≫ 

Ivana "Oluja" harala estradom devedesetih: Bila je i u zatvoru, pobedila rak, sada živi u skladu sa prirodom

Trenutno joj slikarstvo mnogo više prija, a dobitnica je i prve nagrade za slikarstvo "Zlatna paleta"

  • 0

Život je Novosađanki Ivani Olujić do sada bio više nego dinamičan, ali ga ne bi menjala za bilo koji drugi. Teško detinjstvo, nagla popularnost u estradnim vodama, doživljaji iz kafana devedesetih godina, boravak u zatvoru, najteže bolesti, povratak u svoj mir.

Za mnogo toga što ju je zadesilo tvrdi da ju je ojačalo i sada se trudi da uživa u svakom trenutku koji joj se dešava, piše portal Moj Novi Sad.

Ivana Olujić rođena je 1969. godine u Novom Sadu, u porodici vojnog oficira i socijalne radnice. Majka, koja se kasnije bavila i pevanjem, uvela ju je u svet muzike, te je Ivana jedno vreme "harala" novosadskom scenom i svojim nastupima pravila odličnu atmosferu po kafanama. Radila je i u Americi i Nemačkoj, imala je turneje u svim većim gradovima, boravila je i u Africi, ali se uvek vraćala svom, kako kaže, najdražem gradu na svetu, posebnom Novom Sadu.

Kasnije je diplomirala menadžment za medije, a nakon toga je doživela mnoge poteškoće, koje su je na neki način formirale da bude ovakva kakva jeste i ceni život.

- Mislim da je privilegija biti rođeni Novosađanin, ali mi idu na živce oni koji nužno ističu svoje poreklo, jer ne znači da si posebno važna osoba samo zbog mesta rođenja. Naš grad svakako ima nešto magično u sebi, što ne bih mogla pripisati nijednom drugom gradu u kojem sam boravila i verujem da ću i ostatak života provesti ovde - kaže Ivana za ova portal.

Odrasla je u blizini Železničke stanice, u tadašnjoj Skojevskoj ulici (sada Berislava Berića), a deo detinjstva je provela na Satelitu, koji joj je ostao poseban u sećanju, kao radničko naselje. Išla je u osnovne škole "Kosta Trifković" i "Boris Kidrič" (sada "Miloš Crnjanski").

- Mnogi misle da je moje detinjstvo bilo jako lepo i romantično, a zapravo je bilo jako teško. Moj otac Ivan je bio zamenik komandanta rečne ratne flotile, živeli smo u vojnoj zgradi koja je bila dobro organizovana. Otac je bio divan i visokointelektualan čovek, ali je, kao vojni bezbednjak, imao dosta loših navika, kao što je preterana konzumacija alkohola, što je umelo potpuno da izobliči njegovu ličnost, pa nam se svakodnevica svodila na borbu sa tim njegovim porokom i takvo detinjstvo je bilo jako traumatično - iskrena je Olujić, dodavši da Vojna policija nikad nije htela da interveniše, jer je njen otac bio visoko pozicioniran, nedodirljiv i Tito ga je obožavao.

Nakon razvoda roditelja, njena majka Marija Jarić udala se za Ivaninog očuha, koji je bio fudbaler, i Ivani i njenoj sestri Maji podarila još jednu sestru, Jovanu, ali se kasnije razvela i od njega. Tek kad je počela da peva, sa svojih 17 godina, počela je da potiskuje probleme iz detinjstva i veruje da joj je muzika u psihološkom smislu vrlo pomogla.

- Zapravo sam, krajem osamdesetih, počela da pevam da bih pomogla majci, jer nas je sve tri sama izdržavala. Muzika je bila moj lek i način da izađem iz tog zatvorenog sistema koji me je psihički razarao. Majka je pevala divnu špansku i romsku muziku u hotelima "Vojvodina" i "Park", jer joj je bio neophodan dodatni posao, a novosadska publika je odlično zna. Ona mi je poklonila mikrofon, snimila sam ploču sa Zaharom, pevala u hotelu "Park" i restoranu "Medalja", potom prešla na "Ribarsko ostrvo" i tu je negde počeo i rat - priseća se ova Novosađanka.

U medijsku javnost počela je da izlazi baš te 1991. godine i za vrlo kratko vreme, koristeći nadimak "Oluja" stekla popriličnu popularnost. Dešavalo se da ima i po tri nastupa dnevno, a pevala je, kako kaže, svu muziku koja se plaćala, jer nije imala tu privilegiju da je bira.

- Ja sam uvela turbo folk u Novi Sad, jer sam bila prva pevačica koja je te godine snimila ploču u tom fazonu za PGP RTS. Do tada sam, kao i cela moja generacija, slušala rok i uvek imala taj neki buntovni duh, a mama je razvila kod nas i ljubav ka klasičnoj muzici. Pre nego što sam zapevala, nikada nisam bila u kafani - objašnjava ona.

Po kafanama je devedesetih godina doživela puno lepih, ali i vrlo rizičnih situacija, poput pevanja uz pretnje kašikarom i drugim vrstama oružja. Pevala je i za mnoge važne ličnosti, poput dva predsednike Vlade, ali i na ratištima.

Njena pesma "Pusti me", koju je napisao Pera Alvirović, bila je druga na top listama Jugoslavije '97. godine, odmah posle Cecinog "Beograda", a mnogima je u sećanju ostao Zaharov i hit "Vojvođanka".

Početkom dvehiljaditih, odlučila je da upiše fakultet, sa idejom da postane televizijski producent i bila je jedan od najboljih studenata, sa prosekom 9.88. Potom upisuje Rodne studije, ali su je pri kraju fakulteta uhapsili zbog sumnje na zloupotrebu službenog položaja (iako, kako kaže, nije bila zaposlena u državnoj službi), a suđenje za šverc cigareta trajalo je čak deset godina. Najpre je osuđena, potom oslobođena presude, a nedavno je dobila deo odštete.

- Boravak u zatvoru u trajanju od godinu dana je u potpunosti promenio moj život. To je jedan stravičan test ličnosti i bilo je veoma teško za preživeti. Bila sam zatvorena u jednoj prostoriji sa rešetkom, a ćeliju sam delila sa jedinom ženom iz Srbije optuženom za ratne zločine, koja je bila u užasnom psihičkom stanju. Bilo je dosta pretnji i mogućnosti fizičke eliminacije, bukvalno borba za goli život. Nisam znala da li ću dočekati naredno jutro - opisuje Ivana najteži deo svoje životne priče, za koju, ipak, tvrdi da ju je do te mere očeličila i pomogla da još više razvije intuiciju i bolje procenjuje ljude.

Za to vreme, njena karijera bila je u potpunosti uništena, a finansijski je ostala potpuno devastirana. Kada je izašla iz pritvora, sledećeg dana je doživela tranzitnu ishemiju mozga, a nešto nakon toga dijagnostikovan joj je i rak štitaste žlezde, sa kojim je uspela da se izbori, jer je primećen u ranom stadijumu.

- Kada mi je doktorka Mihailović iz Kamenice pronašla rak, prvo što sam pomislila bilo je kome sam ja u životu naudila da mi se to dogodi. Onda sam shvatila da je to trebalo da me alarmira da počnem više da vodim računa o svom zdravlju i da više volim sebe. Moja poruka bi bila da učite svoju decu da nesebično vole sebe - naglašava ona.

Nakon svega, kreirala je sebi jedan mirniji žvot. Cela situacija ju je usmerila ka prirodi, pa kad god se prilika ukaže boravi u svojoj vikendici na Ribarcu, gde se druži i roštilja sa prijateljima i plovi Dunavom. U komšiluku vikendice imaju i Pera Alvirović i braća Krstić, pa je ovo, na neki način, pravi muzičarski raj, te se ponekad skupe i zajedno sviraju i pevaju. Jutarnju kafu pije u marini "Špic", za koju tvrdi da je najbolja.

Ivana je vrlo vešta i u građevinskim radovima, pa je tu kućicu sama adaptirala, a njeni video snimci izazvali su veliku pažnju na društvenim mrežama. Za sve je, kako kaže, koristila reciklažu.

- Kad si zatvoren u Centralnom zatvoru, nemaš apsolutno dodira sa prirodom. Čak i travke koje rastu između betonskih ploča na zatvorskom šetalištu (na koje imaš pravo pola sata dnevno radnim danom), zatvorenici moraju da ih počupaju. Vidiš samo jedan pravougaonik neba i to je sve. Pošto iz svih loših situacija treba izvući benefit, ja sve to doživljavam kao jedan blagoslov, koji je u meni iznedrio neka osećanja, pa ću možda moći da stvaram neka kvalitetnija dela - uverena je ova Novosađanka.

Mnogi je nagovaraju da se vrati muzici, ali ona smatra da trenutno nije dobro vreme za muzičare, te o povratku na scenu za sada ne razmišlja, ali ukoliko ikad reši da se vrati, izvodila bi izvornu muziku na moderniji način. Takođe, možda će jednog dana objaviti i pesme koje je napisala u pritvoru. S početka korone, intenzivno se bavila i humanitarnim radom.

-Mislim da je bavljenje muzikom sada opasnije nego devedesetih. Tada nije bilo toliko ubijanja po lokalima kao danas, niti toliko droge, takve strašne agresije i nervoze. Sada svega toga ima. Ljudi, čak i kad se vesele, sada to rade kroz neku frustraciju - navodi ona.

Budući da ima talenta za pisanje, slikanje i muziku, sada se bavi nekim drugim umetnostima, pa je tako PR najvećeg udruženja slikara amatera u Novom Sadu, koje se zove "Likum". Trenutno joj slikarstvo mnogo više prija, a dobitnica je i prve nagrade za slikarstvo "Zlatna paleta". Uz to, privlači je i da napiše jedan avanturistički roman.

- Život je jedan, treba ga živeti "pun gas". Život je pun kontroverzi, i upravo to je fantastično. Ja sam zahvalna i na najtežim mogućim iskustvima - završava Ivana svoju, nimalo običnu priču.

Video: Lepa glumica koja se vratila u rodno selo po vrućini za traktorskim volanom obavlja poslove u polju

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA