Prizor iz starog Beograda, sada teško zamisliv: Deca slušaju guslara nasred Trga republike

Gusle su bile i ostale u središtu naše nacionalne kulture, iako nisu deo njenih savremenih tokova, iako njihov zvuk danas ne prija većini ljudi

  • 15
Stari Beograd, Kraljevina Jugoslavija, Guslar, Trg republike, Pozorišni trg Stari guslar tridesetih godina 20. veka na beogradskom Pozorišnom trgu, današnjem Trgu republike. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Cerovic Dragana

„Serbskie skrzypki i dudy ostatek zagluszą, / Gdy z maskami odedrzwi do pościenia kluszą...” (u prevodu sa poljskog: „Srpske će gusle i gajde zaglušiti mesojeđe, / kad pojure [ljudi] s maskama od vrata ka drugom zidu...”) — Kasper Mjaskovski, pesma „Mięsopust polski”, štampana u Krakovu 1612.

Gusle se nalaze u samom središtu kulture našeg naroda, bez njih ona ne bi bila ista. Možda nisu u središtu naše moderne kulture u užem smislu, takav instrument je teško pomiriti sa smerom u kojem se kreće svet, ali su još uvek prisutne, još uvek žive. Pritom su centralni element naše tradicionalne kulture iz koje je, htela — ne htela, izrasla i moderna, bilo kroz pokušaje da se sačuva ili prilagodi, ili kroz želju da se napravi otklon u odnosu na nju.

Naša narodna usmena književnost danas u svesti ljudi živi na stranicama knjiga i antologija, što stvara pogrešnu predstavu o njoj i čini je mrtvim slovom na papiru. Naša epska poezija nije stvorena da bi bila recitovana, i samo su gusle sposobne da je ožive, zato što je srpska epika „napisana“ za gusle i zbog gusala, ona bez njih ne može da iskaže svoj puni potencijal, niti bez njih može da postoji.

A opet su gusle nedovoljne cenjene i poštovane, štaviše, omalovažene su. Devet od deset ljudi ima vrlo negativan praktični stav prema njima; naglašavamo reč „praktični“ zato što je velika većina ljudi spremna da im pruži samo verbalnu podršku „zato što su deo naše tradicije“, dok god je ta podrška neobavezujuća, ali nikada neće samostalno slušati gusle niti će vam dozvoliti da ih pustite na duže od jednog minuta.

Jedan od uzroka tome je što ih se povezuje sa najkonzervativnijim stajalištima po kojima nije spremna da živi čak ni većina onih koji ih deklarativno propagiraju. Mnogi ih povezuju i sa nacionalizmom; tematika vezana za gusle nije moderna, gotovo je po pravilu politički angažovana, zbog čega ne mogu da budu deo svakodnevice. Konačno, postoji i naše savremeno „uho“, koje je nenaviknuto na taj teški zvuk koji prodire duboko u psihu pojedinca kao nijedan drugi, koji udara u same temelje bića i sopstva.

Zato je ovakav prizor — nastao tridesetih godina na ondašnjem Pozorišnom trgu, današnjem Trgu republike — danas teško zamisliv. Čak i tada je ovo verovatno bila retkost, ostareli anonimni guslar na Trgu je već tada bio van konteksta, a kamoli danas, kad ih ima vrlo malo, pošto su mahom profesionalci koji nastupaju na organizovanim događajima. Teško da bi neki od njih tek onako „svratio“ do Trga da van zakazanog performansa „uznemirava“ ljude. Violina je nešto drugo, naše savremeno uho je kalibrisano sa njenim zvukom, iako je zapravo sve u glavi. Uostalom, probajte.

VIDEO: Velimir Škobo, „Početak bune protiv dahija“

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Ej

    20. jun 2020 | 18:28

    Sve bi dala da je kao nekad! Bar na jedan dan!! Kakvo zlo od naroda i dece docekasmo!!!

  • Я

    20. jun 2020 | 20:29

    Некада су Бепградом владали Срби а сада владају другосрбијанци, титоисти. Неможемо очекиватиништа добро док они владају Београдом

  • kulin

    20. jun 2020 | 21:34

    Gusle su naj bolji istrument sto postoji ja imam jos od mog oca koje su napravljene 1784g

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA