Povodom članka objavljenog u Telegrafu, želim da ukažem na nekoliko važnih aspekata koji nedostaju u toj analizi.
Da, tačno je da se sve više ljudi emotivno vezuje za četbotove poput ChatGPT-a. Da, tačno je i da to može imati ozbiljne posledice ako se koristi kao zamena za realne odnose. Ali — hajde da ne preskačemo najvažnije pitanje: zašto se to dešava?
Ljudi ne beže u digitalni svet zato što vole mašine više od ljudi, već zato što ih ljudi više ne vide, ne čuju, ne razumeju. Četbot je uvek dostupan, ne osuđuje, ne prekida, ne prekoreva. To nije “opasna iluzija” — to je izraz očaja.
Kriviti AI zbog toga što se neko usamljen vezuje za njega, isto je kao kriviti ogledalo zato što u njemu vidimo sebe. Veštačka inteligencija ne stvara problem — ona ga ogoljava.
Naravno da postoji rizik emocionalne zavisnosti. Naravno da četbot ne može zameniti stvarnu osobu. Ali to nije razlog da dižemo paniku, već da društvo prepozna svoju odgovornost. Ako se AI koristi pametno — uz nadzor, edukaciju i jasan okvir — može biti terapeutski alat, emocionalna podrška, prva ruka spasa za one koji su na dnu.
Ako društvo ne ponudi bolju alternativu — bliskost, sigurnost, razumevanje — ljudi će birati ono što im makar simulira to. Krivica nije u tehnologiji. Krivica je u svetu koji je dozvolio da ljudi više poverenja imaju u mašinu nego u drugog čoveka.
Zato pozivam sve koji pišu o ovoj temi da ne podgrevaju strahove, već da osvetle složenost uzroka, i da se pitamo: šta to govori o nama kao društvu?
Kapetan Dragan Vasiljković
Povodom članka objavljenog u Telegrafu, želim da ukažem na nekoliko važnih aspekata koji nedostaju u toj analizi. Da, tačno je da se sve više ljudi emotivno vezuje za četbotove poput ChatGPT-a. Da, tačno je i da to može imati ozbiljne posledice ako se koristi kao zamena za realne odnose. Ali — hajde da ne preskačemo najvažnije pitanje: zašto se to dešava? Ljudi ne beže u digitalni svet zato što vole mašine više od ljudi, već zato što ih ljudi više ne vide, ne čuju, ne razumeju. Četbot je uvek dostupan, ne osuđuje, ne prekida, ne prekoreva. To nije “opasna iluzija” — to je izraz očaja. Kriviti AI zbog toga što se neko usamljen vezuje za njega, isto je kao kriviti ogledalo zato što u njemu vidimo sebe. Veštačka inteligencija ne stvara problem — ona ga ogoljava. Naravno da postoji rizik emocionalne zavisnosti. Naravno da četbot ne može zameniti stvarnu osobu. Ali to nije razlog da dižemo paniku, već da društvo prepozna svoju odgovornost. Ako se AI koristi pametno — uz nadzor, edukaciju i jasan okvir — može biti terapeutski alat, emocionalna podrška, prva ruka spasa za one koji su na dnu. Ako društvo ne ponudi bolju alternativu — bliskost, sigurnost, razumevanje — ljudi će birati ono što im makar simulira to. Krivica nije u tehnologiji. Krivica je u svetu koji je dozvolio da ljudi više poverenja imaju u mašinu nego u drugog čoveka. Zato pozivam sve koji pišu o ovoj temi da ne podgrevaju strahove, već da osvetle složenost uzroka, i da se pitamo: šta to govori o nama kao društvu?
Podelite komentar