Sećanje na jedan od najboljih albuma Metalike: Kada se metal i simfonija spoje, tu nema greške

V. Đ.
Vreme čitanja: oko 4 min.
Foto: Tanjug/AP/Evan Agostini/Invision

Postoje trenuci u istoriji muzike koji prevazilaze puke note i stihove, postajući seizmološki potresi koji menjaju pejzaž čitavog žanra. Jedan takav trenutak dogodio se tokom dve aprilske noći 1999. godine u „Berkli Komjuniti Teatru“. Na toj pozornici nije stajao samo jedan od najvećih hevi metal bendova na svetu, već se odigrao sudar dva muzička univerzuma. Metalika, na vrhuncu svoje slave, udružila je snage sa prestižnim Simfonijskim orkestrom San Franciska, a rezultat je bio „S&M“ - živi album koji je postao spomenik hrabrosti, inovacije i ispunjenja jedne davne vizije.

Koreni jedne vizije: Duh Klifa Bartona

Da bismo razumeli genezu albuma „S&M“, moramo se vratiti u rane osamdesete i zaviriti u dušu čoveka koji je bio muzički kompas benda - legendarnog basiste Klifa Bartona, koji je, nažalost, stradao u saobraćajnoj nesreći osamdesetih godina prošlog veka. Iako je bio sinonim za divlju, neukrotivu energiju na bini, Barton je privatno bio duboko posvećen klasičnoj muzici, sa posebnim obožavanjem prema Johanu Sebastijanu Bahu. Njegov sofisticirani pristup komponovanju i harmoniji utisnuo je jedinstven pečat na remek-dela kao što su „Ride the Lightning“ i „Master of Puppets“. Upravo je on, prema svedočenju Džejmsa Hetfilda, prvi sanjao o danu kada će se brutalna snaga Metalike spojiti sa epskom grandioznošću simfonijskog orkestra. Njegova tragična smrt 1986. godine ostavila je tu viziju da lebdi u vazduhu, kao neispunjeno zaveštanje.

Slučajni susret koji je čekao sedam godina

Sudbina je, međutim, imala svoj plan. Ključna figura u ostvarenju Bartonovog sna bio je proslavljeni kompozitor i dirigent Majkl Kejmen. Kejmen, koji je već ostavio trag u rok muzici sarađujući sa imenima poput Pink Flojda i Kvina, prvi put je ukrstio puteve sa Metalikom radeći orkestarski aranžman za njihovu kultnu baladu „Nothing Else Matters“. Njihov susret na dodeli Gremi nagrada 1992. godine bio je presudan. Kejmen, impresioniran snagom pesme, predložio je bendu da odu korak dalje i održe čitav koncert sa orkestrom.

U tom trenutku, bend još uvek nije bio spreman za tako monumentalan poduhvat. Prošlo je dugih sedam godina pre nego što je ideja konačno sazrela. Za to vreme, Metalika je prošla kroz stilsku transformaciju sa albumima „Load“ i „Reload“, eksperimentišući sa zvukom i otvarajući se novim uticajima. Možda je baš ta faza umetničke znatiželje bila potrebna da bi se konačno odvažili na korak koji su mnogi smatrali nezamislivim. Iako su bendovi poput Dip Parpla („Concerto for Group and Orchestra“, 1969) i Mudi Bluza („Days of Future Passed“, 1967) već krčili taj put, niko ga nije prešao sa takvom silinom i globalnim odjekom kao Metalika.

Simfonija uništenja i stvaranja

Koncerti 21. i 22. aprila 1999. bili su više od muzičkog događaja; bili su spektakl. Pod dirigentskom palicom Majkla Kejmena, orkestar nije bio puka pozadina, već aktivni učesnik u dijalogu sa bendom. Kejmenovi aranžmani bili su genijalni - gudači su dodavali slojeve melanholije i jeze pesmama poput „The Thing That Should Not Be“, dok su limeni duvači i timpani pojačavali agresiju i dramu u numerama kao što su „Master of Puppets“ i „Battery“.

Set-lista je bila pažljivo odabran presek karijere, ali sa nekim iznenađenjima. Pored klasika, bend je predstavio i dve potpuno nove kompozicije, napisane specijalno za ovaj događaj: „No Leaf Clover“, sa svojim hipnotičkim orkestarskim uvodom koji prerasta u razarajući rif, i mračnu, introspektivnu „-Human“. Obe pesme su dokazale da ovo nije bio samo nostalgični projekat, već istinski kreativan čin.

Početak koncerta bio je filmski. Orkestar je izveo legendarnu temu „The Ecstasy of Gold“ kompozitora Enija Morikonea, koja je decenijama bila uvodna muzika za nastupe Metalike. Čuti je uživo, u punom simfonijskom sjaju, bio je trenutak od kojeg se ježila koža, savršena uvertira za ono što je usledilo. Vizuelni identitet albuma, sa obrnutim violinskim ključem kao slovom „S“ i prepoznatljivim „M“ iz logoa benda, savršeno je sažeo ovu fuziju dva sveta.

Kraj jedne ere i priznanje besmrtnosti

Album „S&M“ nosi i notu sete, jer je to bio poslednji projekat na kojem je učestvovao basista Džejson Njusted. Njegov odlazak nedugo zatim označio je kraj jedne važne ere za bend, a ovaj album ostaje kao njegov moćni testament i oproštajni nastup.

Uspeh nije bio samo umetnički; on se prelio i na komercijalni teren sa zaglušujućom snagom. Album je prodat u preko 300.000 primeraka u prvoj nedelji samo u SAD, na kraju dostigavši petostruki platinasti tiraž. Kritičari su bili oduševljeni. „Rolling Stone“ ga je nazvao „bezvremenskim“, a „Entertainment Weekly“ je pisao kako pesme „gmižu sa zastrašujućom novom dimenzijom“. Vrhunac priznanja stigao je 2001. godine, kada je izvedba instrumentala „The Call of Ktulu“ osvojila Gremi nagradu, cementirajući status ovog eksperimenta kao remek-dela.

Nasleđe koje odjekuje i dvadeset godina kasnije

Nakon smrti Majkla Kejmena 2003. godine, činilo se da je magija „S&M“-a jedinstvena i neponovljiva. Ipak, dvadeset godina nakon originalnih koncerata, Metalika je odlučila da oda počast ovom nasleđu. U septembru 2019, ponovo su stali na binu sa Simfonijskim orkestrom San Franciska, ovog puta pod vođstvom Majkla Tilsona Tomasa, kako bi snimili „S&M2“. Ovaj nastavak ne samo da je oživeo duh originala, već ga je i proširio, uključivši pesme nastale u međuvremenu i dokazavši da je formula i dalje neverovatno moćna.

„S&M“ je ostao mnogo više od živog albuma. To je testament umetničkoj smelosti, dokaz da granice u muzici postoje samo da bi se rušile. To je ispunjenje sna Klifa Bartona i trijumf saradnje koja je mogla da se završi kao katastrofalni promašaj, a umesto toga postala je jedan od najsvetlijih trenutaka u istoriji metala. Kada se sirova snaga i prefinjena elegancija spoje sa istinskom vizijom, greške nema - postoji samo večna muzika.

(Telegraf.rs/izvor: Wikipedia/S&M album)