću sam nosila u 36/37 godini. Imala sam tada malu privatnu firmu i radila sam bukvalno do poslednjeg dana. Čak sam se porodila 2. maja, na praznik, da ne dangubim. Bila je to jedna lepa, mirna trudnoća, bez ikakvih zabrinjavajućih ili otežavajućih efekata. Takav je bio porođaj i dalje čitavo odrastanje. Luna se rodila dve godine kasnije, skoro pa nas je iznenadila. I tu je sve proticalo lagano i bez panike. Tako ja postah drugi put mama u tridesetdevetoj godini - ispričala je.
Obožavane devojčice dobile su maminu pažnju punih tri, četiri godine, a nakon toga krenule su u vrtić. Kao i većina dece i Luna i Stela u početku su svako malo bile bolesne. Violeta zbog toga gotovo da nije mogla uopšte da radi. Ostanak sa decom kod kuće omogućio je ne samo da o svojim devojčicama brine nego da im kasnije podari još dva predivna i vrlo posebna brata.
Dača, Kuki i njihov trnovit put do doma ispunjenog ljubavlju
Ostanak kod kuće sa decom doveo je Violetu do novog životnog puta na adresu Zvečanska 7. Tamo se susrela sa "ničijom decom" i odlučila da uradi sve što je u njenoj moći da promeni barem nekoliko života - a uradila je mnogo više od toga.
- Prilikom posete u bolnici videla sam dete od nekih godinu dana iz doma. Nije smelo da mu se priđe, da se nahrani niti da mu se da voda. Zapitala sam se zašto ne može detetu baš ni voda da se da? Jako me je pogodilo sve to. Pitala sam se kako li im je tek u domu. Zvala sam Cenar za socijalni rad. Bila sam spremna da uradim sve, prođem sve testove sa željom da volontiram tamo i da budem uz njih. Rekli su mi da ne može, bili su neprijatni, zvučalo je kao da misle da sam luda što želim tako nešto. Ipak, kao novinar uspela sam da uđem u to, a onda i da ostanem deo toga - opisala je Violeta.
Na tom putu Violeta je upoznala Daču, Kukija, Belindu, Bokija, Bojana i mnoge druge "klince" sa kojima je provodila vreme, a koji su ostali deo njenog srca i danas. Sa ovim, sada već odraslim ljudima, Violeta je i danas u kontaktu, a Dača i Kuki su njeni sinovi.
Dača je dečak kog su opisivali kao "krpenu lutku". Ostavljen u domu kao beba nije mogao ni da sedi samostalno, a kamoli da hoda ili komunicira. Delovao je nepristupačno i ignorisao je odrasle ljude. U domu su mislili da je autističan i da za njega "nema nade".
- Sa nepune dve godine je izgledao ozbiljan kao mudrac, bez osmeha, bez ikakve želje za uspostavljanjem nekog odnosa, iniciranja komunikacije, bez suza, bez očekivanja. To je valjda bio njegov zaštitni mehanizam: ako ne trebam ja vama, ne trebate ni vi meni, biću sam sebi dovoljan. Potresala me je ta njegova apatija. Kada bih ušla u sobu, sva deca bi poskakala od radosti, tražeći da ih uzmem, a on bi gledao kroz mene. Morala sam da prodrem do njegove duše, da zadobijem poverenje - prisetila se Violeta svega prvih trenutaka sa Dačom.
Probijanje do Dačinog povređenog i očvrslog srca zahtevalo je žrtve. Stručni kadar nije bio rad da Violeti da neku preporuku ili savet, mislili su da Dača nije vredan truda i da Violeta "nije normalna" jer se time bavi. Iz tog razloga Violeta je morala da sluša svoju intuiciju i svoje srce.
- Tada još nisam znala da ne čuje. Prestala sam da pušim kako mu ne bih dolazila smrdljiva na duvan, koristila sam uvek isti parfem, garderoba je bila jarkih toplih boja i uvek karirana žuta košulja, kako bih se razlikovala od jednobraznih uniformi koje su nosili zaposleni. Dane sam provodila tako što ćerke ostavim u vrtiću a ja se utopim u literaturu iz defektologije, psihologije, odlazila sam na razne stručne seminare... Kada bi me deca pitala gde idem odgovarala sam im da idem da kradem znanje. Čitala sam o terapiji jahanja koja se u našoj zemlji još nije primenjivala, a i da jeste detetu iz doma bi bila nedostupna, pa sam ja odlučila da glumim konja. Stavila bih ga na krkače i tako smo se njihali u ritmu muzike. Donosila sam mu hranu različitih ukusa, struktura, boja. Tada je i počela da se rađa ljubav jer sam konačno dobila od njega neki fidbek - opisala je.
Violeta nije mogla opušteno da ode ni na odmor, strahovala je šta će se dogoditi dok nije tu, da li će se stvari vratiti na staro ili će je dočekati Dača kog je ostavila. Bila je na moru, a srce joj je ostalo u Zvečanskoj.
- Kada sam se vratila, pojavila na vratima njegove sobe skočio je na noge u svom krevetiću i pružio ruke prema meni. To je bila eksplozija, prekretnica za fizički, psihološki i emotivni napredak. Samo par dana posle toga je prohodao. Počeo je da ispoljava svoju ličnost, pa je i odnos osoblja postao savim drugačiji, prihvatili su ga! - ispričala je.
Violetin rad sa Dačom doveo je i do prave dijagnoze - gluvoće. Morao je da nosi slušni aparat, a Violeta je uradila sve što je mogla da se dečak na to navikne. Vezivala mu je maramo kao indijancu ne bi li se navikao na osećaj, tako je Dača postao jedno od retke dece koja sa aparatom nije imalo nikakav problem.
- Uz božiju pomoć mi smo doživeli i preživeli taj 4. mart, kasnije nazvan Dačindan, i svoju porodicu uvećali jednu dragu malu dušicu. Tada je počelo novo poglavlje života za našu porodicu, a za mene je to značilo smirenje jer je biće koje sam volela konačno bilo spašeno pakla u kome je započeo svoj život i proveo 3,5 godine - rekla je Violeta.
Kuki je u Violetin život ušao kao dvogodišnjak sa teškim razvojnim poteškoćama i invaliditetom, koji su bili direktna posledica porodičnog nasilja. Iako je naizgled delovao sretno jer se svima smejao, Violeta je prepoznala da je to bio "neselektivni osmeh", odbrambeni mehanizam deteta koje je izgubilo majčinsku figuru kao osnovni emocionalni štit. U domu je bio voljen od strane osoblja, ali je ta pažnja bila ograničena na radno vreme, ostavljajući ga suštinski samim u njegovom bolu.
Kako bi prodrla do njegove duše, Violeta je primenila sopstvenu metodu koju naziva "terapija 1001 poljubac". To je podrazumevalo potpunu fizičku i emotivnu prisutnost: neprestane zagrljaje, maženje, dešifrovanje njegovih neverbalnih potreba i "napad na sva čula". Čak i kada nije bila fizički prisutna, obezbeđivala je da on gleda njene fotografije ili sluša njen glas preko telefona, gradeći stabilnu bazu sigurnosti koja mu je dotad nedostajala.
Ovaj intenzivan pristup doveo je do neverovatnog napretka u njihovom odnosu, a ubrzo se uključila i cela Violetina porodica. Njene ćerke, Stela i Luna, kao i sin Dača, prihvatili su ga s toliko ljubavi da je svaki njegov povratak u dom nakon vikend-poseta bio ispraćen suzama. Ta snažna veza rezultirala je odlukom o usvojenju, uz pristanak biološke majke i nadležnih službi.
- Uspela sam sa nadležnima iz Centra za socijalni rad i doma da obezbedim dozvolu da ga izvodim van doma vikendom i svim mogućim državnim i verskim praznicima. To je tek bila eksplozija ljubavi. Stela je tada imala 14-15 godina, tinejdžerka za koju je bilo normalno da vikendom izlazi. Ali kako je on počeo da dolazi svi smo bili u kući oko njega. Nedeljom uveče, kad sam trebala da ga vratim u dom u našu kuću se useljavala tuga do suza - prisetila se Violeta.
Kuki je zvanično postao član porodice 30. juna 2016. godine. Simbolični početak njihovog zajedničkog života obeležilo je letovanje u Vignju na Pelješcu, koje je za Violetu bilo prvo potpuno bezbrižno i sretno leto nakon mnogo godina. To je bio trenutak kada su svi njeni najmiliji konačno bili na okupu, a jedno duboko povređeno biće dobilo priliku za život ispunjen istinskom pripadnošću.
Bila sam odbačena i nepodržana od najbližih
Ceo ovaj proces je i za Violetu bio težak. Nije je bolela samo patnja dece kojoj je svakodnevno pomagala. Preko noći je, pored živih roditelja, i sama postala "ničije dete".
- Meni najbliže osobe - roditelji, brat, drugarice iz najranijeg detinjstva - bile su užasnute mojim zalaganjem. Kažu da bih, da sam bila zaposlena i karijerista, donosila brdo novca kući, verovatno bila cenjena. Umesto toga, bila sam okarakterisana kao loša majka koja "zapostavlja" svoju decu. To su naravno bile gluposti jer su Stela i Luna preko nedelje išle u vrtić. Mislim da u početku baš niko nije imao razumevanja za to što radim. Lekcije iz roditeljstva su mi držali loši roditelji i žene koje ni momka nisu imale. Otac mi je rekao da sam totalno poludela i da sam "neupotrebljiva" od kada sam ušla u "tu Zvečansku". Tada sam pukla i raskinula sam sa svima. Roditelji su na žalost i umrli bez uzajamnog oprosta - prisetila se Violeta.
Samoću koju je osetila ona, napuštena deca iz doma osetila su mnogo gore, a Violeta je naučila da je od svih dijagnoza biti "ničije dete" ona najgora.
- Generalno, sve te godine koje sam provela u Zvečanskoj su bile izuzetno emotivne, bolne i stresne za mene. Strašno je bilo živeti sa saznanjem da postoje deca koja su ničija, za koju nema ko da se brine, zauzima, bori za njihovu dobrobit, ali onu ljudsku, emotivnu, deca koja žive u izolaciji. Ako su pri tome i sa nekim razvojnim ili zdravstvenim poteškoćama sudbina im je još crnja. Tada sam shvatila da je najstrašnije baš toj deci jer njihova najužasnija i najbolnija dijagnoza postaje ta što su zaboravljeni, ničiji. Ja sam se na neki način našla u istom loncu kao i ona, odbačena i nepodržana od najbližih - ispričala je.
Osim manjka podrške trpela je i ogroman pritisak, previranja u Zvečanskoj, pa čak i spletke zaposlenih. Kako je istakla u to vreme suze su išle same od sebe iz najneobičnijih razloga.
- Svi su zazirali od mene. Svaki razgovor bi se prekidao kad naiđem. Oni su mislili da ih ja kontrolišem i da treba da ih nekome cinkarim ili da u javnost iznesem neku nepravilnost koju uočim i pravim senzacionalističke tekstove. Pa, zapravo ih razumem, to je užasno težak i odgovoran posao, jako malo plaćen i nikako cenjen. Stvarao je nezadovoljne zaposlene koji su se i međusobno loše slagali, pa im je bilo lakše da bar budu zajedno protiv mene - rekla je Violeta.
Ipak, ono čega ljudi nisu bili svesni jeste da se ona daleko više plašila njih jer je zbog jednog pogrešnog koraka lako mogla da ostane iza zatvorenih vrata Zvečanske.
- U jednom trenutku je gospođa koja je tada bila pedagog, i nije mogla očima da me vidi, izmontirala je neku morbidnu priču zbog koje mi je bilo zabranjeno da Daču izvodim sa odeljenja i budem sa njim nasamo. Srećom, ljudi koje je tada zloupotrebila za tu odluku su kasnije shvatili i izvinili mi se. Ipak, zbog toga 6 meseci, do samog napuštanja doma dete nisam mogla da izodim ni u dvoršte, a celu pripremu za usvojenje tj. udomljavanje, jer smo prvobitno morali tako da formulišemo odnos. Morala sam sve da izvodim u strogoj tajnosti. Do poslednjeg dana, 4.marta 2008. niko u domu nije znao da ću ga uzeti, a sama direktorka je saznala dva dana ranije kako bi pripremila dokumentaciju za otpust. To vreme je bilo pakleno. Nikada nisam osećala veći strah nego tada. Budućnost jednog deteta je mogla da se sruši ako opet nekoj iskompleksiranoj babi stamen na žulj - rekla je Violeta, a to je bio samo jedan deo problema sa kojim se suočavala tokom godina volontiranja u Zvečanskoj.
Osude su se nalazile na sve strane. Violeta je na svojoj koži osetila kako je to kad te neki stranac "izvrne iz gaća", a onda sve što je video otkrije drugima. Koliko ljudi podržavaju biološko roditeljstvo, radaju se zbog budućih mama i tata, toliko zaziru od usvajanja, plaše ga se kao da će "ludilo" preći na njih, a ujedno su toliko fascinirani da ne mogu da prestanu to da komentarišu.
- Ne biološko roditeljstvo je kao taraba po kojoj svako može da para, šutira i pljucka. Pre svega ono je brutalno javno - izloženo svakojakim procenama, prebrojavanjima i neprekidnim, pa i neumesnim komentarima. Niste više Petrovići ili Markovići, vi ste "oni što su usvojili dete". Oni dobronamerni će reći "voli ga kao svoje", a oni zlonamerni će komentarisati "ne bi ga tako vikala da je njeno" ili "grdne pare uzima preko deteta" - ispričala je Violeta.
Ipak, Violeta se nije osvrtala na to. I dok su je ljudi "savetovali", komentarisali i ogovarali, ona se posvetila svojoj porodici i vaspitavanje dece tako da postanu odrasli, sposobni i pre svega dobri ljudi. Dok su drugi ispirali usta pričom o "najboljem interesu dece", Violeta je živela njihov najbolji interes.
- U socijalnom sistemu su deca hranjenici, a njihovo zbrinjavanje hraniteljstvo. To je užasno zastarelo, bez emocije i bez duše. Čitav svet u tim nazivima ima istaknutu brigu i negu, a samo se kod nas priča bankarskim jezikom i spominje se interes. Decu je potrebna ljubav, poštovanje, potrebno im je da budu viđena, a ne da im se krije lice - objasnila je.
I zaista uz ljubav, poštovanje, granice, razgovore i vreme, Violeta i njen suprug stvorili su divne mlade ljude, spremne da svetu pruže istu tu ljubav i poštovanje koje su od roditelja dobili.
- Malo su brzo porasli, ali su sazreli u zadovoljne, srećne, mlade ljude, koji poštuju život i zahvalni su na onome što imaju. Rade, vredni su, cenjeni na svojim poslovima i u svojim kolektivima. Topli su, empatični, uvek spremni da pomognu. Naravno da sam ponosna jer decu treba vaspitati tako da ih ne volimo samo mi, već i okolina u kojoj se kreću. Najvažnije je da su oni zadovoljni sobom, da imaju samopouzdanje i da se međusobno podržavaju - zaključila je Violeta.
(Telegraf.rs)
Video: Putnici gradskog saobraćaja ovo nisu videli! Ludilo u autobusu 73
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Čiča
Svaka cast
Podelite komentar
Aldina
Divna žena, divna su joj i deca. Svet bi svakako bio lepše mesto da je takvih ljudi više.
Podelite komentar
Mirjana
Divno🥰
Podelite komentar