
Smrad se širi zgradom, panika u ulazu, usamljeni starac umro je u stanu! Drage komšije, pa gde ste vi do sada?
Svi će nestašnog tinejdžera u zgradi pozivati na red, vaspitne lekcije gromoglasno će pratiti dečju jurnjavu, šaputaće se o nezgodnom komšiji kome niko ne sme da se zameri i možda će svi znati i ko je novi švaler u ulazu.
A svi će zaboraviti na usamljenu baku ili deku, neće ni pogledati vrata njihovog stana koji odiše tugom, bolom i podseća na kraj...
I ne prođu dva - tri meseca, kad eto nove vesti, ali uvek stare, poznate, uvek iste. Komšija ili komšinica živeli su sami u stanu, a onda njega ili nju nekoliko nedelja niko nije video, niti ga/je se setio, sve dok u zgradi nije počeo da se širi neprijatan miris.
Stigla je policija, hitna pomoć, stan je zapečaćen, ali nije imao ko da ga očisti i stanari će još neko vreme da se muče sa posledicama. Onda će se naći neki naslednik, neko ko je odavno zaboravio svoju tetku, ujaka, strica, a koji će stan urediti i izdati za finu kiriju uz depozit, dok će na neprijatan događaj svi zaboraviti.
Znate li ko sve živi u vašoj zgradi i da li vam je ikada palo napamet da pokucate na vrata onih starijih i upitate ih treba li im nešto?
Zamislite te starce koji, ma kako žudno želeli da žive samostalan život, jedva odšetaju do prodavcnice, a iza zatvorenih vrata njihovog stana razvija se nepregledni svet tuge, sete i bola. Fizički su sve više iznemogli, možda su i pali, ili su gladni, žedni.
A vi? Prolazite pored njihovih vrata kao da to nije stan, kao da tu nema života, jurite za svojim poslom i ne marite. A normalno, reći ćete, ne možete kucati na sva vrata niti misliti na svakog komšiju, pa - imaju valjda oni nekoga ko se o njima brine. Možda i nemaju.
Zgrada je ipak neka vrsta zajednice. To je komšiluk. Negde, krajičkom oka, svi treba jedni druge da motre i, osim onih vaspitnih lekcija i tračeva koji se šire vertikalom, setite se da ima i onih kojima je naša briga, ipak, potrebna.
"Dobar dan, komšija, da li vam danas nešto treba?" - kada bismo imali naviku da pokucamo na ta vrata od kojih najviše bežimo, ne bi nikada bilo tako strašnih vesti o smrti i neprijatnom mirisu koji uzbunjuje čitavu zgradu. Panika, hvatanje za kosu, mirisi, čišćenje - sad kad je kasno svi će da se dignu na noge, ali pri tome i dalje niko neće spominjanti baku ili deku, već samo te neprijatne posledice njihove smrti zbog koje je neko drugi ko se o njima nije brinuo - kriv.
(Telegraf.rs)
Video: Peković Vukčević: Dva pacijenta povređena tokom požara u Barajevu u teškom stanju
Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Komšinica
Imala sam komšiju koji je živeo sam godinama, deca daleko. Dao mi je ključ, za svaki slučaj. Pomagala mu kad je bio bolestan i javljala deci kako je stvarno. Kad ga ne vidim jedan dan, zovem i pitam kako je. Kad je bilo ozbiljno pozvala sam decu i rekla da odmah dodju a do tada sam sa svojima pomagala. Stigli su što pre su mogli I posle nekoliko dana smo ga ispratili. Ja sam stalno u kontaktu sa svojom decom i unucima i ako se ne bih javila došli bi odmah. Svak, pa i mlađi ako živi sam, mora da ima nekog sa kim je stalno u kontaktu jer se nekad iznenada nešto desi.
Podelite komentar