Srbin katolik iz Cavtata piše 1903. godine: „Hrvat hoće Srbinu da bude brat? Je li to zbilja? Mogu li ja to vjerovati? Spavam li il' bdijem?“

Petar Jeronim Vuličević rodio se 1839. godine u Cavtatu kod Dubrovnika, a po pristupanju franjevačkom redu uzeo je ime Ljudevit, pod kojim je postao i poznat. Majka, katolkinja, zadojila ga je srpstvom kojeg se nikada nije odrekao

  • 5

Ljudevit Vuličević, jedan od najistaknutijih Srba katolika iz XIX veka, rodom iz Cavtata kod Dubrovnika. Iza: panorama Dubrovnika. Foto: Wikipedia/Diego Delso

Petar Jeronim Vuličević se rodio 30. septembra 1839. godine u Cavtatu. Njegovo je prezime u stvari majčino, jer je bio „čedo ljubavi“ odnosno rođen van braka, a ime po kojem će postati poznat je monaško Ljudevit.

Mati Jele bila je malome Petru Jeronimu i otac i majka. U ljubavi prema jedincu lakše ona zaboravljaše gorke svoje žalosti. Dojila ga je i hranila, a posle prelivala svoju dušu u njegovu, blagom i tihom svojom dušom stišavaše ona nemirni i burni duh budućeg borca. Pevala mu je narodne pesme i kazivala pripovetke i vezala ga time za naš narod tako da dugo školovanje u tuđini, i život u tuđini, ne mogaše prekinuti tu vezu.“

Tim rečima njegov biograf Vasa Stajić (1878—1947), srpski filozof i pisac rođen u Mokrinu, opisuje uticaj majke na mladog Ljudevita koji će u svojoj knjizi „Moja mati“ doživeti savršenu artikulaciju i biti obesmrćen.

Petar Jeronim je osnovnu školu (tada se u tim krajevima govorilo „pučku školu“, odnosno „narodnu“) završio u rodnome Cavtatu, da bi 1854. postao kandidat za franjevački red u Dubrovniku u kojem je potom završio gimnaziju. Nakon toga je premešten u manastir Svetog Pankraciju na Mljetu, tamo je postao monah i tamo se zavetovao, a zatim otišao u Veneciju da dve godine studira filozofiju i tri godine bogosloviju. Dubrovniku se vratio 1862. godine.

Krovovi Dubrovnika. Foto: Pixabay.com

Potom je kao misionar boravio u Skadru i severnoj Albaniji, ali je zbog sukoba sa franjevačkim starešinstvom istupio iz reda i postao svetovni sveštenik na Istri. Radio je i kao novinar, ali je u jednom trenutku napustio Katoličku crkvu. Interesantno, nije se okrenuo pravoslavlju što bi se možda moglo očekivati usled njegovog izraženog srpskog identiteta, već je naposletku postao protestantski sveštenik.

Pre toga se nastanio u Trstu u kojem je počeo da radi kao privatni učitelj. Hercegnovski književnik i istoričar Tomo Krstov Popović „se poznavao s Vuličevićem u Trstu, svršetkom godine 1879. kad sam bio imenovan sekretarem srpske pravoslavne trijestinske opštine. Tada sam zatekao u Trstu lijepu kitu naše omladine — Srba prvoslavne i katoličke vjeroispovijesti — kojoj je Vuličević bio četovođa. U toj omladini bilo je i Vojvođana, i Srbijanaca, i Bosanaca s Hercegovcima, pa Dubrovčana, Bokelja i ostalih Dalmatinaca, ponamještanijeh po raznijem radnjama u Trstu“.

Jedan od Vuličevićevih učenika bio je i Aleksa Šantić kojeg je, kao i ostale, napajao „našim milim srpstvom“, a te 1879. je izdao već pomenutu knjigu „Moja mati“ koja je za njegovog života doživela tri izdanja i bila vrlo uticajna. Čitav Dubrovnik se prilikom jedne njegove posete osvrtao za njim na Stradunu i govorio: „Ono je Ljudevit Vuličević, pisac knjige ’Moja mati’“.

Bilo je to delo o njegovoj majci, ali i o srpskoj majci kao takvoj. Ljudevit piše: „Srpski sinovi, ljubite svoju mater! U njoj je blago dobrote i neutrudna, neprestana sila požrtvovanja; njom se brinite. Ničija mati ne ljubi kako ljube srpske matere. Našijeh je matera dobrodjetelj koja se obilato još nalazi u našem narodu. Moramo pripoznati ispovijediti ovu njihovu slavu.

Stradun u Dubrovniku. Foto: Tanjug/AP/Darko Bandić

Kad čitav svijet (sad mačem, a sad prijevarom) nasrtaše na Srbe; kad nas sa sviju strana tama i smrt obastirahu, matere nam bijahu utjeha, vidjelo. Narodne pjesme i pripovijetke sadržavaju događaje, iskustvo, mudrost i duh davnijeh našijeh praotaca; naše matere (pjevajući one pjesme i kazujući one pripovjetke) umjetno svojoj djeci udahnjuju silu, junaštvo i duh srpskoga naroda. U srpskoj je materi srpska povijest, srpska duša, srpski anđeo. Plemenita i nježna osjećanja moje matere srcu su mi sila, a glavi slavna duga svjetlosti i smjelosti.“

Drugim rečima, njegovo srpstvo nije palo s neba već ga je majka, katolkinja, srpstvu naučila. Uostalom, ondašnja srbokatoličnost donjeg Primorja može biti očevidna ne samo njegovom popularnošću u tim krajevima gde se izgleda srpstvo ili nije dovodilo u pitanje ili bilo dominantno poimanje svog identiteta, već i u njegovim rečima: „Cavtate, sanjo i žudnjo moja, jedino u tebi ja vidjeh da čovjek, za malo trenutaka, može čestit biti (...) Cavtat, srpski cvijet, divotno cvati sred srpskog Dubrovnika.

Ljudevit takođe piše i sledeće reči o svojoj i srpskoj materi: „Blago onima koji se svijetu opiru! Blago mladićima u kojima nije utrnula materina svijest, i nije se u njihovu srcu ohladila vjera i ljubav kojom ih mati zadoji i zasiti! Oni neće zaći s puta pravde i istine, ali ako bi i zašli, to bi bilo za malo vremena: brzo bi se opomenuli svoje matere, brzo bi joj u svojoj krvi čuli milen glas, i njihov grijeh ne bi bio k smrti. Kako imamo Boga u svojemu duhu, tako imamo mater u svojoj krvi. Biser se može opoganiti, ali se ne može izgubiti. Materina ljubav spasava sina. I mene spasi ljubav moje matere.

Cavtat na staroj razglednici. Foto: Youtube/YUGO COUNTRY

Preminuo je 27. jula 1916. godine u Napulju, gde je vršio misionarsku delatnost, a na grobu mu je po vlastitoj želji napisano:

„Lodovico Vuličević

scrittore serbo

predicatore dell' Evangelo

negli sviamenti del mondo trovo

per la chiesa Valdese

il Cristo sua redenzione.“

U prevodu na srpski:

„Ljudevit Vuličević

srpski pisac

propovednik Jevanđelja

u svom lutanju po svetu pronašao je

u Valdeškoj crkvi

iskupljenje Hristovo.“

Ali pre toga, on iz Taranta 1903. godine piše otvoreno pismo Hrvatima objavljeno u listu „Dubrovnik“. Neposredni povod bile su težnje o obnovi bratstva između Srba i Hrvata, koje su ozbiljno narušene nakon austrougarske okupacije Bosne-Hercegovine i pokušaja hrvaćenja te zemlje. Vuličević se čudi: „Hrvat hoće Srbinu da bude brat? Je li to zbilja? Mogu li ja to vjerovati? Spavam li il' bdijem? (...) Ako je to zbilja, svi ćemo tome pomoći i rado dati ruku. Moramo!“

Ljudevit Vuličević, jedan od najistaknutijih Srba katolika iz XIX veka, rođen u Cavtatu kod Dubrovnika, u vremenu kada su Dubrovčani bili Srbi. Ljudevit mu je monaško ime, a rodio se kao Petar Jeronim. Foto: Wikipedia/Ljuboni

Međutim je Petar Jeronim bio i ostao krajnje skeptičan. Kaže: „Ja sam iz tuđine mnogijem Hrvatima pisao riječi svoje ljubavi prema sinovima velike slavjanske obitelji, i plačući od ljubavi ja sam im pisao i govorio o svojoj ljubavi, ali mi nijedan od njih nigda ništa ne odgovori. Njihova mi bratska ljubav ne bi darežljiva nijednom riječju, i to jedino što sam Srbin i što se dičim ovijem imenom. Kad uljudnosti i nježnosti nema u malenijem odnošajima, bila bi obmana nadati se da će toga biti u većijem. Hristos reče: ’Koji je vjeran u malom i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom, i u mnogom je nevjeran.’

Govori se o slozi Srba i Hrvata! Je li to zbilja? Može li to biti gdje nema temelja znamjenita počitanja? Je li to unutrašnja, prava živa potreba srpskoga i hrvatskoga srca i duha, ili je prazna riječ, koja zvuči, neplodno prolazi, i gubi se s vjetrom i maglom!

Ako je ovo potreba, i prava i živa naša želja da među Srbima i Hrvatima ne bude više zida zavisti, svađe i nesloge, moramo svi mnogo popustiti i oprostiti; govorim svi, i Srbi Hrvatima, i Hrvati Srbima, jer smo svi krivi, svi Bogu i bratu svome sagriješismo (ovo ni mi ni oni nikako da shvatimo; prim. nov). Svi smo potlačili bratsku svetu ljubav i pogazili svoju čast, gazeći čast svojega brata. Ako koji govori da nije, onaj laže, u njemu nema istine.

Ali ja mislim, mogu misliti, što me djela siluju ovako misliti, da se u nama još nije začela ova plemenita sklonost. Mi smo, Srbi i Hrvati, bogati bolnijem i krvavijem iskustvom; mnogo smo i mnogo patnjom naučili. Znamo da je razdor naša glavna mana i nemoć; ali ovo naše znanje nije nam još živo i duboko u srce sišlo da nas prigne, da nas usili dati se bratu i s bratom se pomiriti. Odlučeno je da mi još mnogo i mnogo moramo patiti prije nego se smirimo i od dva naroda učinimo jedan narod.

Dubrovnik. Foto: Pixabay

Bog ljudima i narodima ponuđa dva nauka: nauk dobra i nauk zla. Ko se dobrom ne nauči, hoće zlom. Ovo je zakon i jezgra povjesti. Ali, ko može jemčiti da će Srbi i Hrvati doživjeti da vide svršetak svojega ubitačnoga razdora? Mru osobe, mru narodi; kako smrt mete one, tako mete i ove; kod nje veće i manje nema smisla i važnosti. Ona mete i ne broji, niti mjeri.

Pa još nešto moramo primjetiti, i to jest da narodnosti malo po malo gube svoje vlastito obličje. Valovi se miješaju; male i velike rijeke prestaju na obali mora; čovječnost srka narodnost; neograničen ukinuće ograničena: sve je dobro, ali je ljubav bolja, najbolja!“

Šta je još pisao ovaj Srbin katolik iz Cavtata? Na jednom mestu kaže: „Ja sam samotnjak, kome je Gospod podario za zavičaj srpsku zemlju“. Na drugom pak: „Pametan Srbin nikada ne može ozbiljno reći: ’Srpstvo mi je dosta’. Srbi, Hrvati, Česi, Slovenci, Poljaci, Bugari — jaki su samo ako im se narodnost razvija i utvrđuje u slavjanstvu. Ako izađu iz tog skupa, tuđin će ih lako pogubiti. Mi smo razne grane jednog stabla, strune istih gusala, delovi smo jednog tela. Kad je samo jedan njegov deo ranjen, celo telo pati.“ Iz ovoga mnogo može da se nauči o pogubnosti srbo-hrvatske mržnje koja nas trenutno razara.

Takođe: „Veleumni i prosti ljudi sliče, njima se istina otkriva. Veleumni je dokučio razumom, a prosti srcem i ljubavlju. Najgori su srednji ljudi, srednji ljudi — nikakvi ljudi.“ A onda: „Uvek se opominji opšte taštine. Mriju ljudi, mrije zverinje, mrije trava, vene lepo cveće, mriju i zvezde, sve mrije. Ipak, ništa nije bez svoje svrhe, sve proizilazi svojim uzrokom, i sve teži svojoj svrsi.“ Zatim: „Ako u sebi imaš lepotu, izvan sebe ćeš videti lepotu, jer izvan sebe vidimo samo što u sebi imamo.“ Konačno: „Gospodari se nameću, ali se i ruše.“

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • zoran

    14. februar 2019 | 12:36

    U kratkim crtama...da je tada Srpska pravoslavna crkva dozvolila Srbe katolike danas bi nas bilo bar duplo vise i mnoga zla bi vrlo verovatno mogla biti izbegnuta..?

  • Mrda

    14. februar 2019 | 13:01

    Najgori Srbi su pokatoliceni Srbi

  • Vosa

    15. februar 2019 | 00:23

    @Zoran: isto sam hteo reci. Ne zaboravimo Srbe iz Bosne koji su primili muslimansku veru i kojima Pravoslavna crkva nije dopustila da se izjasne kao Srbi muhamedanske veroispovesti. Nikad rata na Balkanu vise ne bi bilo!

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA