≫ 

Srbija bila „crvena“ 70 godina pre Tita: Zastava srpskih „komunaca“ zavijorila se Kragujevcom pa uterala strah u kosti režimu

Ne samo što su odmah nakon Velikog rata na izborima u srpskim krajevima veliku pobedu ostvarili komunisti, čime se razvejava iluzija da su Srbi bili potpuno antikomunistički nastrojeni a njihov trijumf posledica strane intervencije, nego se sedamdeset godina pre dolaska Tita na vlast odigrao još jedan događaj koji svedoči o dubokim korenima našeg levičarenja

  • 1
Praznik u čast II kongresa Kominterne na trgu Urickoga. Boris Kustodijev, 1921. Foto: Wikimedia Commons/abcgallery.com

Takozvani Namesnički ustav iz 1869. godine doneo je opšte pravo glasa, što je tada značilo da ga poseduju svi punoletni muškarci koji su platili porez, ali političke partije još uvek nisu bile formalno obrazovane, i mnogo će vode morati Moravom da proteče ne bi li se to konačno desilo. Trojno Namesništvo koje je zemljom vladalo u ime maloletnog kneza Milana — imenima Milivoje Blaznavac, Jovan Ristić i imenjak mu Gavrilović — bilo je skeptično prema strankama zbog potencijalnog društvenog razdora (do kojeg je i došlo, i koji postoji i danas), ali to nije značilo da „stranaka“ nije bilo.

Zapravo su već postojali liberali okupljeni oko namesnika Jovana Ristića a kasnije oko Jevrema Grujića te konzervativci okupljeni oko Ilije Garašanina a posle oko Jovana Marinovića. Nakon izbora 1874. godine počinju da se javljaju i obrisi treće stranke koja će sedam godina docnije prerasti u radikalnu, ali koja je tada bila svedena na dva poslanika, Adama Bogosavljevića i Miliju Milovanovića, i koju su zbog toga nazivali Adam-Milijina partija.

Knez Milan, sada već punoletan, želeo je da po svaku cenu skupštinsku većinu čine konzervativci, od čijeg će podmlatka, mladokonzervativaca okupljenih oko Milana Piroćanca i Milutina Garašanina, posle nastati naprednjaci. Narodu se stavilo na znanje da on liberale ne voli, a da će radikale da proganja. Radikali nisu bili ono što mislite: izvorni radikali izašli su iz šinjela Svetozara Markovića (koji je 10. marta 1875. u Trstu preminuo u 29. godini života od tuberkuloze, koju je zaradio služeći devetomesečnu robiju zbog kritika vlasti), i bili su izrazito levičarskih, socijalističkih uverenja.

Svetozar Marković. Foto: Wikipedia/Mladifilozof

Takav je bio i Adam Bogosavljević kojeg je par meseci pre novih izbora zakazanih za 3. avgust 1875. godine, predsednik Ministarskog saveta i ministar policije Danilo Stevanović prozvan Čika Dača, uhapsio zajedno sa Rankom Tajsićem, kasnije istaknutim radikalskim tribunom iz Dragačeva. Bogosavljevića — čoveka koji je završio Veliku školu ali odbijao da polaže ispite da ne bi došao u iskušenje da zatraži državnu službu, čoveka koji je sledeći poziv ruskih socijalista „da inteligencija ide u narod“ živeo i radio na selu i oblačio se kao seljak, čoveka pod snažnim uticajem pomenutog Svetozara Markovića — oslobodili su seljaci.

Desilo se to nakon što se pronela glasila da je ubijen, pa su seljaci došli pred zgradu načelstva. Sreski kapetan ga je izveo iz tamnice da bi ih umirio, a oni su ga na rukama odneli u njegovo selo Koprivnicu, u Krajinskom okrugu. Nikakve molbe da se vrati u zatvor nisu urodile plodom, ni apel kapetana niti ministra pravde koji su mu pod okriljem noći lično dolazili na noge pa morali da beže pre svitanja da ih ne bi linčovali seljaci koji su bili na ivici pobune. Tražilo se na najvišim nivoima, da organi reda reaguju, ali je Čika Dača odbio sve što može da dovede do krvoprolića koje bi do krajnosti moglo da poljulja vlast.

Umesto toga, koncentrisao se na sprečavanje izbora Adamovog, Milijinog i Tajsićevog, za narodne poslanike. Čini se da im je uspelo da spreče izbor Milovanovićev ili pak samo mi nismo pronašli nigde potvrdu da je reizabran (načelnik Jagodinskog okruga Đ. Stevanović u pismu premijeru kaže da je naređeno da se odmah pohapse svi oni koji agituju za izbor Milije), ali su izabrani Bogosavljević, Ranko Tajsić i nekolicina drugih.

Adam Bogosavljević, socijalista, narodni prvak i poslanik, jedan od začetnika radikalizma u Srbiji. Foto: Wikipedia/Ašhabad

(Adam Bogosavljević je čak postao skupštinski sekretar tom prilikom. Umreće 19. marta 1880. po starom kalendaru, u zaječarskom pritvoru, dva dana nakon što su ga vlasti uhapsile jer je tokom Prvog srpsko-turskog rata četiri godine ranije iz opštinskog koša uzeo 150 oka kukuruza da bi nahranio gladno stanovništvo svog sela; obdukcija je pokazala da je uzrok smrti upala pluća, ali opozicija nikada nije prestala da optužuje vlasti da su ga otrovale.)

Vlastima takođe nije uspelo da uprkos svim pritiscima i spletkama spreče pobedu liberala koji su preuzeli kontrolu nad parlamentom; ni to što su sreski i okružni načelnici dobili uputstva, ni Čika-Dačin raspis protiv demagoga i „razno-raznih elemenata“, ni knez-Milanovo putešestvije po Srbiji tokom kojeg se narodu, selektivnim puštanjem domaćina pred monarha, suptilno stavljalo na znanje koga treba da bira — ništa nije pomoglo.

(Zanimljivo, ovo su bili prvi izbori na kojima je Nikola Pašić pokušao da se kandiduje za narodnog poslanika. Pošto po zakonu državni činovnik nije mogao da istakne kandidaturu, Pašić je podneo ostavku na položaj podinženjera prve klase pri Okružnom načelstvu kruševačkom. Vlasti mu nisu uvažile tu ostavku, da bi ga osujetile u nameri.

Uzrok tome ležao je u vezama njegovim sa Svetozarom Markovićem, ali i u prijateljstvu sa Mihailom Bakunjinom, ocem modernog anarhizma i ruskim revolucionarom, do kojeg je došlo tokom studija u Cirihu i čime se tada „crveni“ Pašić hvalio na sav glas. Latinka Perović smatra, da je Pašić to izmislio da bi sebi digao cenu. Tri godine kasnije pokušaće ponovo, ali će mu policija poništiti osvojeni mandat. Ipak, uspeće na ponovljenim izborima.)

„Boljševik“. Boris Kustodijev, 1920. Foto: Wikimedia Commons/abcgallery.com

A jedna od prvih stvari koje su liberali uradili te godine bilo je donošenje Zakona o opštinskoj samoupravi. Prvu njihovu vladu Stevče Mihailovića, „ratnohuškački“ kabinet koji je odmah želeo da Kneževinu Srbiju uvede u rat s Osmanlijskim carstvom i tako pomogne braći preko Drine koja su digla Nevesinjski ustanak, već je 8. oktobra zamenio tzv. činovnički kabinet Ljubomira Kaljevića koji je odmah doneo pomenuti zakon pa su mesni izbori zakazani za 1. novembar.

Atmosfera je bila naelektrisana zbog niza stvari, ne samo zbog rodoljubivih zahteva da se udari na Tursku, nego i zbog unutrašnjih prilika u zemlji. Narod je pevao pesmu „radikalku“ koja je glasila: „Ustaj seljo, ustaj rode / Da se spaseš od gospode!“ dok je omladina posebno bila nacionalno i socijalno-revolucionarno raspoložena: čak se ponašala tako, kao „da je došlo vreme da profesori počnu ispite pred đacima polagati“. Kragujevačka Učiteljska škola, požarevački Zemljodelski zavod, beogradska Bogoslovija: svuda su mladi bili na nogama.

Međutim se seljaci nisu previše uzbudili zbog ovih izbora, ali jeste Kragujevac. Stara prestonica kneževstva bila je ne samo važno obrazovno središte i shodno tome žarište naprednih ideja, već i mesto u kojem se prvo razvila naša radnička klasa, pre svega oko Vojne topolivnice. Takođe mesto u kojem su izlazili brojni levičarski, socijalistički časopisi, pa tako list „Staro oslobođenje“ svoj poziv za izlazak na izbore završava rečima: „Sutra pohitajmo na birališta, da pokažemo da smo svesni svoga prava i dužnosti!“

Proslava 1. maja na Slaviji 1912. godine. Socijalistički radnički dom je imao sedište u „Sali mira“, zgradi koju je podigao „otac Vračara“ Fransis Makenzi a koju je Miloševićeva vlast srušila zbog izgradnje parkinga. Foto: Arhiva/staribeograd.com

I zbilja, narod je pohitao na izbore i radikali-socijalisti su pobedili sa 243 glasa protiv 27 (odziv je bio jako nizak, a pravo glasa imalo je 1.665 ljudi), pa je za predsednika opštine izabran Pavle Vuković. U pitanju je bio narodni poslanik iz pomenute Adam-Milijine partije kojeg je režimska štampa nazivala „komuncem“, evocirajući još uvek živo sećanje na pripadnike Pariske komune koji su svega četiri i po godine ranije na dva meseca držali francuski glavni grad, u onom čuvenom događaju koji odzvanja do dana današnjeg.

Liberali, konzervativci, sam knez Milan, svi su bili uzdrmani ovakvim ishodom tih lokalnih izbora, mada je otvoreno pitanje koliko su bili iznenađeni, jer je raspoloženje tamošnjeg naroda ipak bilo poznato. Sačuvano je pismo nekog sreskog špijuna koji je Beogradu javio čak i nameru „komunaca“: „socijalisti“, po njegovim rečima, „žele proterati kneza Milana iz Srbije, proglasiti republiku, a njen predsednik da bude Adam Bogosavljević“.

Liberalski „Istok“ koji se ponajviše bavio propagiranjem rata s Turcima, žestoko je kritikovao ovakav ishod kragujevačkih izbora: „Izabrani su po čuvenju uglavnom sankiloti (fr. Sansculottes, doslovno „bez-kilotni“; kiloti su bili kratke čakšire dokolenice koje je nosila francuska aristokratija, dok je sirotinja nosila duge pantalone; sankiloti su bili udarna pesnica Francuske revolucije, otuda i ovo poređenje; prim. nov). Ovakvog nehajstva, kao što je na samom delu pokazano od strane građanstva kragujevačkog, niko ne pamti, pa stoga nije ni čudo što je sudbina Kragujevca pala u ruke nihilista.

Vojna topolivnica u Kragujevcu na crtežu nastalom verovatno šezdesetih godina XIX veka. Osnovana je 1856. Foto: Wikimedia Commons/Svift

Radnici topolivnice odgovorili su im u levičarskom „Starom oslobođenju“: „Mi radnici, mi građani koji snosimo sve državne i opštinske terete, ne damo više da nam kojekakvi kroje kapu, a po opštini da nam barataju nečiste ruke. Baš zato što smo sirotinja i što smo goli, naš interes i naše je pravo da se na biralištima i u opštini čuje naš glas, da vidimo ko to skida s nas runo, te ostadosmo goli.

Komunista nije bilo u Srbiji pre '45? Kako je onda Beograd 1920. izabrao komunistu za GRADONAČELNIKA?! (FOTO)

Nakon toga, nadzornik Vojne fabrike u Beograd šalje telegram da „naša komuna neprestano prikuplja radnike fabrike na dogovor“ posle čega vlasti hapse Peru Todorovića (jednog od naših najznačajnijih novinara uopšte, izvornog socijaliste, posle jednog od osnivača Narodne radikalne strane i tiražnih„Malih novina“, koji će naposletku postati branilac dinastije Obrenović) i Iliju Todorića, dva urednika „Starog oslobođenja“ koje ubrzo puštaju, kao i Sretu Anđelkovića koji dobija dve godine robije.

Liberali su dopunili konzervativce — Kaljević je produžio delo Danilovo. Čestito, slobodoumna partijo! Produžite gonjenje i osuđivanje, punite tavanice, gušite ljude koji protestvuju u ime zadavljenog naroda protiv nasilja i tereta koji su na njega golog i gladnog legli. Udrite, gospodo, pod svakim vašim udarcem raste sila koju ste vi radi da ugušite. Raste, gospodo, i najposle ona će se visoko uzdići nad nama, prekriće vas kao buran, sumoran oblak i biće vam suđaja“, pisalo je gotovo proročki „Staro oslobođenje“.

Pera Todorović, socijalista i jedan od utemeljitelja Narodne radikalne stranke. Takođe, jedan od naših najvećih novinara u istoriji. Foto: Wikipedia/Ašhabad

Vlada tada odlučuje da iskoristi odredbu zakona po kojoj se, ako se skupi dovoljno potpisnika, novi izbori mogu raspisati čak i ako je tek nekoliko nedelja prošlo od prethodnog glasanja — sve ne bi li srušila opštinsku vlast „nihilista“. Zbor na kojem je trebalo da budu zbačeni „komunci“, policija je zakazala usred radnog vremena topolivnice, najveće naše ondašnje fabrike u kojoj je radilo šest stotina ljudi. Učinilo se sve ne bi li se obezbedila pobeda državne pozicije tog 15. februara 1876, ali nisu uspeli i za aktuelnu opštinsku vlast glasala su 402 birača a protiv bio samo jedan.

„Pošto zbor ovako lepo svrši sve svoje poslove, on oduševljeno pozdravi Odbor uzvicima: živio, živio! U tom banda (bend, orkestar; prim. nov) zasvira, i na ulici, u oduševljenom narodu koji je izleteo iz opštinske avlije, zaleprša se visoko crvena zastava sa belim natpisom: ’Samouprava’ (...) Banda i crvena zastava pođoše napred, za njima se talasalo čitavo more oduševljenog naroda. To behu većinom ljudi srednjeg stanja i sirotnija klasa.

I u ovom svečanom trenutku opaljena i smežurana lica, i upali, iznureni obrazi radnika, sve je to odisalo nekom osobitom radošću. Ljudi prezreni od bogataša, ljudi gonjeni bedama života, ljudi zadivljeni teškom borbom za samoodržanje, osetiše u ovom trenutku svoj čovečanski ponos i dostojanstvo. Oni su građani, oni su bili na izborima, oni su pobedili“, pisao je o tom događaju pomenuti Pera Todorović.

Ovakav je ponovljeni ishod potresao režim kneza Milana kao što je vek i kusur kasnije 9. mart 1991. potresao režim Slobodana Miloševića: deluje nestvarno, ali je toga dana između kneza i komandanta kragujevačkog garnizona razmenjeno oko stotinu telegrama, a za kolovođu crvenog ustanka čak je u jednom trenutku bio označen major Sava Grujić, upravnik Vojne topolivnice, radikal i kasnije petostruki premijer u sedam odvojenih mandata.

Nacionalna garda i komunari na jednoj barikadi tokom Pariske komune. Foto: Wikimedia Commons/Bruno Braquehais

Proneo se i glas, da ono razvijanje crvene zastave, koju su sašile sestre Milica i Anka Ninković i zbog koje je čitav događaj nazvan „Crveno barjače“, treba da bude znak za početak pobune u Jasenici i Gruži te da će „radikalci spaliti Kragujevac, kao komunci Pariz“. Odjekivalo je ulicama: „Živela republika!“ Čak je i austrijski konzulat javio Beču da su naoružani ljudi sa crvenom zastavom zauzeli zgradu kragujevačke opštine.

Međutim je Milan stao tako paničiti da je tražio od predsednika Ministarskog saveta Kaljevića da vojska puca na narod, što je ovaj odbio. Sa svoje strane, komandant kragujevačkog garnizona odbio je kneževu zamisao da se vojnici preobuku u radnike i izlome dućane, te da tako daju vladi povod da uvede vanredno stanje.

Ipak, knez je pritiskao i vojska je naposletku ipak izašla na ulice. O onome što je usledilo Pera Todorović je zapisao: „Vojska je izašla u varoš da održava red, a baš njena pojava hrabrila je na izborima pobeđene, ohrabrila je elemente koji su pravili nered. Na više mesta dogodio se boj i sukob. Vojska je izmarširala u varoš i krstarila ulicama a opštinskim vlastima ništa o tome nije javljeno. Šta ovo znači! Je li Kragujevac u opsadnom stanju? Je li zadatak srpske vojske da krstari po mirnoj varoši i vata, tuče i apsi mirne građane!

U sukobima radnika i vojske poginuo je i ranjen izvestan broj ljudi, ne zna koliko tačno, a uhapšeno ih je tridesetak. Među njima je ponovo bio Pera Todorović koji je na svom suđenju, nakon što su čitavu pobunu nazvali „Perinim delom“, gromkim glasom rekao sudiji: „Ja ovde ne ustajem da se branim, ja ustajem da tužim!“ Osuđen je na devet meseci zatvora, poput Markovića, ali kaznu nije odslužio. Izbio je rat s Turskom, a on se prijavio kao dobrovoljac.

VIDEO: Slovenci počeli da se lože na Kraljevinu Jugoslaviju

(O. Š. / Izvor: Srpsko nasleđe br. 3)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Mito

    31. oktobar 2018 | 12:42

    Ideja socijalne pravde je krenula iz Kragujevca. Nekada je postojao Crveni barjak, koji je označavao te korene borbe za socijalnu pravdu, pa i fabrika automobila, popularnih Fića je bila Crvena zastava, a posle su je mangupi devalvirali u Zastavu-Kragujevac. Jugoslovenska ideja je potekla iz Hrvatske, Ilirskim pokretom, a Pašić i Vlada su u Nišu u ISR doneli odluku da se bore za tu ideju. Na kraju je ispalo da se mi stidimo ideja socijalne pravde, a Hrvati jugoslovenstva. Sve mi ovo izgleda suludo. S poštovanjem

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA