≫ 

Rešila je da uopšte ne koristi mobilni telefon u svojoj vezi 7 dana - pogledajte kako je to uticalo na njenog dečka

Rešila je da uopšte ne koristi mobilni telefon u svojoj vezi

  • 2

Danas, kad smo svi prilično zavisni i ne možemo bez mobilnih telefona, društvenih mreža i dopisivanja, malo ko mlađi od 35 godina uopšte koristi kućni fiksni telefon.

10 znakova koji jasno govore da ste vašem muškarcu "otirač za noge"

Tamna strana ljubavi: Istina koju svi parovi moraju da znaju ako žele da im veza uspe

Danijel Tulo odlučila je da svoju vezu stavi na zanimljiv i veliki test, pa je celu jednu nedelju prestala da svom dečku šalje poruke bilo koje vrste (ni on nije smeo da njoj šalje poruke takođe).

Mogli su da se čuju isključivo kućnim telefonom, uveče, nakon posla – pa, evo kako je to na kraju ispalo i što su tačno naučili o svojoj vezi, ali i o sebi samima

- Svoj sam prvi mobilni dobila kad sam imala 12, a sa svojim dečkom, Nikom, počela sam da se zabavljam kad sam imala 14 godina.

A post shared by Danielle Tullo (@danielletullo) on

Pre toga smo se poznavali i u stvarnom životu, ali čitava naša osmogodišnja veza trenutno postoji i na našim pametnim telefonima (ponajviše na njomia). Sećam se naših prvih pomalo neugodnih pokušaja zavođenja preko poruka, koji su onda doveli do kilometarski dugih poruka i razgovora koje smo vodili sve dok nismo zaspali.

Stvarno se jako dobro sećam kad mi je Nik poslao poruku da mu se sviđam, na onaj potpuno kul srednjoškolski način. Porukama smo dogovarali svaki naš sastanak, a preko poruke me čak i pitao da li želim da budem njegova devojka. Četiri godine kasnije krenuli smo na fakultet, svako na jednom kraju zemlje, pa smo svoju vezu na daljinu nastavili uz pomoć, naravno, mobilnih telefona.

Danas, sa 22 godine, svako mi jutro započinje isto, uz obvezno dve stvari – šoljicu kafe i Nikovu poruku za "dobro jutro". Nisam mogla da zamislim da bi dan uopšte mogao da mi započne drugačije. Moja zavisnost prema tim njegovim jutarnjim porukama otprilike je ista kao moja zavisnost prema kafi.

Međutim, kao što znamo, zavisnosti su obično negativna pojava, a nakon što sam Niku kuckala poruke gotovo neprestano punih osam godina, odlučila sam da je možda došlo vreme da prestanem, barem na kratko. Odlučila sam da ćemo Nik i ja nedelju dana provesti bez bilo kakve vrste elektronske komunikacije. Rekla sam mu to.

Nema mobiln ih telefona i nema interneta, možemo da koristimo isključivo kućne telefone

Sreda, dan prvi

I only look serious because my coffee is almost emptyand I wanted to act natural incase the doors opened during my first #hearstelevatorselfieA post shared by Danielle Tullo (@danielletullo) on

Kao i svakog jutra, moj je alarm zazvonio, a kad sam ga ugasila očekivala sam da ću na ekranu videti Nikovu poruku. U mom još uvek pospanom stanju, protrljala sam oči i proverila poruke, ali nisam ništa našla. Verovatno još spava, pomislila sam, pre nego što sam se setila da je ovo prvi dan našeg nekorišćenja mobilnih na 7 dana.

Sela sam na svoju 40-minutnu vožnju vozom iz Nju Džerzija za Njujork, osećajući se bezveze i slažući mentalnu listu vesti koje želim da ispričam Niku. Bile su to supervažne vesti. Na primer, koliko mi se sviđa nova kafa u Starbaksu i koliko želim da je probam. Svojim sam prijateljicama slala mnogo više poruka nego inače, kako bih nadoknadila činjenicu da ne smem da ih šaljem Niku.

Sve vreme sam se pitala šta on sada radi. Bez da mi to napiše u poruci, kako bih ja tačno trebala da znam da li je upravo na putu za posao ili je već stigao? KAKO BIH TO MOGLA DA ZNAM? I, razmišlja li on upravo o meni? (Mislim, verovatno…)

Posao mi je bio dobrodošla distrakcija. Spustila sam telefon na sto u 8.30 i nisam ga podigla sve do 15 sati poslepodne. Tada sam očekivala da će me dočekati poruka “Kako ti protiče dan?”, ali ništa…

Bila sam toliko uzbuđena zbog našeg telefonskog razgovora u 22 sata da sam Nika odlučila da nazovem 15 minuta ranije.

Ali, da, nazvala sam ga pre nego što smo se dogovorili, a s obzirom na to da je Nik u tom trenutku tek stigao kući, rekao mi je da će me uskoro nazvati nazad.

“Mama, Nik će me uskoro nazvati na kućni telefon. Nemoj se javljati!”, viknula sam dole. I bilo je zapravo užasno zabavno jer, koja se 22-godišnja devojka ne želi da se ponovo oseća kao zaljubljena 11-godišnjakinja?

Kad me ponovo nazvao, nisam mogla da prestanem da se smejuljim. Prošla su 24 sata otkako smo poslednji put komunicirali, a to je veroatno najduže razdoblje u ovih proteklih osam godina.

Te smo večeri smo razgovarali sat vremena. Razgovarali smo o tome šta smo jeli za ručak, a ja sam mu ispričala šta mi se zanimljivo dogodilo danas na poslu. Razgovori na telefonu su zapravo toliko genijalni. Umesto da  pošalješ neki veseli emotikon kako bi pokazao emocije, možeš direktno čuti osobu kako se smeje s druge strane linije. Emocije su bile čak i malo prejake za moju o porukama opsednutu dušu…

Dogovorili smo da ćemo razgovarati i sutra u isto vreme.

Jedva da sam uopšte mogla da zaspim.

Četvrtak, dan drugi

A post shared by Danielle Tullo (@danielletullo) on

Nik i ja jedno drugome četvrtkom šaljemo poruke o tome koliko smo uzbuđeni što je uskoro vikend, kao što to već obično svi rade četvrtkom…

Na poslu je bilo užasno naporno i stvarno sam htela da mu pošaljem samo kratku poruku o tome. Do podneva sam zaboravila pola toga što sam htela da mu kažem.

Obično kad nešto zaboravim da mu kažem, pošaljem mu poruku u kojoj piše: Oh, da, zaboravila sam da ti kažem… Ali ovaj put sam morala da čekam 24 sata.

Zato sam počela da zapisujem šta moram da mu kažem u poseban notes. To je na neki način bilo malo čudno, ali zapravo odlično rešenje.

Došla sam kući u 21.15 i imala tačno 45 minuta da pojedem večeru, istuširam se i spremim za krevet pre nego što ponovo započnem svoju telefonsku flert romansu.

Razgovarali smo otprilike sat i 15 minuta, o svemu s moje liste i o nadolazećem vikendu, a onda je sve postalo malo zastrašujuće. Mislila sam da, kao osoba koja je u osmogodišnjoj vezi, nemam problema s obavezivanjem, ali činjenica da sam se već čvrsto vezala za naše planove za petak veče, čak 24 sata pre nego će se oni uopšte dogoditi, stvarala mi je anksioznost.

Bila sam uverena da nam planovi koje smo dogovorili neće upaliti. Kako su naši roditelji ovo uspevali? Zaspala sam, ali s brigama u glavi.

Petak, dan treći

 
A post shared by Danielle Tullo (@danielletullo) on

Sledećeg mi je jutra mama poslala ovu poruku: “Bilo mi je dosta neobično čuti te kako sinoć razgovaraš telefonom! Nisam čula šta si tačno govorila, ali sam čula da razgovaraš s nekime.”

Ceo sam dan provela nestrpljivo iščekujući trenutak kad ću napokon videti Nika. Nisam ga videla punih nedelju dana. Prošli vikend bio je na poslovnom putu, a s obzirom na to da smo proteklih dana toliko malo razgovarali, nedostajao mi je više nego ikad.

Bukvalno sam trčala sam do mjsta gde sam rekla Niku da me pričeka. Nije ga bilo… Zašto sam, zaboga, mislila da će ovo biti zabavno? Razmišljala sam o tome na putu do lokala gde smo se dogovorili da ćemo izaći, a zatim sam u daljini čula kako neko viče. Bio je to Nik, smešio mi se i mahao s druge strane ulice, a ja sam potrčala prema njemu, smejući se kao luda osoba.

Još sam uvijek ponosna na nas.

Subota, dan četvrti

Probudili smo se i otišli na doručak, a tamo smo koristili naše mobilne telefone kako bismo objavili nešto na Snapchatu, jer je to veoma važno…

Nik je to popodne morao da ode na posao, ali smo se dogovorili da će me nakon smene pokupiti kako bismo izašli s prijateljima.

Nedelja, dan peti

A post shared by Danielle Tullo (@danielletullo) on

Nik i ja bili smo zajedno celo jutro, a onda je on ponovo morao da ode na posao na posao sve do uveče.

Te me je večeri ponovo nazvao, a kao i svaki naš dosadašnji razgovor na telefonu, bilo je divno… Samo što sam već bila pomalo umorna od korišćenja telefona.

Ponedeljak, dan šesti

Inače sam preko nedelje dosta zauzeta, ali tog je dana bio praznik, pa nisam morala na posao. Nik, pak, nije bio slobodan, a ja sam se kod kuće družila sama sa svojim mobilnim i dosađivala. A kako bih se barem malo zabavila, koristila sam se trikom svih dvadeset-i-nešto-godišnjakinja; napravila sam tonu selfieja.

Te večeri smo razgovarali čak dva sata. S obzirom na to da smo razgovarali nešto ranije nego proteklih večeri, mogla sam da ga ponovo nazovem ako sam nešto zaboravila. Na kraju sam ga tri puta ponovo zvala, a jednaka  količina razgovora koju obično obavljamo porukama sada nam se, preko telefona, činila nekako agresivnijom. Zaspala sam s nekim čudnim osećajem nelagode…

Utorak, dan sedmi (i poslednji dan eksperimenta)

Nik je tog jutra morao da ustane u 3.45 kako bi otišao na posao, a kad sam ga nazvala u 22 sata, već je spavao. Da je ovo bila bilo koja druga večer, verovatno bih bila uznemirena, ali u krevet sam otišla srećna, zato što sam znala da ću se sledećeg jutra probuditi, a na mobilnom će me čekati njegova poruka za dobro jutro koja mi je toliko nedostajala.

Pre nego što smo krenuli u ovu avanturu, šalila sam se na račun toga što bi moglo da se dogodi ako shvatimo da zapravo mrzimo da razgovaramo jedno s drugim svaki dan i da bi nam život bio mnogo lepši bez toliko dopisivanja.

Da, iskreno, to bi verovatno bila dosta genijalna priča, ali dogodilo se upravo suprotno. Naša se veza rodila iz poruka. Pa, dovraga, onda će tako i umreti -.

Daljinac

(Telegraf.rs / Net.hr)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA