Priča novinarke direktno sa ulice: Kad zaštitari životinja ne dižu slušalicu, a prolaznici spašavaju živote
Poštovani čitaoci,
Molimo vas da se pridržavate sledećih pravila za pisanje komentara:
- Neophodno je navesti ime i e-mail adresu u poljima označenim zvezdicom, s tim da je zabranjeno ostavljanje lažnih podataka.
- Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni.
- Prilikom pisanja komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima.
- Tekst komentara ograničen je na 1500 karaktera.
- Nije dozvoljeno postavljanje linkova odnosno promovisanje drugih sajtova kroz komentare, te će takve poruke biti označene kao spam, poput niza komentara istovetne sadržine.
- Komentari u kojima nam skrećete pažnju na propuste u tekstovima neće biti objavljeni, ali će biti prosleđeni urednicima, kao i oni u kojima nam ukazujete na neku pojavu u društvu, ali koji zahtevaju proveru.
- NAPOMENA: Komentari koji budu objavljeni predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, to jest nisu stavovi redakcije Telegrafa.
<% message.text %>
32243
Kivni ste na pogrešne. Ti ljudi se, isto kao i vi, u slobodnom vremenu, bave pokušajima zaštite. Jedina je razlika što se njih nekoliko organizovalo u grupu građana. Taj broj telefona na koji ste zvali je njihov lični broj, a takvih poziva kao što je vaš imaju na desetine dnevno te nije ni čudo što vremenom otupe i deluju hladno. To je samo odbrambeni mehanizam, u duši se raspadaju. Verujte mi, znam o čemu pričam. Država je ta koja ne sme da dozvoli da se takve stvari dešavaju. Nju pritiskajte kao građanin, a naročito kao novinar. Nadam su da su štenci preživeli.
Ime ne bitno
Sve je oko nas postalo veoma tužno...ljudi se otudjuju, žive u nekom svom svetu, razmišljajući na sve čudniji način. Nisu u stanju, možda ni mogućnosti da brinu ni o najbližim, roditeljima, rodbini...a šta tek reći za jadne i nesposobne životinje koje ako im u malo pružiš to je ogromno...u smislu voda, hrana, sterilizacija, vakcinacija... Retki o tome misle i rade na pravi način. Mnogi gledaju na svoju korist. E to je tuga. Koje ima sreće preživeće, a koje ne odlazi iza duge...da ne komentarišem monstruozna trovanja, maltretiranja, sakaćenja, najteže zlostavljanja...ali i to je svojstveno nekom monstrumu koji se kao naziva čovekom. Šta da se radi, mnogo je na ulicama lutalica, pa i onih koje je neko iz nekog razloga izbacio...život provode na ulici ne znajući kad im je kraj. Tužno do neba...
Sonja
U mom gradu postoji azil,ne vladinih organizacija,uzimaju pare spašene mačke i pse ali još niko u taj azil nije ušao.Bili su sirotinja,bez struje je ta porodica živela,danas dotična treba da promeni pol!!!čovek je najveća životinja!