Ljudi se masovno zaljubljuju u veštačku inteligenciju: Stručnjaci upozoravaju na opasne posledice
Poštovani čitaoci,
Molimo vas da se pridržavate sledećih pravila za pisanje komentara:
- Neophodno je navesti ime i e-mail adresu u poljima označenim zvezdicom, s tim da je zabranjeno ostavljanje lažnih podataka.
- Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni.
- Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima.
- Tekst komentara ograničen je na 1500 karaktera.
- Nije dozvoljeno postavljanje linkova odnosno promovisanje drugih sajtova kroz komentare, te će takve poruke biti označene kao spam, poput niza komentara istovetne sadržine.
- Komentari u kojima nam skrećete pažnju na propuste u tekstovima neće biti objavljeni, ali će biti prosleđeni urednicima, kao i oni u kojima nam ukazujete na neku pojavu u društvu, ali koji zahtevaju proveru.
- NAPOMENA: Komentari koji budu objavljeni predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, to jest nisu stavovi redakcije Telegrafa.
<% message.text %>
Kapetan Dragan Vasiljković
Povodom članka objavljenog u Telegrafu, želim da ukažem na nekoliko važnih aspekata koji nedostaju u toj analizi. Da, tačno je da se sve više ljudi emotivno vezuje za četbotove poput ChatGPT-a. Da, tačno je i da to može imati ozbiljne posledice ako se koristi kao zamena za realne odnose. Ali — hajde da ne preskačemo najvažnije pitanje: zašto se to dešava? Ljudi ne beže u digitalni svet zato što vole mašine više od ljudi, već zato što ih ljudi više ne vide, ne čuju, ne razumeju. Četbot je uvek dostupan, ne osuđuje, ne prekida, ne prekoreva. To nije “opasna iluzija” — to je izraz očaja. Kriviti AI zbog toga što se neko usamljen vezuje za njega, isto je kao kriviti ogledalo zato što u njemu vidimo sebe. Veštačka inteligencija ne stvara problem — ona ga ogoljava. Naravno da postoji rizik emocionalne zavisnosti. Naravno da četbot ne može zameniti stvarnu osobu. Ali to nije razlog da dižemo paniku, već da društvo prepozna svoju odgovornost. Ako se AI koristi pametno — uz nadzor, edukaciju i jasan okvir — može biti terapeutski alat, emocionalna podrška, prva ruka spasa za one koji su na dnu. Ako društvo ne ponudi bolju alternativu — bliskost, sigurnost, razumevanje — ljudi će birati ono što im makar simulira to. Krivica nije u tehnologiji. Krivica je u svetu koji je dozvolio da ljudi više poverenja imaju u mašinu nego u drugog čoveka. Zato pozivam sve koji pišu o ovoj temi da ne podgrevaju strahove, već da osvetle složenost uzroka, i da se pitamo: šta to govori o nama kao društvu?