≫ 

Osmočlana porodica Virijević iz Gračanice jedva krpi kraj s krajem: Nijedan roditelj ne radi, žive od socijalnih primanja, novac im najviše odlazi na lečenje bolesne ćerke ali SE NE PREDAJU (FOTO)

Ni otac Bojan ni majka Nataša ne rade, najstarija ćerka je veoma bolesna, petoro dece školuju, na ime socijalnih davanja primaju 22.000 i za tuđu negu 20.000 dinara

  • 14

Osmočlana porodica Ničić u Starom Badovcu kod Gračanice, nemoć i nemaštinu nadoknađuje uzajamnom neizmernom ljubavlju, ponosom i verom u bolje sutra.

SRBIJO, POMOZI: Irena zbog nemaštine daje deci da jedu hleb i šećer - mališani gladuju dok neguju nepokretnog oca

Foto: privatna arhiva

Bojan i Nataša imaju šestoro dece. Iako im nije biološki otac, Natašino troje dece iz prvog braka, Bojan je prihvatio kao svoju decu, a onda se porodica uvećala za još tri člana.

Ne predaju se iako priznaju da su nemoćni, jer nisu u situaciji da obezbede osnovne potrepštine najstarijoj ćerki Dragani (20) koja se od svoje treće godine bori sa tumorom u moždanom stablu, u četvrtoj godini je bila u komi, u petoj je potpuno izgubila vid, operisana je 5 puta i zračena više od 30 puta.

Draganino stanje se u poslednje vreme pogoršalo i njene aktivnosti su sve usporenije, skoro da je nepokretna. Njeni roditelji, braća i sestre su usredsređeni na njeno raspoloženje, a da je ljubav najbolja terapija pokazuje njena veselost i u poodmaklom stadijumu bolesti. Uživa u muzici, omiljeni pevači su joj Nedeljko Bajić – Baja i Saša Matić. Sa njenim potrebama se ova porodica teško bori i sve češće nije u situaciji da je opskrbi.

PODSMEH I NERAZUMEVANJE OKOLINE

Ni Bojan ni Nataša ne rade, Dragana je bolesna, petoro dece školuju, na ime socijalnih davanja primaju 22.000 dinara i tuđu negu 20.000, kako kažu da nije dobrih i osećajnih ljudi ne bi mogli da prežive, koliko god se trudili.

- Naša deca su više nego skromna, ono što im se postavi to pojedu, to je to, nikad ne traže više, nikada nemaju želje, garderobu nasleđuju jedni od drugih, najveća stavka su nam lekovi koji su skupi, do njih se teško dolazi, Dragana više ne obavlja samostalno fiziološke potrebe, skupe su i pelene i vlažne maramice, za njenu negu to je minimum minimuma – kaže Nataša, kojoj teško pada nerazumevanje okoline, često podsmeh.

Kada su se 2000. godine Nataša i Bojan sreli u Kraljevu, ona je bila ostavljena majka sa troje dece, teško bolesnom najstarijom ćerkom Draganom, on u potrazi za zaposlenjem i opstankom, bez ičega osim nade da će se vratiti na svoju rodnu grudu Kosovo.

DO KRAJA SVETA

Posle tri dana poznanstva oni su se zavetovali jedno drugome u dobru i u zlu zajedno do kraja života ili kako je to Nataša rekla u razgovoru za Telegraf "do kraja sveta".

I nisu pogrešili, ožiljci od često nepravednog i surovog života su u zajedništvu zarastali, a želja i borba za životom je uz podršku voljene osobe svakim danom jačala.

- Moju decu je odmah prihvatio kao svoju, svo troje ga zovu tata, uz to moja Dragana (20) je već bila u poodmaklom stadijumu bolesti – priča Nataša (41) i dodaje da je "od prvog trenutka bio požrtvovan i prihvatio moje breme kao svoje, njihov biološki otac ih više nikada nije potražio, video, ni sud mu nije mogao ništa".

Osećanje da više nije sama i radost koja je ponovo ušla u živote njene dece, bili su dovoljan razlog da donese ni malo laku odluku da napusti rodno Kraljevo i krene sa Bojanom na Kosovo. Bojan nije imao gde da se vrati, od imovine koju je posedovala njegova porodica ostala je samo zemlja u selu Zlatare nadomak Prištine odakle su 1999. godine proterani Srbi i niko se do dana današnjeg nije vratio. Pod nepoznatim okolnostima, 6. juna, 1999. godine nadomak Dragaša,  Jordan Ničić, Bojanov otac je kidnapovan. Majka mu je umrla.

BEZ OKLEVANJA SE VRATILI NA KOSOVO

Vratili su se na Kosovo, Nataša, kako kaže, nije oklevala i nije se plašila, sve svoje je ponela i odvela sa sobom, majka je ostavila kad je bila beba, videla je samo jednom u životu "pojavila se na moj 13-ti rođendan i više je nikada nisam videla", ima sestru sa kojom nije u bliskim odnosima, ali razlog za to je "nerazumevanje i borba za životom" i brata koji joj je uvek bio i ostao podrška i pomoć.

- Iznajmili smo stan, Bojan je ostao bez posla, nadničio, ali nismo uspevali da na vreme platimo kiriju, iz stana smo izbačeni na ulicu po kiši, nismo imali kud otišli smo ispred opštine, dodelili su nam kontejner i smestili smo se u kontejnersko naselje, namučili, ali i to je prošlo, da nije dobrih ljudi ne bi bilo ni nas – priča Nataša, na čijem licu nema ni tuge ni besa.

Iz kontejnerskog naselja su zahvaljujući kako kaže "Vulinu, Branimiru Stojanoviću i Marku Đuriću dobili svoj krov nad glavom, kuću od 53 kvadrata u novoizgrađenom naselju Stari Badovac".

U novom domu, za koji se nadaju da će ga proširiti jer su prikupili nešto građevinskog materijala, Bojan i Nataša su proširili porodicu, Dragana (20), Lazar (18) i Nemanja (16) su dobili sestre Jovanu (9), Jelenu (8) i brata Jordana (5).

Sva deca najviše vole svoju najstariju sestru Draganu, sve svoje slobodno vreme provode s njom i uglavnom uz muziku. Svi su dobri đaci Lazar je maturant, voli fiziku i matematiku i ako njegovi roditelji budu u mogućnosti voleo bi da upiše Prirodno-matematički fakultet, Nevena je druga godina elektrotehničke škole. Jovana je treći razred, Jelena drugi, obe su odlične učenice, "5.00" i vole folklor. Sva deca sa uzbuđenjem i radošću iščekuju 9. april, kada će Jelena sa svojim KUD-om imati koncert u Domu kulture u Gračanici.

NAJMLAĐI, JORDAN, DOBIO IME PO DEDI

Jordan koji nosi ime po svome dedi je "kućni ljubimac" i sa nestrpljenjem očekuje da i on krene u "pravu školu". I sva su deca saglasna da bude tu i čarke i pametovanja za šta su "zadužene Jovana i Jelena", ali i da se Lazar i Jovana najbolje slažu.

Najviše ih je obradovalo kad im je gradonačelnik Gračanice Srđan Popović na Božić u rano jutro "kao položajnik iz priče doneo pečeno prase, poklone i jednokratnu pomoć". A prava sreća bi bila kada bi tata ili mama dobili posao, onda "bi imali za sve što je potrebno Dragani i za još po nešto".

Nataša nam je svoju životnu priču ispričala bez imalo patetike, vedrog lica, kada je pričala o bolnim sećanjima, pravila je duže pauze i nastavljala bez promene u glasu.

- Svako nosi svoj krst, često se osećam nemoćno, tuzi ne dam da mi priđe, ali nikada nisam nesrećna, sreća ipak stanuje u našem domu – rekla je Nataša Virijević - Ničić.

Najveći hrišćanski praznik se bliži, pomozimo ovoj porodici da oseti radost i bar toga dana zaboravi na neimaštinu i brigu. Porodica Virijević + 381 66 92 73 323

Daljinac

(Snežana Simić)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Dj

    31. mart 2018 | 23:30

    Predsecnice reaguj.

  • Anci

    1. april 2018 | 10:50

    Jel ovaj zna sta jos da radi sem da pravi decu

  • Ovan

    31. mart 2018 | 23:19

    A zasto ne rade?Ne osudjujem,ali ima posla za one koji hoce!Maxi,njiva,cuvanje starijih...ima mogucnosti brdo

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA